Može li se historija ponoviti? Kriza je pogodila Njemačku, i njeni građani pokazuju svoju ružnu stranu: socijalni darvinizam, mržnju prema strancima i odbacivanje demokratije.
“Deutsche Zustände”, naziv je dugoročne studije koju je sprovela grupa naučnika pod vodstvom sociologa Wilhelma Heitmeyera, objavljena ovog decembra u devetom izdanju.
Ono što je Heitmeyer sa svojim kolegama tokom ove studije otkrio o raspoloženju Nijemaca je alarmantno. Više od polovine Nijemaca se osjeća ekonomski ugroženim, i za tu ugroženost okrivljuju dvije grupe ljudi: strance i dugotrajno nezaposlene. Ako se ova saznanja posmatraju izolirano, ona niti su nova, niti nešto posebno originalna.
Poseban intenzivitet studije proizilazi iz saznanja da predrasude naspram stranaca i socijalnog darvinizma nisu odlika “nenačitanih slojeva društva”, već naprotiv, u dobro situiranim i školovanim slojevima ovakve predrasude sve više uzimaju maha.
Naučnici su rezultate studije upakovali u pesimističke rečenice, tako se govori o “jasnom zaleđenju socijalne klime”, o “surovom građanstvu”, te o “rastućoj klasnoj borbi”. “Civilizirani, tolerantni i diferencirani stavovi u višim slojevima i s većim primanjima, po svemu sudeći, prelaze u necivilizirane i netolerantne stavove”, postoje indicije o “napetom i dekultuvisanom građanstvu”, navode istraživači.
Da bi se ovi utisci empirijski potkrijepili dovoljno je samo jednom pročitati komentare na raznim online forumima glavnih novina i časopisa. Čini se da se Njemačka desolidarizuje, vjetar je sve hladniji i on dolazi od “onih odozgo”.
Kako bi Heitmeyerovi rezultati mogli izgledati u stvarnosti, pokazala je, naprimjer, podijska diskusija povodom prezentacije knjige Thila Sarrazina, održane u Münchner Reithalle, u Minhenu septembra 2010. godine. Osim bivšeg državnog bankera, u diskusiji su učestvovali i glavni urednik dnevnog lista Handelsblatt, Gabor Steingart i profesor sociologije, Armin Nassehi. No obojicu su kao umjerene diskutante čak i prilikom vrlo neutralno formulisanih kritika na Sarrazinove nebuloze, publika nemilosrdno izviždala. Sve ovo ne bi bilo iznenađujuće da je publika bila sa nekog desničarskog bloga. Ali tadašnji posjetioci su bili “dobro odjeveni sijedih glava”, i radilo se o solidnom minhenškom građanstvu, a diskusiju je organizirala minhenška književna kuća. Nisu samo Steingart i Nassehi bili vidno šokirani demonstrativnom brutalizacijom građanske publike. Novinar dnevnog lista Süddeutsche Zeitung, Peter Fahrenholz, je čak napisao da se “u hali osjetio dah nacizma”.
60,4% Nijemaca smatra da se u vremenu krize ne može računati na fair-play drugih, dok 56,7% smatra da briga za pravednost u ovom vremenu ne može imati uspjeha. Dakle, više od polovine svih onih s boljim primanjima smatra da su dugotrajno nezaposleni “krivi za svoje trenutno stanje, da su beskorisni za društvo, te da nemaju volju da se promjene”. 58,9% Nijemaca smatra “skandaloznim” da “dugotrajno nezaposleni o državnom trošku imaju ugodan život” je za 58,9% Nijemaca “grozno”. Također, za neprihvatanje stranaca ovaj viši sloj navodi manje kulturalne, već ekonomske razloge, razloge koji su se vremenom “ekonomizirali”, jer: svaki četvrti Nijemac smatra bi strance trebalo poslati nazad u njegovu domovinu čim se pojavi nedostatak radnih mjesta.
