Irak: Zaboravljeni američki zločini (2. dio)

Ovo vojnici su bili novaci, a ne obučene i profesionalne trupe poput Republikanske garde. Napad je brižljivo planiran i izveden. Prema američkim učesnicima u ovom napadu, oko 2.000 iračkih vojnika se predalo i nije živo zakopano. Većina ostalih, oko 8.000, zakopano je živo ispod tona pijeska – a mnogi od njih dok su se pokušavali predati. Kapetan Bernie Williams nagrađen je za svoj dio posla sa Srebrnom zvijezdom. On je rekao: “Jednom kada smo otišli otuda, osim onih koji su se predali, niko nije ostao.” Prema tvrdnjama višeg armijskog dužnosnika, koji je želio ostati anoniman, i koji je upitan o taktikama korištenim u ratu od strane ” The Spotlighta” korištenje bagera je standardna procedura prilikom savladavanja prepreka i minskih polja. Teška oprema i vozila idu ispred oklopnih i pješadijskih jedinica da bi savladali prepreke, tako da se vozila mogu kretati brže kroz neprijateljsku odbranu. Taj dužnosnik je ustvrdio da je svaki irački vojnik koji je ostao u svome bunkeru živ zakopan i ubijen. Dodao je: “Ovo je rat. Ovo nije neka obična bejzbolska utakmica.” Pukovnik Anthony Moreno, komandant 2. brigade je rekao: “Po onome što ja znam, ubili smo hiljade vojnika.” U tanjoj liniji rovova, na lijevom krilu od Morena, napadala je 1. brigada, kojom je komandovao pukovnik Lon Maggart. On procjenjuje da su njegove trupe same zakopale oko 650 živih Iračana. Nakon primirja, u intervjuu za “New York Newsday”, Maggart i Moreno su izišli s prvim javnim svjedočenjem o zakopavanju živih iračkih vojnika… Tehnika zakopavanja vojnika uključivala je par tenkova M1-A1 s plugovima. Tenkovi bi zauzeli poziciju sa svake strane rovova. Borbena vozila Bradley i Vulcan razvukli bi se duž linije rovova i pucali u svakog iračkog vojnika koji bi se pokušao izvući, dok su tenkovi ih prekrivali hrpama pijeska. Prema Morenovim tvrdnjama: “Ja sam prošao odmah poslije vodeće čete. Ono što sam vidio su bili bezbroj zakopanih rovova s ljudskim rukama i stvarima koji su virili iz njih.” Maggart dodaje: “Znam da je zakopavanje živih ljudi prilično gadno, ali bi bilo gadnije da smo naše vojnike poslali u rovove i tako ih čistili.” Ovaj napad je bio izvan pravila i doktrina američke armije, u kojima se traži da vojnici iziđu iz svojih oklopnih vozila da bi očistili rovove, ili da pređu ili izoliraju utvrđene pozicije. Moreno je priznao da ovaj napad nije bio u skladu s doktrinom američke vojske: “To nije bila naša doktrina i praksa. Moj koncept je da se porazi neprijatelj sa snagom i opremom. Mi smo išli da ih pokopamo sa svakim komadom opreme kojim raspolažemo. Ja neću žrtvovati živote mojih vojnika – to nije isplativo.” Ono što je uznemirujuće kod ovog događaja je sva tajnovitost koja ga je pratila. Kada je Newsday prvi put objavio priču o ovom, mnogi su bili iznenađeni.

