O Osmanskom carstvu, VI dio

Ponovno uspostavljanje države

Poslije poraza kod Ankare 1402. godine, Osmansko carstvo je podijeljeno između trojice prinčeva: Sulejmana, Musaa i Mehmeda. Nakon dugotrajnih međusobnih borbi, Sultan Mehmed Čelebi će 1413. godine, ponovo ujediniti Osmansko carstvo pod jednu zastavu. Proces ujedinjenja su znatno otežavali susjedi kojima je odgovaralo takvo stanje kod Osmanlija. Skoro sve turkmenske kneževine u Anadoliji su se ponovo osamostalile i proglasile svoju neovisnost od Osmanske države, a Bizantija, Srbija, Vlaška i Albanija su takođe preuzele osmanske teritorije u Evropi. Kad god bi se neki od prinčeva približio trenutku ujedinjenja države, uslijedile bi diplomatske ili vojne akcije susjeda, te bi tako svi napori propali. Ipak, princ Mehmed je bio u povoljnijem položaju od Sulejmana i Musaa. Prije svega, imao je podršku šejh Emir Sultana, neprikosnovenog alima tog vremena, a osim toga, njegova prijestolnica je bila u Amasiji, ponajboljem dijelu raskomadane države.

Sultan Mehmed Čelebi

Historičari ga opisuju kao “Čelebi” – otmjena gospodina najboljih manira. Lice mu je bilo lijepo, bijelo i crveno, obrve srasle, brada gusta i njegovana. Bio je izvrstan hrvač. Mehmeda Čelebiju hvale, ne samo turski, nego i bizantijski historičari. Navode njegovu pravednost, blagot, darežljivost i tvrdoću u zadatoj riječi. Bizantijski historičari ističu i dokumentuju njegovu toleranciju i blagost, kako prema Turcima tako prema Grcima i ostalim. U historijskim djelima je često nazivan “Nuhom Osmanskog carstva”, koji je osmansko biće spasio od Tatarskog potopa.

Pohod na Karaman

Vladar Karamana se za vrijeme Osmanske slabosti skroz približio Bursi i opsjeo je. Pošto nije imao uspjeha, popalio je predgrađe i povukao se. Neki historičari navode da je iskopao kosti sultan Bajazita i spalio ih, jer je Bajazitov vojskovođa Timurtaš, za vrijeme Bajazidovog vladanja, u jednoj bitki zarobio i pogubio njegovog oca. Godine 1414., Mehmed Čelebi krenu u vraćanje izgubljenih teritorija. Prije svih Izmir, zatim Konju i Karaman, po treći puta u Osmanskoj historiji. Zatim se prebacio u Evropu i vratio nekoliko izgubljenih gradova.

Zaštitnik šerijata

Tek što je ponovo uspostavio vladavinu na svim teritorijama koje su pripadale Osmanlijama za vrijeme sultan Bajazita, sultan Mehmed Čelebi se susreo sa jednim mnogo opasnijim problemom. Bio je to pokret “šejha” Bedredina od Simavne. Bedredin se udružio sa Borklidže Mustafom i Kemalom Torlakom, koji su ranije bili njegovi učenici, i počeli su širiti učenje koje bitno odstupa od šerijata. Naime, Bedredin se proglasio Mehdijem koji je, navodno, poslan da ujedini muslimane i kršćane u jednoj sasvim novoj vjeri koja je spoj islama i kršćanstva. Dopustio je pijenje vina i korištenje muzike pri vršenju ibadeta, kao i još neke šerijatom zabranjene stvari. Zastupao je mišljenje da je Isa, a.s., uzvišeniji i odabraniji od Muhammeda, a.s., i kršćane proglasio pravovjernim. Ko god bi se usudio nazvati kršćana nevjernikom, Bedredinovi sljedbenici bi ga odmah ubili. Nova ideja se brzo proširila među lokalnim kršćanima, kao i među nekim muslimanskim nezadovoljnicima koji su, za vrijeme sukoba Mehmeda Čelebije sa braćom, bili njegovi protivnici. Nakon što je obezbijedio dovoljan broj sljedbenika, Bedredin se proglasio potomkom seldžučkih sultana i tako otvoreno iznio aspiracije na preuzimanje vlasti od Osmanlija.

Bedredin i njegovi učenici su tobože zagovarali ideje siromaštva, jednakosti, mira i tolerancije. Skoro sva njihova imovina bila je zajednička, a svaki član zajednice se imao pravo poslužiti tuđim stvarima. Zapravo se radilo o otpadnicima od Islama koji su nastojali iskoristiti još svježa sjećanja na nedavne podjele Osmanske države i prigrabiti vlast za sebe. Po nalogu uleme, sultan Mehmed Čelebi se oštro sukobio s otpadnicima. Borba je bila bespoštedna i žestoka. Odvijala se u zapadnom dijelu Anadolije i evropskom dijelu Osmanske države gdje je Bedredin imao najviše sljedbenika. Pošto su uživali podršku vlaškog kneza Mirče i pošto su slijepo slijedili svog vođu, otpadnici su dugo pružali otpor. Ipak, u jesen 1416. godine, buna je ugušena, a  Bedredin i Mustafa su ubijeni, dok su njihovi sljedbenici pozvani na pokajanje i odustajanje od iskrivljavanja šerijata. Pošto je većina odbila poziv na pokajanje, pobijeni su skoro do posljednjeg. Ipak, Bedredinove ideje su ostale zabilježene. Osmanska država će se još dugi niz godina boriti protiv njegovih sljedbenika.