Sjeme koje sada klija, godinama se pažljivo sijalo i njegovalo. Ekonomiziranje društvenih interesa je središnja teza neoliberalizma. Ne samo raspodjela i distribucija dobara treba da se orijentira po tržišnim mehanizmima, već i društveno-politička pitanja. Neoliberalni način razmišljanja prodire do skoro svih životnih sfera, analizira Christoph Butterwegge u svojoj knjizi “Kritik des Neoliberalismus”.
No, ko je ubjeđen da je pravedno što ljudi s lošijim uvjetima za start imaju također lošije šanse da se izbore protiv jakih konkurenata, on u vremenu krize ne priznaje ni državu koja se barem trudi da ostavi dojam da se bori protiv toga. U doba krize se svako bori samo za sebe, i oni jači se rado odriču države, koja želi da im oduzme beneficije. Uprkos očiglednoj totalnoj nepravdi od dna do vrha, svaki peti Nijemac s višim primanjima je čvrsto ubjeđen da dobija manje od društvenog resursa nego što ga slijedi.
Uznemirujući rezultati Heitmeyerove studije iznenađuju najviše u svojoj jasnoći, ali ne i u tendenciji. Već duže vrijeme, politika i mediji ostavljaju utisak da je socijalna država out, da se “uposleni građani” putem poreza prekomjerno opterećuju, dok se “društveni paraziti” opet putem poreza potpomažu. Ako se primaoci socijalne pomoći godinama po medijima označavaju kao osobe koje “odbijaju ponude za rad”, i ako političari kršćanskih i liberalnih partija konstantno apeliraju na niže instikte tako što u lov na glasove birača idu s socijaldarvinističkim tezama, onda ne treba da čudi što narod ove teze na kraju i prihvati.
Možda će kratko vrijeme socijalne jednakosti bonske republike ući u historiju kao nešto neobično, nastalo zbog konurencije sistema. Da to nije njemački fenomen, ustanovio je ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade, Paul Krugman, čak 2002.godine u izvrsnom eseju u njemačkim novinama ZEIT. Pobjeda kapitalizma u konkurenciji između sistema je okončala doba socijalne jednakosti, kriza samo pojačava simptome njenog ukidanja. Zanimljivo pitanje je ipak, da li i kako politika reaguje na ovakav razvoj. Može se primjetiti da se niko od političara, koji se inače otimaju za mikrofon čak i kad se u Kini prevrne vreća s rižom, do sada nije htio komentirati Heitmeyerovu studiju. Razvoj događaja koji u pitanje postavlja “samo” tri ideala francuske revolucije (slobodu, jednakost, bratstvo), u stvarnosti predstavljaju ozbiljnu prijetnju demokratiji.
Odnos prema slabijima je ustvari samo test demokratije, i on u Njemačkoj 2010. godine ima definitivno negativan rezultat. Po Friedrich-Ebert-Stiftung studiji, svaki četvrti Nijemac želi, u slučaju kada politika zakaže, diktaturu desničarkih autoriteta. I u ovom slučaju veoma važnu ulogu igraju, pored domaćih razloga kao što je politički neuspjeh, također i ekonomski razlozi.
Društvo uzdramno krizom, koje teži socijalnom darvinizmu i ekonomoziranju društvenih problema, već je poznato iz prošlog stoljeća i svako zna dokle je to dovelo. Ali bilo bi previše pesimistički tadašnja dešavanja predviđati kao jedini mogući razvoj daljih događaja. Kada su SAD krajem 1920-ih godina bile pogođene teškom krizom i socijal-darvinističkim tendencijama, to je dovelo do novog predsjednika, Roosvelta, koji je s New Deal uspostavio demokratsko rješavanje krize, što je dovelo do tada neviđenih primanja i komprimiranja bogatstva. Historija se ipak ne ponavlja, možda samo kao farsa. To važi za sve moguće razvoje koji bi mogli ponići iz sjemena neoliberalizma.
Članak objavljen 23.12.2010 na njemačkom portalu „telepolis“
Prijevod s njemačkog: Senada Mešanović