Učenici Karađoz-begove medrese na Perućcu (Galerija)

0

 

perucacIslamBosna.ba– Po drugi put je HE Bajina Bašta – Perućac prestala s radom u augustu 2010. zbog remonta, a prvi put je bilo ne tako davne 1992. kada su u klipove centrale zapali višegradski leševi. Srbijanske vlasti su zagovarale što brži završetak remonta i punjenje jezera. Strah od istine?

 

Udruženja porodica nestalih “Višegrad’92.” su u više navrata pozivali sve građane BiH da pomognu timovima iz Instituta za nestale u ekshumiranju posmrtnih ostataka žrtava ratnih zločina na lokalitetu povučenog vještačkog jezera. Mnogi su pasivno podržavali akciju, šutnjom i gledanjem, a među onima koji su pozivali i odazvali se je i naš Muderis sa svojim džematlijama. Pomoći su se također odazvali i učenici Karađoz-begove medrese u Mostaru, koji su sa svojom profesoricom Sanjom Dizdar Kapetanović pokazali izuzetan primjer čovječnosti i osvještenosti.

{morfeo 67}

Pristup terenu je otežan, na nekim mjestima je kretanje potpuno onemogućeno zbog mulja i živog pijeska, zadah je nepodnošljiv. Mještani priobalnih sela očigledno nisu bili zadovoljni akcijama na ovom području, tako da su i oni predstavljali dodatne, otežavajuće okolnosti rada istražiocima. Pored pritiska u medijima da se akcija što prije okonča, na istražioce je i pucano iz vatrenog oružja. Sve to nije predstavljalo problem vrijednim učenicima Karađoz-begove medrese u Mostaru, niti ih je moglo spriječiti da učestvuju u ovom dobrom djelu.Uz slike učenika Karađoz-begove medrese u Mostaru, prenosimo i svjedočenje Mehmeda Tabakovića o danima kada je Drina bila crvena: "Prvo tijelo pojavilo se 1992. godine između dva buka. Iznijeli smo ga na obalu. Zatim smo pronašli ženu koja se zvala Hamdija i bila je rodom iz Štitareva, iz mjesta zvanog Skela, s obale Drine. Ubijena je u Župi i bačena u Drinu. Tada je počelo poneko tijelo dolaziti i mi smo već shvatili da je ratno stanje."Ne znam ni dan ni datum, ali znam da smo, ko je smio, izlazili na jezero iz zaljeva rijeke Žepe, jer četnici su gađali. Bilo šta da imaš, konopac ili žicu, uzmeš mrtvaca, svežeš za čamac i voziš do Ušća. Tu smo ih kopali. Znam da smo za jedan dan ukopali dvadeset i nekoliko. To je bilo kad je pobijena smjena radnika muslimana u "Terpentinu" u Višegradu. Tu je bio i naš jedan komšija

Pod ovim mostom na Žepi vidio sam čovjeka slupane glave. Svaki ubijeni se napuše od vode i bude neprirodno veliki, a osjeti se i jak zadah raspadnutog tijela da nisi u stanju udahnuti. Jednog sam čovjeka našao uz rijeku. Kroz mulj sam tražio najkraći put do našeg groblja kada sam ugledao žutog leptira nasred mulja. Prišao sam tu i našao čovjeka kako potrbuške leži. Ruke su mu bile svezane na leđima nekom špagom. Taj je leptir bio na jednom njegovom prstu”
Uredno je vodio evidenciju o svim žrtvama i došao do broja 128. Žrtve su nakon rata ekshumirane i prevezene na identifikaciju u Visoko. Svjestan je, međutim, da su humani Žepljaci uradili samo dio posla, jer radili su samo danju, dok je noć nosila žrtve.
"Sve ovo sada što ovaj narod radi i pati se, mora raditi, ali, kad bi Drina znala reći, onda bi se ustanovilo sve. Ali, ona ne zna govoriti".

 

IslamBosna.ba

 

Leave a Reply