Da li je islamofobija novi antisemitizam?

Najbolji, obično samo nagoviješteni razlog je insistiranje na neponovljivosti – ali ne nacističkog genocida nad evropskim Židovima, već antižidovskim stavovima uopće. To se striktno mora razlikovati od bilo kakve forme rasizma i seksizma. Tako je naprimjer pitanje jednog sociolga «ZAŠTO Židovi?» pogrešno postavljeno, ali, upita li se «Zašto ŽIDOVI?», odmah postaje jasno da nijedna druga ideologija nije imala tako dug historijat kao antisemitizam: od pagansko-rimskih ismijavanja Židova, preko krvavog, crkvenog antijudaizma, rasističke prakse huškanja i ubijanja u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, sve do anticionista, čiji cij je tekođer njihovo uništavanje.

Na to se nadovezuje još nedokazana pretpostavka, da je islamizam, možda čak i islam kao cjelina u svakom slučaju neprijateljski raspoložen prema Židovima. Ako bi to zaista tako bilo, onda samo poređenje predstavlja besramno i moralno gnusno mješanje zločinaca i žrtava.

Briga o navodnom «paralelnom društvu»

Svakako bi se moglo bolje pogledati i diferencirano pitati: da li zapravo strah od islama, strah koji se svakodnevno i na razne načine ispoljava, ili neprijateljstvo prema islamu nemaju strukturne sličnosti s određenim oblikom antisemitizma. Svakako, ne s onim od SS-a, ali zasigurno s onim kakvog je imao veliki dio nacionalno-liberalne inteligencije Njemačkog Carstva, osnovanog 1871. Također bi se moglo istaknuti da je antisemitizam 19. stoljeća, tj. antisemitistički strah od «države u državi», ispoljen u 18. stoljeću,  danas prisutan kod islamofoba. Danas se formula nastala u 18. stoljeću, doduše zbog savremene sociološke zabrinutosti zamjenjuje s navodnim «paralelnim društvom».

Kao i tada, tako i danas prisutan je strah od mješavine «strane religije» i «strane kulture». Tako je Thilo Sarrazin 7. decembra u intervjuu za dnevne novine «Taz» priznao da je u svom manuskriptu, po nalogu lektora, riječ «rasa» zamijenio sa «etničke skupine», obrazlažući da: «Mora biti jasno da se oni koji se ovdje dosele moraju pomješati. Mi, Nijemci, smo uvijek bili spremni za to, također i Židovi pretežno.» Pretežno!

Židovi su za sebe, ali i za druge, uvijek davali sliku skupine, koja je kako  nacionalno tako i religiozno determinirana. To danas ne izgleda drugačije, jer, u islamofobičnom diskursu se islamska religija i turska nacionalnost obično mješaju jedna s drugom. Najbolji primjer za to je bivši kancelar Schmidt, koji je 23. novembra za «Bild-Zeitung», na pitanje da li ima pozitivnu prognozu za integraciju na milione muslimana, izjavio: «Ne, ne za sve muslimane i ne za naredne godine. Ja naravno znam da su se mnogi muslimani integrisali i da ih zbog toga ne primjećujemo nešto posebno. Međutim, ja pogotovo nemam pozitivnu prognozu ukoliko se nastavi zalaganje za pristupom Turske u EU, jer tada će desetine miliona muslimana imati slobodan pristup cijeloj Evropi, koji će preplaviti naše tržište rada i naše socijalen sisteme. Onda bi smo mogli omogućiti pristup i Alžiru, Maroku, Libanu i Siriju. I njihovi konflikti, kao naprimjer između Turaka i Kurda, će se prenijeti u naše gradove.»

Antijudaizam postaje antisemitizam

Ali, izraženi strah od «preplavljavanja» s istoka, iz kojeg danas desničarske stranke u svim susjednim zemljama Njemačke crpe svoju snagu i koji im omogućuje mjesta u parlamentima, bio je već jednom na ovim prostorima, i to onih 1880-ih godina, kada su se pri osnivanju Bismarkovog (Njemačkog) Carstva pojavile prve društvene napetosti, politički sukobi i ekonomske krize, ugrožavajući euforiju iz prvih godina osnivanja. U to vrijeme su se pojavile razne skupine i stranke, čiji je najvažniji cilj bio agitacija protiv Židova. Najmoderniji među njima su se oprostili od tradicionalno-crkvenog antijudaizma i svoju mržnju su posatvili na, navodno naučno dokazane, rasne i jezičke temelje: 1879. je novinar Wilhelm Marr uveo pojam «antisemitizam» s ciljem da se pitanje Židova više ne posmatra s tačke «konfesionalnih pozicija».