Prema tvrdnjama članova raznih komiteta unutar Senata, Pentagon je tajio detalje o ovim napadima pred komitetima. Predsjednik Senata, Sam Nunn, nije znao za napad i nakon što je obavješten on je rekao: “To zvuči kao još jedan primjer strahota rata.” Vrlo brzo ovaj “incident” je zaboravljen. Ubijanje bespomoćnih vojnika koji se nisu branili i civila nije završeno primirjem. Ujutro 2. marta (dva dana nakon što je objavljeno primirje), prijavljen je konvoj iračkih vozila kako se kreće kroz demarkacionu liniju savezničkih operacija, na autocesti 8,5 km zapadno od Basre. Prema tvrdnjama reportera koji je išao s američkom vojskom, vod iz 24. pješadijske divizije je prijavio da “je veliki irački konvoj… upravo ispalio nekoliko raketa na njih”. Washington Post je dodao da je konvoj, u kojem je bilo oko 300 oklopnih i oko 700 drugih vozila, “…otvorio vatru s namjerom da očisti put ispred i da pređe preko Eufrata”. Potpukovnik Chuck Ware, komandant bataljona, dobio je dozvolu da uzvrati vatru, a bataljon je dobio artiljerijsko pojačanje i 20 helikoptera “Kobra” i “Apach”. Prema izvještaju Washington Posta od 18. marta 1991. godine: “Američki tenkovi su pucali na iračke tenkove… Borbena vozila Bradley uništavala su kamion po kamion s topovima 25mm, dok su irački civili i vojnici bježali i pokušavali se sakriti u okolne jaruge.” Potpukovnik Ware je rekao: “Oni su zapucali prvi – mi smo žestoko uzvratili.” Drugi američki oficir je izjavio: “Zaista smo ih uništili.” Ovaj pokolj se dogodio nakon objavljivanja primirja. U to vrijeme mislilo se da konvoj nije bio svjestan svog položaja, te da su zbog toga naletjeli na američke vojnike. Sva oprema je bila utovarena na kamione i nije bila pripremljena da se iskoristi u bici, tako da se američke snage nisu trebale bojati ničega i nisu trebali imati straha od nekih žrtava. Neki irački vojnici su ležali na vozilima, spavali ili se sunčali. Kada se saznalo za ovaj pokolj nakon primirja, američke novinske agencije su spomenule “sukob” između iračkih i američkih vojnika, i izvijestile su da nije bilo američkih žrtava. Ništa nisu rekli o pokolju. Informacija koja je puštena u javnost davala je dojam da su nesretni Iračani negdje pogrešno skrenuli i tako naletjeli na grupu američkih vojnika koji su bili “lahki na obaraču“. Ali istina o ovom događaju je puno strašnija i đavolska. U maju 2000. godine, “The New Yorker” je objavio članak poznatog novinara istražitelja Seymoura Hersha koji je nosio naziv „Overwhelming Force“. Hersh je proveo godine prateći neke od učesnika ovog pokolja, koji je nazvan uljepšanim imenom “Bitka kod Rumaile”. Umjesto priče o konvoju Iračana koji su imali lošu sreću i zapucali na američke vojnike, Hersh je iznio priču o američkom generalu Barryu McCaffreyu koji je namjerno dao pogrešne informacije o položaju svojim nadređenim, tako da bi mogao započeti bitku protiv bespomoćnih Iračana koji su, u stvarnosti, bili tačno ondje gdje su trebali biti prema nacrtima “sigurnih ruta kretanja” prilikom povratka, a koje su dobili od Amerikanaca.

Kako stoji u njegovom članku: “McCaffreyovo insistiranje da su Iračani napali prvi je odbačeno u intervjuima, koje sam spremao za ovaj članak, s nekima od njegovih podređenih u njegovom ratnom štabu u 24. diviziji, a i s vojnicima i oficirima koji su bili tu, na licu mjesta, tog 2. marta. Tvrdnje ovih ljudi, kada se spoje, sugeriraju da McCaffreyeva ofanziva, koja se dogodila dva dana poslije primirja, nije bio kontranapad isprovociran neprijateljskom vatrom već više sistematsko uništavanje Iračana koji su generalno ispunjavali uslove i pravila povlačenja; većina iračkih tenkova putovala je s bojnog polja s tenkovskim cijevima okrenutim i osiguranim, u poziciji za putovanje. Prema tvrdnjama ovih svjedoka, 24. divizija se suočila sa slabim iračkim otporom sve vrijeme ovog rata i nakon njega; oni su također rekli da su viši oficiri pretjerivali u opisu iračkog otpora tokom ovog rata.” Ovaj pokolj bi možda bio zaboravljen i nikad se o njemu ne bi raspravljalo da nije bilo anonimnog pisma poslanog Pentagonu u kojima se McCaffrey optužuje za cijeli niz ratnih zločina. U pismu se tvrdilo da je njegova divizija počela napad 2. marta, bez iračkih provokacija i u njemu su bile informacije koje je samo neki insider mogao znati. Istraga je pokrenuta, ali, na kraju, McCaffrey je oslobođen optužbi. Bez obzira na vođenje istrage, McCaffrey se otvoreno hvalio s izvedbom operacije i ponašanjem njegove jedinice u ovom masakru. Jednom generalu se hvalio i govorio da je 24. divizija izvršila: “…apsolutno jednu od najzadivljujućih prokletih operacija ikada viđenih u vojnoj nauci… Mi se tamo nismo borili protiv nekih danskih naoružanih snaga. Tamo je bilo pola miliona tih š…. koji su bili ekstremno dobro naoružani i opremljeni.” Neki učesnici bitke kažu da Iračani nisu zapucali prvi. Drugi kažu da jesu, ali samo jedan hitac. Vlasti se razilaze oko vremena navodnog iračkog hica i početka američke akcije. Neki kažu da je vremenski razmak bio oko 40 minuta, dok drugi kažu da je taj razmak iznosio oko dva sata. Bilo kako bilo, očigledno je da i ako su Iračani opalili prvi hitac, nije bilo dodatne vatrene paljbe, niti je bilo promjene formacije konvoja. Još uvijek se išlo naprijed s opremom, kao transportni konvoj, a ne u poziciji spremnoj za napad. Odmah poslije toga došao je poziv u kojem se tražila svaka dostupna pomoć i jedinice da dođe spasiti američke vojnike. Narednik Stuart Hirstein i njegov tim su požurili na mjesto bitke. Kada je on stigao na položaj, ispitao je situaciju i kasnije je rekao da da nije bilo napada niti neke prijetnje od iračkih tenkova koji su se povlačili. Prema njegovim tvrdnjama: “Neki od tenkova su bili u formaciji za putovanje i transport, i njihovo oružje nije bilo u poziciji spremnoj za paljbu. Članovi iračkih tenkovskih posada sjedili su izvan svojih vozila, sunčajući se. Niko nije imao ni automatsku pušku.” Uprkos obavještajnim podacima u kojima se tvrdilo da Iračani nisu predstavljali prijetnju, i sumnji drugih oficira oko iračkog početka napada, McCaffrey je još uvijek želio ići u bitku.

