Revolucija je došla, to je tačno, ali na pogrešnom mjestu. Eksplozija narodnog bijesa u Tunisu koja je zbacila diktatora koji je bio 23 godine na vlasti poslala je električne šokove kroz arapski svijet i pokrenula zvono za uzbunu u Vašingtonu.
Ne obraćajte pažnju na pokorne banalnosti predsjednika Baraka Obame kojima pozdravlja revoluciju u Tunisu. SAD, Francuska i njihovi arapski satrapi su duboko zabrinuti da bi tuniska narodna revolucija mogla potaknuti slične pobune protiv diktatura ili monarhija u drugim dijelovima američkog bliskoistočnog radža, posebno u Egiptu. Izišlo je na vidjelo da je tuniska vladajuća elita imala večere i vina dopremana iz Pariza, na trošak vlade, za raskošne zabave u svojim vilama na plaži. Sjene iranske revolucije, gdje su žene iz vladajuće elite u Teheranu slale svoje prljavo rublje na pranje u Pariz, ili su letjele u Pariz da bi napravile frizuru za banket.
U ironičnom obratu, koji nije primjećen od strane američkih medija, dok je narodna revolucija zbacivala brutalni tuniski režim, koji je podržavala Amerika, državni sekretar Hilari Klinton je u Kataru smjerno objašnjavala i držala predavanja lokalnim naftnim monarsima o dobroj vladavini i potrebi promoviranja demokratije.
Tunis nije imao značajne strateške vrijednosti još od Kartage – čije ruševine i velika ratna luka leže u naseljenom predgrađu Tunisa – koja se borila u tri Punska rata protiv Rima. Za vrijeme Sjevernoafričke kampanje u 2. svjetskom ratu, u Tunisu su vođene borbe u kojima su učestvovali Njemci, Britanci i Talijani. Otada, Tunis je bio povučen, poznat većinom po suncu, jeftinom odmoru na plažama i kao utočište za talijanske lopove.
1957. godine Tunis je „dobio nezavisnost“ od svog kolonijalnog gospodara – Francuske. Ali to je bila prividna nezavisnost. Francuzi su postavili na vlast svoju vjernu marionetu, Habiba Burgibu, koji je za Francusku vodio tunisku državu. Kada je Burgiba posenilio 1987. godine armijski komandant general Zine ben Ali ga je zbacio i preuzeo vlast uz blagoslov Pariza. Ben Ali vladao je čeličnom pesnicom idućih 23 godine. SAD i Francuska su uvijek isticale Tunis kao primjer za „umjerenost, stabilnost i demokraciju.“
Prijevod:
1. Umjerenost: slijeđenje naredbi Vašingtona i dobri odnosi s Izraelom;
2. Stabilnost: uništavanje opozicije, posebno islamski orjentiranih partija, ušutkivanje medija i otvaranje puteva za američki biznis;
3.Demokratija: održavanje lažiranih izbora svako par godina.
Američki mediji su laskali Ben Aliju i ushićivali se tuniskim „umjerenim“ vrijednostima. Isto su to radili i s egipatskim Enverom Sadatom. I drugi američki „umjereni“ arapski klijenti, Egipat, Maroko, Alžir, Jordan, Saudijska Arabija, Kuvajt, Jemen, Oman i neke od zaljevskih država, slijedile su precizno isti model lažiranih izbora, unutrašnje opresije i apsolutne poslušnosti Vašingtonu.
Tunis se pridružio ostalim arapskim ne-naftnim zemljama s visokom stopom nezaposlenosti, socijalnom i intelektualnom stagnacijom, nedostatkom slobodnog govora i izražavanja, i bez nade u bolju budućnost ako niste imali vezu s grabežljivom, pohlepnom, od Zapada podržanom, vladajućom oligarhijom. A kao dodatak ovome, u većini arapskih zemalja, preko 60% populacije ima ispod 25 godina.
General Ali proširio je familijarne i poslovne veze slijedeći obrazac protuzakonitosti, nepotizma i pljačkanja javnih dobara što je uobičajeno u današnjim arapskim nacijama. Na Bliskom istoku takve oligarhije se uobičajeno zovu: Mafijama. Njihove tajne policije su zloglasne i poznate po mučenju, ubistvima, masovnim hapšenjima i sadizmu. Arapske armije su napravljene da zastrašuju vlastiti narod, a ne da čuvaju državne granice.