Vrlo značajni nacionalo-liberalni historičar Heinrich von Treitschke se prihvatio ove teme, povezao je sa strahom od imigracije i tako isprovocirao tzv. Berlinski antisemitistički sukob. Treitschke u zloglasnom članku iz 1879. godine u «Preussischen Jahrbuechern» piše: «Preko naše istočne granice iz godine u godinu iz neiscrpne poljske kolijevke prodire čopor odlučnih mladića, čija djeca i unuci treba jednog dana da zavladaju njemačkim burzama i medijima. Imigracija ubrzano raste, i sve ozbiljnije se postavlja pitanje kako mi možemo spojiti stranu kulturu s našom.»

Zbog toga zahtijeva Treitschke od «naših židovskih sugrađana» jednostavno da: «Postanu Nijemci, kratko i jasno rečeno da se osjećaju kao Nijemci, bez prava bilo kakvog pogoršavanja njihovog vjerovanja i njihovih drevnih, svetih uspomena, koje svi mi poštujemo. Jer, mi ne želimo da na eru hiljadu-dugogodišnje njemačke civilizacije slijedi era njemačko-židovske mješovite kulture».

Od Treitschka do Sarrazina

Heinrich von Treitschke je tada znao ono što danas zna Thilo Sarrazin – da se prema žustrim židovskim, odnosno neprijateljima islama ne smije isuviše positovjetiti, ali da se njihova srdžba može koristiti u svakom slučaju kao povod za rušenje navodnog tabua: «Prirodnoj reakciji njemačkog osjećaja pripada zasluga da od nas odstrani jednu neistinu; pobjeda je da se o zlu, kojeg svako osjeća ali ne želi da mu se posveti, sada otvoreno govori. Ne smijemo se zavaravati (…) Do najviših obrazovnih krugova, kod ljdui koji bi svaku pomisao o crkvenoj netolerantnosti ili nacionalnoj nadmenosti s prezirom odbacili, danas se misli kao u jedan glas «Židovi su naša propast.»

U svemu ovome mora biti jasno da se pri dokazu strukturalne identičnosti tadašnjeg antisemitizma i današnje islamofobije ne radi o tome da se tadašnja židovska imigracija izjednačava sa današnjom muslimanskom, već se radi o poređenju reagovanja. Današnji desničarski populisti sa svojom stravstvenom ljubavi za prava žena i homoseksualaca, ali i svojom naklonosti Židovima, tvrde da je presudna razlika u tome da je odbojnost prema Židovima u to vrijeme bila neosnovana, dok je sadašnja borba protiv muslimana potpuno opravdana, te da su paralele sasvim slučajne.

Sedmicu dana nakon intervjua Helmuta Schmidta za «Bild» su u berlinskim poštanskim sandučićima osvanuli leci desničarskog pokreta Pro-Berlin, koji su sa slikom bivšeg kancelara i njegovih izjava reklamirali da se «od Njemačke, koja ipak ima hiljadugodišnju tradiciju od vremena Otta I., ne može naknadno praviti mjesto mješanja kultura». Citat koji bi također mogao biti napisan perom Heinricha von Treitschkea.

Mnoge indicije

Da simbioza filosemitizma i islamofobije ipak ne funkcioniše, pokazuju zahtijevi pokreta Pro-Berlin: «Sloboda vjeroispovijesti ne znači i pravo na izgradnju džamija i minareta; prisilnog braka maloljetnih; dozvolu obrezivanja žena; ubistva iz časti; dozvolu ritualnog klanja životinja.» Šta li bi centralno vijeće Židova u Njemačkoj reklo za zahtijev zabrane rituala životinja?

Bilo kako bilo, u stukturi identiteta antisemitizma kasnog s kraja XIX. stoljeća i današnje islamofobije, te u semantičkim sličnostima izjava Treitschkea, Sarrazina i Helmuta Schmidta, nailazi se na veliki broj indicija, tako da je jedna naučna konferencija kakvu je Benz organizovao, ne samo dopuštena, već zapravo potrebna.

Uspjeh Sarrazinove knjige, tog Treitschkea ranog 21. stoljeća naknadno Wolfgangu Benzu daje za pravo. Istraživanja Detlefa Pollacka i Wilhelma Heitmeyera dvojici sociologa religije iz Münstera potvrđuju da u poređenju s ostalim evropskim susjednim zemljama u Njemačkoj je prisutan znatno viši stepen islamofobije.

Piše: Micha Brumlik
Prijevod s njemačkog: Senada Mešanović

– Micha Brumlik je profesor pedagogije na univerzitetu u Frankfurtu. Od 2000. do 2005. godine je bio direktor Fritz Bauer instituta za dokumentaciju holokausta

– Članak objavljen u njemačkim dnevnim novinama „Frankfurter Rundschau“ 15. 12. 2010.