Valentin Inzko – Genocid

Svaka nevina žrtva koja je pala tokom sukoba je tragedija – za bližnje, za lokalne zajednice, za Bosnu i Hercegovinu u cjelini. U ovoj višestrukoj tragediji, genocid u Srebrenici se ističe ne zbog imena, nacionalnosti, vjerskog ili političkog ubjeđenja žrtvi ili počinilaca već zbog njegovih dimenzija te zbog činjenice da je bio organizovan, smišljen i sistematičan.

Pravosudni i forenzički dokazi uvjerljivo su pokazali da je više od 8.000 muškaraca i dječaka ubijeno u i oko Srebrenice u julu 1995. godine.

Lideri BiH – Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali – svjesni su te činjenice.

Ne postavlja se pitanje da li neko prihvata ili odbacuje presude Međunarodnog krivičnog suda za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji iz 2004. godine ili presude Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine u kojima se ubijanja u Srebrenici označavaju kao genocid.

Presuda suda znači pravnu kvalifikaciju utvrđenih činjenica. Genocid predstavlja ubijanje osoba zbog njihove pripadnosti nekom određenom narodu. Upravo to se i dogodilo u Srebrenici. Svako ko osporava događaje koje su međunarodni sudovi okvalifikovali kao genocid se stavlja izvan standarda civilizacije. To je istina kad se radi o negiranju holokausta. Ali je i istina kada je riječ o negiranju zločina u Srebrenici.

Osobe su izvršile genocid sa namjerom da unište, u cjelini ili djelomično, jednu grupu ljudi slijedeći politiku čija je namjera bila da enklava Srebrenica postane dio Republike Srpske. To je razlog zašto lideri RS-a imaju posebnu obavezu da se obračunaju sa naslijeđem ovog zločina. Ovdje se ne radi o kolektivnoj odgovornosti. Ovdje se radi o dovođenju stvarnih počinilaca pred lice pravde, ali i o prihvatanju činjenica i ozbiljnom preuzimanju moralne odgovornosti koju svi imamo prema žrtvama i njihovim porodicama.

Njemačka, kao i moja zemlja, Austrija, prošle su bolan, pa ipak neophodan period nakon Drugog svjetskog rata u kojem su građani bili obavezni da se suoče sa užasnim zločinima koji su tokom nacističkog perioda počinjeni, i to počinjeni u njihovo ime. Ne govorim ovo da bih napravio poređenje već prije da bih istakao značaj suočavanja sa realnošću onog što se dogodilo. Tim činom stvorila bi se atmosfera u kojoj bi sadašnje i buduće generacije mogle pružiti ruku jedna drugoj.

Vijesti.ba