Nema optužnice – ratne zločine je radio kao maloljetnik!
Sanjanin Velid Kamenčić pročitao je sa zaprepaštenjem i nevjericom akt koji mu je uputio Drago Čorlija, tužilac iz Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH. U tom dopisu Čorlija obavještava Kamenčića da je Tužilaštvo BiH naredbom od 18. novembra 2010. godine obustavilo istragu protiv osumnjičenog Veselka Đukića zbog krivičnih djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika te ranjenika i bolesnika.
Plač od muke
Đukić je, naime, osumnjičen da je brutalno ubio Velidovu 18-godišnju kćerku Karmen Kamenčić.
– Istraga je obustavljena, jer postoje smetnje koje isključuju krivično gonjenje osumnjičenog Veselka Đukića – piše u aktu.
Prema podacima iz istražnog spisa, Đukić je zarobljenu Karmen Kamenčić, nakon teškog mučenja, fizičkog zlostavljanja i ponižavanja, usmrtio 10. jula 1992. godine.
– Kada sam pročitao ovaj dokument, od muke sam zaplakao – kaže nam Velid Kamenčić, koji se još nije oporavio od šoka.
Veselko Đukić je u vrijeme činjenja zločina imao nepunih 16 godina. Rođen je 14. avgusta 1976. godine. Prema odredbama KZBiH koje reguliraju krivično-pravne sankcije punoljetnim osobama za krivična djela koja su izvršile kao maloljetnici, član 100. stav 1. KZBiH je izričit – punoljetnoj osobi koja je navršila 21 godinu života, ne može se suditi za krivično djelo koje je izvršila kao mlađi maloljetnik.
To znači da je Veselko Đukić, koji danas ima 34 godine, 18 godina nakon što je ponizio i potom ustrijelio Karmen Kamenčić, slobodan čovjek.
– Teško mi je živjeti s tim da negdje u ovoj našoj državi živi čovjek-nečovjek, koji je moju Karmen na tako morbidan način, nakon mučenja i ponižavanja, još ranjenu, ubio, a da mu se neće barem suditi – ogorčen je otac Velid.
Velika akcija
Karmen je te 1992. ostala u Sanskom Mostu kod nane Paše u selu Trnovi. Pridružila se najhrabrijim patriotama ovoga grada, mještanima Vrhpolja i Hrustova, koji su pružali otpor nadmoćnoj četničkoj soldateski u šumi Galaja prvih dana jula 1992. Tada se velika jedinica bošnjačkih patriota iz Galaje razdvojila u dvije grupe. Jedna je, od oko 150 ljudi, nakon spektakularne akcije i zarobljavanja 40 srpskih oficira-vojnika, razmjenom stigla do slobodnog Bihaća. U toj je grupi bila i Karmen.
– Ranjena je na Grmuško-srbljanskom platou kao borac Sedmog korpusa Armije BiH, bila je u sanitetu, ali je zbog velikih borbi nismo uspjeli izvući. Zarobljena je i, kako smo saznali, mučena u selu Radič u općini Bosanska Krupa, a živa se nije vratila – govori Ifet Hukanović, jedan od boraca iz
Vrhpolja.
Izmasakrirano tijelo Karmen Kamenčić razmijenjeno je 1992. godine i ukopano na bihaćkom mezarju Humci. Nakon rata je izvršena reekshumacija više tijela s bihaćkih Humaca pa su i njeni posmrtni ostaci, najvjerovatnije, premješteni u identifikacioni centar Šejkovača u Sanskom Mostu, gdje su i sada. Još čekaju posljednji smiraj.
Tukli su je, silovali i bacali po trnju
Aziz Gromilić bio je učesnik akcije u kojoj je Karmen ranjena.
– Nakon ranjavanja, ponijela su je naša dva borca, ali kako nije davala znake života, oni su je ostavili i ubrzano se povlačili. No, ona je poslije došla svijesti nakon čega ju je srpska vojska zarobila – prisjeća se Gromilić.
Zna i da su teško ranjenu Karmen skidali golu, tukli, silovali i bacali po trnju. Torturu je dovršio Veselko Đukić, potvrdilo je i Tužilaštvo BiH, ali zbog zakonskih ograničenja “neće ni prstom više mrdnuti”.
Traži pravdu
Velid Kamenčić od saznanja kako je završila njegova Karmen ne živi mirno.
– Ima li pravde u Bosni? Ako nema, spreman sam je tražiti dalje – kaže otac, koji ne prihvata zakonske odredbe prema kojima neko može nekažnjeno ubiti njegovo dijete i biti potpuno slobodan.
Avaz
