Istraga kako su Sarajlije doživjele 2. svjetski rat
Kako u vihorima rata i usponima ekstremnog nacionalizma, etničkog čišćenja opstaju multikulturni gradovi kao što je Sarajevo, ovo je pitanje koje je godinama istraživala američka znanstvenica specijalizirana za moderni Balkan Emily Greble.
Narednog mjeseca, u izdanju Cornell University Pressa, iz tiska će izaći knjiga koja svakako zaslužuje posebnu pažnju: Sarajevo 1941-1945, muslimani, kršćani i Židovi u Hitlerovoj Europi. Njena autorica, asistentica profesora povijesti na City Collegeu u New Yorku, smatra da je sama “geopolitička pozicija Sarajeva u ratnom periodu dala savršenu polaznu točku za istraživanje sudara koji izbijaju nakon što različite vrste zajednica i tradicija dođu u interakciju sa ideološkim snagama fašizma, nacionalizma i komunizma.”
Istražujući rat sa političkog, kulturnog, religioznog, socijalnog i ekonomskog stajališta, njena knjiga traži odgovore na slijedeća pitanja: ”Kako su lokalne vođe upravljale ratom u namjeri da odbrane svoje interese? Na koje načine ideje nacije, rase, religije i građanskih zajednica utiču na donošenje odluka i udruživanja? I, najzad, koje se lekcije mogu naučiti iz proučavanja Sarajeva?
Da li je multikulturalizam privilegija imperijalne prošlosti osuđena na okrutnu smrt u rukama dvadesetog stoljeća? Ili je to bio drugačiji put ka modernosti, jednom drugačijem europskom modelu?“
U knjizi, autorica Greble tvrdi da odgovor sarajevskih vođa na izazove Drugog svjetskog rata oslikava dva aspekta gradske tradicionalne kulture: sustav konfesionalnih identiteta koji je opstajao u privatnoj sferi i lokalna solidarnost ili, kako ona to naziva, građanska savjest, koja vuče korijene iz sarajevske otomanske i habsburške tradicije političkog pluralizma i kulturne različitosti.
”Priča Sarajeva nam nudi naročito jasan primjer krajnje kompleksnosti rata, važnosti pokušavanja da se razumiju djela pojedinaca, kao i velikih teškoća s kojim se lokalni lideri suočavaju u pokušaju da pomognu svojim zajednicama da prežive rat. To nas podsjeća da treba biti veoma oprezan u tome kakve etikete stavljamo na pojedince i grupe, i da moramo pokušati razumjeti motive koji stoje iza određenih odluka”, ističe Greble.
Dodaje kako je jedna od najistaknutijih tema u literaturi o Drugom svjetskom ratu tema “kolaboracije” i “otpora”. Ovi termini identificiraju ljude prema njihovim (ponekad površnim) odnosima s Nijemcima. Ovo jeste samo po sebi valjano, ali isključuje individualne i kolektivne motive.
”Uzmimo za primjer pitanje ratne konverzije tijekom Holokausta u Sarajevu. Rimokatolička crkva i Ulema medžlis su pomogli da se čak dvije tisuće sarajevskih Židova preobrati u katolicizam i islam tijekom rata, u cilju njihove zaštite od deportacije. Mnogi od istih tih religijskih vođa su usko surađivali sa ustašama i zbog toga su bili proglašeni “suradnicima neprijatelja”. Mada ih konverzije ne oslobađaju od optužbi za suradnju s fašistima, one nas podsjećaju da je bitno da povjesničari raščlane posljedice povijesnih djelovanja u cilju razumijevanja, npr. kako lokalne religijske vođe shvaćaju svoje uloge i odgovornosti, uključujući i pozitivne i negativne rezultate svojih odluka”, kaže Emily Greble.
Širom Europe, ljudi su donosili odluke koje su povjesničari ponekad prebrzo kategorizirali, a da ih se nije u potpunosti razumjelo. ”Analizirajući lokalne motive iz više perspektiva – religijske, političke, kulturne, civilne, humanitarne, itd. – ja se izmičem od tendencije da nacionalizam uzmem kao preeminentnu pokretačku silu u ratnoj politici; umjesto toga, fokusiram se na druge, tipično više lokalne faktore, koji su igrali kritične uloge u donošenju odluka, kao što su religijski identiteti i građanski ponos, ili sarajevski mentalitet. Slično tome, moja knjiga pokazuje kako, u političkoj lepezi koja obuhvata npr. humanitarni rad i obrazovanje, mnogi lokalni lideri su zanemarivali nacionalne zajednice u korist Sarajeva kao zajednice”, dodaje Greble.
Još jedna, malo preciznija lekcija koju možemo naučiti jeste da fašističke države iz vremena rata nisu neophodno bile tako monolitne kako ih često prikazuju. Na primjer, lokalni Hrvati u Sarajevu, čak i oni koji su surađivali sa ustašama, često se nisu slagali s Pavelićevim režimom po mnogim pitanjima, od ustaške regrutne politike do toga kako hrvatska kultura treba biti predstavljena u Zemaljskom muzeju. Slično tome, genocid nad Srbima se drugačije odigravao u Sarajevu nego u ostatku Bosne.
Malo je poznato da je Sarajevo imalo pravoslavnog doglavnika, koji je na funkciju stupio krajem 1942. godine. Kompleksnosti i dvoznačnosti povijesti, tako očigledne pri proučavanju Sarajeva, podsjećaju nas da preispitamo i kategorije i stereotipe koje su nam prenijete od prethodnih generacija, rekla je između ostaloga američka profesorica povijesti Emily Greble.
Slobodna Bosna