Remzija, posljednji bosanski četkar

Četke, četke! Ženeee, četkeeee! – ovi nije poziv koji ćete čuti niti na jednoj pijaci u Bosni i Hercegovini, a vjerujemo ni na Balkanu. Uspon tehnike, i tehnologije čišćenja – razni usisivači, cleaneri, aspiratori, hemijska sredstva u spreju, u narodnu popularni prskaći, skoro potpuno su istisnuli male, srednje, velike, tvrde, mehke, crne, smeđe, žute, od fibrisa, žičane, žimane, najlonske, od dlake – konjske (griva ili rep), kunine, jazavčeve, svinjske, od jarčeve brade, ili miješane dlake; pa onda mazalice, glancarice, blatarice – mehke i tvrđe – sve za obuću; za odijela, ručne mlinove za kahvu, podove, ćilime, ponjave, kamen, za brijanje, za soboslikarstvo, za filigrane, zlatare, sahadžije; za šporete, sulunare, dimnjake, pekare, bolnice, fabrike oružja, aviostakla – sve same četke i četkice.

Da zanat ne nestane

Naš sagovornik će ovo nabrajanje skratiti brojkama:
– Oko 150 do 200 vrsta četki nekada, što za kućnu upotrebu, što za industriju, sišlo je na 20 vrsta koje se danas traže, i to ne mnogo – kaže 43-godišnji Remzija Balagić, vlasnik jedine četkarske radnje, pod imenom “Rem Ba”, na Baščaršiji.

Eh, da je jedina samo na Baščaršiji, već, po svoj prilici, Remzija je jedini četkar u Bosni i Hercegovini. Posljednji Mohikanac u svojoj branši može ostaviti radnju i potpuno otvorenu kada ode u komšiluk na kahvu. Tek poneki rijetki turista ili radoznali novinar zavirit će u njegov ćepenak jednom “u taj vakat”. Ne treba biti nešto pametan pa zaključiti da Remzija ne može živjeti od ovog posla. Neminovno je pitanje, zašto ovaj srdačni čovjek, po struci mašinski tehničar, kao iz inata, održava ovu radnju?

– Želja mi je da ovaj zanat ne nestane. Naslijedio sam ga od oca Age, koji se ovim poslom bavio 50 godina. Počeo me je učiti od moje 8. godine i meni je ostavio u amanet da ga nastavim, jer moj brat nije imao interesovanja za to, a sestra… pa prirodno da je kao žensko ovo nije zanimalo.

Remzija objašnjava da to nije bila intenzivna poduka, ali je tokom godina naučio 90 posto tajni ovog zanata. A onih deset posto?

– E to nisam upratio, jer sam gledao kroz prozor neke curice koje su napolju prolazile – šeretski odgovara – Pita babo: “Gledaš li?”. Kažem: “Gledam”, ali me nije pitao šta. Sad ozbiljno: nije me zanimalo toliko kao sad. Tehnologija, tehnika, materijali… sve se mijenja pa moraš učiti dalje. Tih deset posto što ne znam – još učim, i mislim da ću umrijeti a neću naučiti sve. Jer, svaka četka ima svoj sistem rada.

Žima od korijena riže

Vašoj novinarki, koja je u svom dugom domaćičkom vijeku mislila da zna sve o kućnim četkama, Remzija rado objašnjava kakvi se sve materijali koriste za izradu četaka. Oni koji duže pamte sjećaju se žime, koja je u to vrijeme bila najtraženija za krečenje zidova:

– Žima je, ustvari korijen riže, i kada pravite četku od tog materijala morate je stalno držati u vodi da korijen ne bi pucao. Prije mjesec-dva u mojoj radnji je prodata jedna koja je na polici stajala deset godina. Prodata je za 25 maraka. Ustvari, nije mi se prodavala, ali ja izašao na kafu, a komšinica je prodala. Rekao sam joj da nije trebala, ali, kad bolje razmislim, bolje je da završi negdje gdje joj je mjesto. Takva četka se ne koristi za krečenje možda u zadnjih 20-30 godina jer su je zamijenili valjci raznih vrsta.

Interesantno je da Remzijine četke, i u ovako maloj potražnji, više kupuju stranci – Amerikanci, Kanađani, ljudi iz Zapadne Evrope, koji se čude da ovaj zanat uopće postoji. Čuđenje može biti još veće kada se sazna da je ovaj vrsni majstor svega nekoliko puta kupio repromaterijal u zadnjih 15-ak godina. Kaže da ga je otac još zadnjom nabavkom 1990. obezbijedio, tako da još uvijek ima oko 50-ak kilograma raznih vrsta dlake koju čuva u naftalinu, a prije upotrebe je izrači. Ne zaboravlja da pomene nadležno kantonalno ministarstvo koje im daje novčane podsticaje, ali oni su dovoljni samo za podmirivanje režija. No, nadležno federalno ministarstvo je nešto drukčija priča:

– Ono također pomaže stare zanate, ali samo one zanatlije koji nemaju dugova prema državi, što je apsurd! Ako nemam dugova, znači da mi dobro ide, i pomoć mi nije tako potrebna. No, pošto imam dugova, znači da ne mogu opstati. A zar ne bi trebali pomagati da zanati opstanu? Zato mi imamo zadnjeg sedlara, zadnjeg užara, zadnjeg četkara…

U zadnje vrijeme jedino se mogu u većoj količini prodati četkice za kanile, koje se koriste kod operiranih bolesnika sa karcinomom grla. Desi se da dođu ljudi, kao što prije nekoliko mjeseci došli vlasnici picerije s Pala, naručili četku za čišćenje kružne peći, dali kaparu 20 maraka i nikada nisu došli po nju. Ali, Remzija i dalje uporno drži dućan otvorenim uprkos tome što pokatkad, da bi upotpunio kućni budžet, ode s prijateljima krečiti stanove, postavljati keramiku, ili raditi stolarske poslove.

To je za preživljavanje, a četkarstvo je – ljubav. Velika.

Prvi četkar sa diplomom

Remzijin otac Ago je završio zanat kod čuvenog Jahiela Fincija. U to vrijeme bio je jedini četkar sa diplomom. Počeo je samostalno raditi 1965. godine, što nije bilo nimalo lahko, jer je kao siroče bio bez ičije podrške. Prva radnja je bila u, kako kaže Remzija, dugom Bezistanu kod Hotela Evropa. Dućan je otkupio od svog učitelja Fincija, a onda je uslijedila nacionalizacija i Ago je morao odseliti s dućanom kod Stare pravoslavne crkve. Od 1978. godine, nakon odlaska u penziju četkara Safure i Hase, on u njihovoj radnji na Baščaršiji, koju je općina dala u zakup, nastavlja sa svojim zanatom.

Preuzeto sa: tvsa.ba