Nakon što se je Bušova i Obamina administracija osjetila obaveznom da apelira i upozori svoje arapske klijente zbog očiglednog privida demokratije, general Ben Ali se odazvao, te je na zadnjim namještenim izborima 2009. godine pobijedio samo sa „majušnih“ 89% glasova, umjesto uobičajenih 94% ili 95%. Tunižani su poznati kao odmjereni i umjereni ljudi. Američka i francuska pomoć trebali su držati zemlju mirnom i zaustaviti bilo kakvo narodno nezadovoljstvo. Zbog toga je svakoga iznenadilo ono što se dogodilo u Tunisu. U „srceparajućem“ finalu diktature generala Ben Alija, on je pobjegao u Francusku tražeći azil. Ali francuski predsjednik Nikolas Sarkozi, odbio je dati utočište ovom vjernom, dugogodišnjem francuskom slugi. Dvojici bivših američkih poltrona, koji su umrli od raka u izbjeglištvu, kongoanskom generalu Mobutuu i iranskom šahu, isto tako je odbijeno utočište od njihovih američkih gospodara. Dok ovo pišem u Tunisu još uvijek previranje. Možda će doći do vojnog preuzimanja, što bi zadovoljilo Vašington, Pariz i Kairo, ili do daljnjeg usložnjavanja situacije.
Vođa najznačajnije islamski orjentirane partije, koja je stavljena van snage, Rašid Ganuši (ne treba ga mijenjati sa sadašnjim premijerom istog prezimena) sprema se na povratak i poziva na korektne i poštene demokratske izbore. Njegova partija, „Nahda“ će najvjerovatnije pobijediti na bilo kakvim slobodnim izborima. A tako bi pobijedile i sve druge islamske partije u svakoj drugoj arapskoj zemlji, samo da Zapad ikada dopusti da se tamo održe slobodni izbori. U jedina dva slučaja slobodnih i poštenih izbora u modernoj arapskoj historiji, umjereni islamisti su pobijedili u Alžiru, a pokret Hamas u Gazi. Alžirska armija, potpomognuta iz Vašingtona i Pariza, prekinula je izbore i uspostavila vojnu upravu. Nakon što je Hamas dobio palestinske izbore, Amerika, Izrael i Egipat zatvorili su Hamas i nametnuli su opsadu Gaze, te su ih pokušali svrgnuti koristeći palestinske plaćenike.
Velike islamske partije na Bliskom istoku nemaju ništa s Al-Kaidom (koja jedva i da postoji) ili s antizapadnjačkim programima. Njihova primarna briga su da se riješe oligarhija u svojim državama, koje podržava Zapad, a koje muslimanski svijet čine nazadnim i zaostalim. Njihova platforma je pravedna raspodjela resursa i bogatstva, socijalna zaštita, obrazovanje, zbacivanje pokvarenih i grabežljivih oligarhija te borba protiv endemske korupcije.
Veliko pitanje sada da li će dramatični događaji u Tunisu biti uzročnik drugih eksplozija širom arapskog svijeta? Sve oči su sada uprte u Egipat, dom gotovo trećine svih Arapa. 83-godišnji vojni vladar Egipta, Hosni Mubarak, je divovska verzija tuniskog generala Ben Alija. Mubarak je na vlast doveden od strane SAD-a nakog ubistva dugododišnjeg saradnika CIA-e Envera Sadata. General Mubarak otada vlada Egiptom kao moderni faraon, uništavajući i nasilne ekstremiste i legitimnu političku opoziciju. Mubarak je namještao izbore, što mu je odobreno iz Vašingtona, i radio sve što se radilo i u Tunisu.
Pa da li se plamen tuniske revolucije širi i Egiptom? Mubarakov režim se tetura. Egipćani su nemirni i nezadovoljni kao i njihovi susjedi iz Tunisa. Egipćani su takođe pomalo pasivni, ali represija u Egiptu, sve veće siromaštvo i grabežljiva prozapadnjačka elita je razbijesnila većinu običnog naroda. Tuniski susjedi Libija, Alžir i Maroko su isto tako nestabilni i potreseni nezaposlenošću, visokom stopom nataliteta i represijom njihovih režima. Libija pukovnika Gadafija je posebno plodno tlo za veća previranja nakon pet dekada egocentrične vladavine. Svi ovi autoritativni režimi su uništavali opoziciju, ostavljajući samo revolucionare da ih smjene jednog dana kada neizbježno dođe do revolucije. Islamisti će ostati zadnji na nogama. Ohrabrujući represiju i sprečavajući razvoj demokratije u arapskom svijetu SAD je posijala sjeme budućeg nasilja i ustanaka.
Sada vidimo kakvu „stabilnost“ i „umjerenost“ Vašington donosi u arapski svijet. Moćni „Američki radž“ je izgrađen na eufemizmima koji u stvarnosti znače diktaturu, korupciju, mučenje i podređenost. Ako Vašington zaista želi da proširi demokratiju o kojoj propovijeda, onda trebaju pomoći tuniskom narodu da stvori istinsku demokratsku vlast, a ne da postave na vlast još jednog kooperativnog generala i njegovu pohlepnu familiju, kao što su to činili mnogo puta od 50-ih godina prošlog stoljeća.
Napomena: Radž – termin koji označava period britanske kolonijalne uprave Indijom.
Piše: Eric Margolis
Izvor: ericmargolis.com