Jedan od razloga pobune protiv sultan Mehmeda je bilo nezadovoljstvo lokalnih moćnika njegovom vizijom centralizovane države. Stavljanjem svih pokrajina pod kontrolu države, ujednačivanje poreza i zakona na svim teritorijama im nikako nije išlo na ruku. Neprestano su sanjali o trenutku kad će se odvojiti od moćne Osmanske države i bezdušno eksploatisati lokalne seljake. Većina muslimanskog stanovništva je pružilo podršku sultan Mehmedu, jer im je njegova politika odgovarala. Centralizovana država ih je štitila od samovolje starih plemićkih porodica kojima je bila povjerena vlast u pokrajinama iz kojih su poticali. Nezajažljivi, kakvi su bili, nikada se nisu zadovoljili namjesništvom. Zbog toga su u Bedredinovom pokretu vidjeli izvrsnu priliku za osmostaljivanje i uspostavu vlastitih kneževina. Ma kako uporni bili, nisu bili dorasli elitnim jedinicama Osmanske države. Bili su to janjičari o kojima ćemo opširnije pisati u narednim nastavcima.

Lažni Mustafa

Nakon što je porazio jednog Mustafu, ubrzo se pojavio drugi. Ovaj drugi Mustafa je tvrdio da je sultan Mehmedov brat, izgubljen u Bitki kod Ankare kada je Timur porazio sultan Bajazita. Skoro svi turski historičari ovog Mustafu nazivaju “Duzme Mustafa” – Krivi (Izmišljeni, Lažni) Mustafa. Ovaj Mustafa je tvrdio da je Bajazitov sin i da mu, kao starijem bratu, pripada Osmanski prijesto. Krivi Mustafa se krio u Istanbulu kod Bizantijaca koji su ga u jednom trenutku pustili i proglasili ga legitimnim nasljednikom osmanske krune. Uz pomoć Vlaškog Kneza Mirče, Mustafa je krenuo da preuzme Tesaliju i ostale evropske dijelove Osmanske države. Međutim, sultan Mehmed je već uspio potpuno učvrstiti vlast i osnažiti janjičarske trupe, tako da je Mustafa potpuno potučen kod Soluna. Bojeći se za život, Lažni Mustafa se ponovo vratio u Istanbul pod zaštitu Bizantijskog cara. Ovaj besramni Mustafin potez će prouzročiti mnoge probleme Mehmedovom nasljedniku sultan Muratu II, jer će ga Bizantijci iz Istanbula često ucjenjivati Mustafom, a kasnije i princom Orhanom. Kad god bi sultan Murat poduzeo ozbiljnije korake ka proširenju države ili učvršćenju centralne vlasti, Bizantijci bi zaprijetili puštanjem Mustafe ili Orhana iz političkog zatočeništva. Konačno, pojavit će se osoba koju takve ucjene nimalo neće zabrinjavati. Bio je to Muratov sin, sultan Mehmed II Fatih, koji će na sve ucjene samo odmahnuti rukom, osvojiti Istanbul i potpuno uništiti truhlo Bizantijsko carstvo. O tom velikom trenutku historije, pisat ćemo u narednim nastavcima.

Podrška uleme

Sultan Mehmed Čelebi je gradio džamije u Bursi i Jedrenu. U Bursi je dovršio Ulu džamiju koju je započeo njegov djed Murat I, a nastavio njegov otac Bajazit. Takođe je, u istom gradu, sagradio i Ješil (zelenu) džamiju sa medresom kuhinjom, bibliotekom i bolnicom, kao i nekoliko džamija u provincijama. Bio je pokrovitelj nauke i umjetnosti. Ipak, ostat će upamćen kao obnovitelj Osmanske države koja je, nakon katastrofalnog poraza kod Ankare, bila potpuno raskomadana.

Sva svoja postignuća duguje ponajboljim učenjacima svoga vremena kojima je neprestano bio okružen. Prije svih, bio je to šejh Emir Sultan, čiji ugled u širokim narodnim masama je bio neprikosnoven. Osim njega, na sultan Mehmedovom dvoru su često boravili i šejh Abdulatif Mukaddesi iz Jerusalima i šejh Abdurahman iz Merzifuna koji je bio učenik velikog šejha Šihabuddina Suhreverdija, po čijem nalogu je i došao u Osmansku državu.
Sultan Mehmed je umro u Jedrenu 1421. godine, a pokopan je u Bursi u Zelenom turbetu koje je sagrađeno još za njegova života.