Došlo je do dodatnih rasprava, i kapetan Bell, koji je bio uključen u pregovore prije američkog “kontranapada”, vjeruje da je McCaffrey pokrenuo svoje brigade istočnije od linije primirja da bi isprovocirao Iračane. On je dodao da postoji velika razlika između hica ili dva ispaljenih u panici i McCaffreyeve odlučne tvrdnje da Iračani “nas napadaju”. “To je čista izmišljotina”, dodaje on. Hersh opisuje početak neprijateljstava u kojima su poginuli hiljade ljudi: “U divizijskom ratnom dnevniku, vrijeme prve borbene naredbe McCaffreya je pet minuta poslije 9 sati. Prema bilješci 74 ratnog dnevnika, McCaffrey je naredio da put bude gađan, da se na taj način blokira ruta izvlačenja napadnutih iračkih snaga koje su se povlačile. Helikopteri “Apache” u sklopu divizije bi trebali da se uključe sa juga s namjerom uklanjanja i uništavanja uključenih snaga. U nekoliko trenutaka počeo je sveopći napad. Jedna četa je izvjestila da je izbacila iz stroja između 100-200 Iračana. U 10 sati glavni štab divizije je počeo primati izvještaje o gubicima iračkih snaga. Jedna grupa helikoptera je izvještavala u rano popodne: “Neprijatelj ne uzvraća paljbu, oni se sakrivaju u jarke pored puta.” 40 minuta kasnije, prema još jednoj bilješci iz dnevnika, McCaffrey je naredio da se koristi artiljerija “zajedno s ličnim naoružanjem da se zaspu vatrom ti momci i da se završi posao.” 24. divizija je nastavila bombardovati irački konvoj cijelo jutro, sve dok svako vozilo koje se kretalo ili nalazilo ispred njih – tenk, kamion ili automobil – nije uništeno. McCaffrey je bio trijumfalan nakon bitke. “Smiješio se kao ponosan otac”, rekao mi je John Brasfield… Nekoliko noći poslije toga Pierson se vozio prema mjestu pokolja. “Morala je to biti noćna mora duž ove ceste dok su helikopteri širili smrt s udaljenosti od pet kilometara, polahko, od jednog do drugog vozila. Zaustavio sam se dok se poznati miris širio zrakom.. Bio je to miris roštilja na vrelom sunčanom danu, miris prepečenog odreska.” Nakon bitke zarobljeni irački komandant tenka pitao je i pitao: “Zašto ste nas ubijali? Sve što smo radili jeste to da smo išli svojim kućama. Zašto ste nas ubijali?” Malo prije nego što će njegove trupe odletjeti nazad u Fort Stewart, SAD, McCaffrey im je rekao da nikada nije bio: “…ponosniji na američke vojnike u cijelom svom životu, dok je gledao napad 2. marta… Fascinantno je gledati šta se dešava u našoj zemlji. Bože, to je najprokletija stvar koju sam vidio u životu. To je vjerovatno jedan od događaja koji će najviše ujediniti Ameriku od 2. svjetskog rata… Rezultat će biti taj da će ovaj događaj, kao što je Vijetnam imao tragične posljedice na našu zemlju koje su trajale godinama, donijeti novi način i novi pogled na nas same u Americi.” McCaffrey je prebrodio oluju i primio četvrtu zvjezdicu 1994. godine. On je 1996. godine umirovljen iz vojne službe i imenovan u Klintonovoj administracija kao direktor Ureda za politiku kontrole droga, mjesto koje se uobičajeno naziva ” Drug Czar”. Ovaj Hershov članak izazvao je veliki publicitet 2000. godine i veliki broj ljudi je učestvovao u njemu. A onda, nekoliko dana prije nego što se The New Yorker trebao pojaviti u javnosti, s člankom u njemu, sazvana je konferencija za štampu koja se trebala pozabaviti s ovim pitanjem. Klintonov glasnogovornik je izišao na podijum i kritizirao je članak. Nazvao ga je “starim vinom u novoj boci”. U vremenu od pet minuta, članak, kojeg je trebala pročitati američka javnost, odbačen je kao “đubre” od strane Klintonove administracije. Zanimljivi aspekt ovog slučaja jeste taj da se članak još nije ni pojavio. Normalno, administracija nešto napada i kritikuje u javnosti nakon što to bude objavljeno. Sama ova činjenica, kritikovanje članka prije njegovog pojavljivanja u javnosti, trebala je da izazove pažnju javnosti. Međutim, desilo se suprotno. Nekoliko dana nakon što je objavljeno, mali broj ljudi je govorio o ovome članku.

