Afganistanska djeca u borbi za preživljavanje
ranim jutarnjim satima, djeca sa kabulskog brežuljka u predgrađu Aqibi Silo skupljaju se ispred kuća. Ali, oni se ne spremaju za školu, već odlaze na obližnji brežuljak, odakle nose vodu sa javnog izvora, sebi i svojim susjedima. Tako rade cijeli dan, mnogo duže nego što traje školski dan.Silaze uskom stazom sa kanisterima obojenim jarkim bojama kao da su baloni. Na putu ka izvoru, udaraju po praznim kanisterima proizvodeći tako zvukove, “muziku” koja ih prati sve dok ne stignu do slavine sa vodom koja teče dva sata svakog drugog dana.
Pune kanistere sa vodom dok ne otežaju kao da nose vreu žita. Teže kanistere stavljaju na magarca, a lakše nose na glavama pa se vraćaju nazad. Ako sutradan žele naći vodu moraju ići još dalje gdje voda teče iz neke druge slavine.
Mole za vodu, da izbjegnu umiranje
Anwar, rekao da je inžinjer i na našoj telefonskoj sekretarici ostavio je ovu poruku:
“Ovi nosači vode nisu jedina djeca koja rade u Kabulu. Ali to što oni nose vodu, što bi trebao biti posao državnih službi, izaziva proteste i ljutnju građana. Jedan od njih je pozvao našu redakciju iz Afganistana, predstavio se kao “Oni koji žive u Aqibi Silo nemaju vodu. Dječaci i djevojčice, umjesto da idu u školu, idu od kuće do kuće sa kanisterima tražeći kupca za vodu. Mole za vodu, da izbjegnu umiranje.”
Ali pozvati medije i zahtjevati od vlade da osigura vodu je lakše nego riješiti problem. Svako može bez problema saznati da u Kabulu postoji mnoštvo službi koje su odgovorne za javne poslove. Ali, među njima gotovo da nema nikakve suradnje i malo je javnih informacija koje za što odgovoran.
Pišući priču o tome, inicirani ovim telefonskim pozivom, suočili smo se sa labirintom birokratskih “pravila”, kako bi poruka došla do odgovornih.
Yunus Nawandish, nam je rekao da je nedavno osnovana agencija za dostavu vode, ali ona nije pod kontrolom grada :”Nažalost neke odgovornosti kao što je dovod vode nisu pod kontrolom gradonačelnika i zato imamo probleme. Ali, nadamo se da ćemo problem riješiti u budućnosti.”
Jedan poziv uredu gradonačelnika, otkrio je još veći problem. Gradonačelnik, Tako djeca nose vodu i osiguravaju život obitelji, a prodaju vodu i onima koji djecu uopće nemaju. Zaudinn, kojega zdravlje ne zluži, kaze da kupuje vodu od djece koja mu je donose do kućnog praga:”Ja ne mogu nositi, pa djeca nose za mene.
” On također kaže da voda nije ni čista ni zdrava i mora se skuhati prije upotrebe. Djeca, koja zarađuju novac noseći vodu zadržavaju zaradu. Jedan od njih, Mirwais, kaže da zaradi 10 afgana po kanisteru, što je otprilike cijena jednog kruha. Ali, novac treba obitelji pa on nastavlja raditi, te dodaje:
“Nemamo kući nikoga tko zarađuje, a sve je skupo – riža,hrana, drva za grijanje…, zato ja ne idem u školu nego zarađujem sa svojim magarcem.” Cijena je za njega već prevelika. Propustio je toliko školskih dana da nema svrhe više se vratiti. Također je već doživio prvu ozbiljnu povredu, a tek je počeo svoj put nosača vode. Nesreća se dogodila kad je sa ostalom djecom išao daleko od svog predgrađa da napune kanistere vodom iz cisterne pored kabulskog univerziteta. Prolazeći automobil je gurnuo njegovog vodom natovarenog magarca koji je pao na Mirwaisa. Slomio je ruku i jedno vrijeme nije radio.
Vratio se poslu nemajući vremena za odmor i oporavak, kao što nema vremena ni da ide u školu.
Zarif Nazar i Charles Recknagel/Slobodnaevropa.org