Sultan Murat II

Nakon iznenadne smrti oca Mehmeda Čelebije, sultan Murat II se, kao osamnaestogodišnjak, našao na čelu Osmanske države. Vijest o očevoj smrti ga je zatekla u Amasiji, gdje je, po običaju Osmanlija, vršio dužnost namjesnika pokrajine. Kao i njegov djed Bajazit i otac Mehmed, imao je čast i sreću da prijateljuje sa šejhom Emir Sultanom. Nakon ceremonije opasivanja sultanskom sabljom koju mu je, kao predvodnik uleme, pripasao šejh Emir Sultan, u palaču su stupili veziri i visoki janjičarski oficiri. Svi vodeći ljudi carstva, ulema, veziri i najviši oficiri, prisegnuli su novom sultanu, što je bio uslov da se novi sultan smatra legitimnim vladarom.

Beskrajno privržen miru, nauci i pobožnosti, sultan Murat II je namjeravao dovršiti konsolidaciju države koju njegov otac nije uspio u potpunosti dovršiti. Međutim, Bizantija mu neće dozvoliti skoro ni jedan trenutak mira u njegovoj tridesetogodišnjoj vladavini. Tek što je zasjeo na prijesto, Bizantijci su podgovorili Lažnog Mustafu da preuzme osmanske teritorije u Evropi. Iako ga je sultan Mehmed Čelebi jednom porazio, Mustafa je ovaj put očekivao pobjedu uzdajući se u neiskustvo mladog sultana i izdašnu pomoć Bizantije. Podržan nezajažljivim lokalnim namjesnicima, Lažni Mustafa je krenuo prema Galipolju. Mladi sultan Murat II ih je spremno dočekao i potpuno razbio. Lažni Mustafa je pobjegao i namjeravao se skloniti u Istanbul kod svojih bizantijskih prijatelja, ali su ga u međuvremenu izdali njegovi ljudi i svezanog ga doveli pred sultan Murata. Kao opomena svim potencijalnim osmanskim izdajnicima, Lažni Mustafa je obješen na jednoj kuli u Jedrenu.

Opet Mustafa

Ljudska glupost, gramzivost i nespremnost na pokoravanje boljem od sebe uvijek i iznova iznenađuje. Tek što je riješen problem jednog Mustafe, pojavio se još jedan – opet Mustafa. Bio je to sultan Muratov brat, koji je smatrao da je prijesto trebao pripasti njemu, a ne Muratu.

Nakon što je ubistvom Lažnog Mustafe Bizantijska akcija protiv Osmanske države doživila neuspjeh, sultan Murat je, 2. juna 1422. godine, opsjeo Istanbul sa realnim šansama da zauzme grad. Možda bi u tome i uspio, ali je opsada morala biti prekinuta u septembru mjesecu iste godine, kada su se pobunili anadolski kneževi. Uspjeli su nagovoriti sultan Muratovog brata Mustafu da napadne Bursu i tako preuzme prijesto Osmanske države. Iako je dobro znao za prevrtljivost anadolskih kneževa, naivni Mustafa je krenuo u pohod protiv svog brata, misleći da će baš njemu, kao nikom prije, isti kneževi ostati odani. Međutim, to se nije dogodilo.

Neki od anadolskih kneževa su isticali svoje visoko porijeklo naglašavajući kako su potomci nekada moćnih Seldžuka. Nema nikakve sumnje da su Seldžuci učinili mnogo hizmeta islamu, ali njihova moć je odavno iščezla. Njihovo mjesto su zauzeli Osmanlije, koje su anadolski kneževi smatrali skorojevićima. Nesposobni potomci nekada moćnih Seldžuka su jedino bili sposobni na sjedenje u udobnosti centara kao što su Konja, Kajseri i Maraš, ubiranje ničim zasluženih poreza i trošenje narodnog blaga na pjesnike koji će kititi stihove u njihovu slavu. Takođe su bili spremni na isjeđavanje u tekijama i vođenje beskrajnih rasprava od kojih nije bilo skoro nikakve koristi. Kad god bi Osmanlije bili zaokupljeni džihadom u Evropi, sterilni i gramzivi anadolski kneževi su podizali pobune protiv njih. Ovaj put su prešli svaku mjeru i nagovorili jednog Osmankog princa da preuzme dio države.

Sultan Murat II je prekinuo opsadu Istanbula i prebacio trupe u Anadoliju. Nakon krvavih borbi, pobunjenici su skršeni, princ Mustafa je, u februaru mjesecu 1423. godine, obješen na stablu jedne smokve kod Burse. Ipak, bio je potomak Osmanove kuće, pa je ukopan u blizini svog oca sultan Mehmeda Čelebije. Zatim je nastavljena akcija protiv anadolskih kneževa koji su podstakli Mustafu na pobunu. Ishod ove akcije je potpuna sultan Muratova pobjeda i ukidanje skoro svih anadolskih kneževina. Nakon toga uslijedile su akcije na Balkanu…

Izvor: Semerkand