On je postao “nezanimljiv” i “nevažan”. Cijeli članak mora pročitati svako onaj ko hoće da zna istinu o tome kako je američka vojska izvodila operaciju “Pustinjska oluja”. Nije cijelo vojno osoblje bilo krvožedno kao McCaffrey, i Hersh je intervjuisao učesnike koji su se protivili odluci da se izvrši pokolj hiljade Iračana koji nisu uzvraćali vatru. To je dostupno online, na raznim stranicama na internetu. Ukucajte ime članka (Overwhelming Force) i moći će te naći cijeli članak. Izjava Marlina Fitzwatera da iračke snage koje se povlače neće biti napadnute je očigledna i čista laž, ali niti on, niti iko iz administracije nije platio cijenu ove obmane. Oko 100.000 iračkih vojnika je tada poginulo, vojnika koji su se povlačili, i nad kojima je izvršen pokolj nakon što je on iznio svoju tvrdnju svijetu. Među iračkim vojnicima koji su se povlačili bilo je civila, muškaraca, žena i djece raznih nacionalnosti. Njihova smrt je bila, prema izjavama mnogih američkih oficira, “zlo rata“. A oni vojnici koji su se uspjeli izvući iz Kuvajta još uvijek nisu prestali s borbama. Odmah nakon što su se približili Basri napali su ih Iranci koji su prešli iračko-iransku granicu, za vrijeme američkih bombardovanja, i njihovi pomagači iz Iraka. Došlo je do novog krvoprolića, koje je odnijelo živote još iračkih vojnika. Kada su neprijateljstva završila, iračka armija, žestoko se boreći protiv pokušaja državnog udara, pobijedila je u tom sukobu. Marlin Fitzwater je lagao o tome da neće napadati iračke snage u povlačenju i uprkos užasnim uslovima dio iračke armije se uspio izvući u Irak, ali njihov rat nije bio gotov. Iran, s blagoslovom SAD-a, pokušao je dokrajčiti iračku armiju. Ali na kraju armija se uspjela oduprijeti i spriječiti državni udar. I ovdje je onda došlo do historijskih zloupotreba i prekrajanja historije. Umjesto tvrdnje i činjenice da su se irački vojnici suočili s još jednom zasjedom, Zapad i njihova propagandna mašina su svim snagama ovaj događaj opisali kao napad iračkih vojnika na iračke šitske muslimane.

Malcom Lagauche

Izvor: Uruk.net