Prvo treba pored Dejtonskog ugovora, preispitati termine i stavove koji služe njegovom svakakvom pravdanju, pa čak i putem izmišljanja moralnih, političkih i pravnih normi. Prva izmišljotina glasi da je ‘Dejton’ neki izvana nametnuti eksperiment dobronamjernih ali neupućenih stranaca, iako je to ustvari kumulirani rezultat dogovornog umjesto pravnog odlučivanja o pravnom problemu nezakonite agresije, ratnih zločina i genocida. ‘Dejton’ je završni plan kojega je veoma upućeni lord David Owen nazvao “zbirom dostignutih dogovora o podjeli Bosne”. Kao takav, dio je procesa nestanka Republike Bosne i Hercegovine (RBiH) na jedini mogući prihvatljiv i bezbolan način za internacionalni pravni poredak: da sama žrtva agresije, ratnih zločina i genocida, prihvaća ciljeve i rezultate tih zločina, te da ih u toku petnaestak godina preko svojih predstavnika u dejtonskim parlamentima ozakoni (legalizira, ratificira) na domaćem i svjetskom nivou. Naravno, to se ne može ostvariti u pravnom domenu, koji razlikuje krivca i žrtvu, nego u domenu dogovora – u kojem se automatski krivac i žrtva pravno izjednačavaju; u kojem žrtva i samim pristajanjem na dogovor, amnestira krivca.
‘Dejton’ bi kao ugovor bio i prihvatljiv da je samo mirovni plan; ali je u kompletu neprihvatljiv i ništavan po sva tri glavna pravna uvjeta:
Po Internacionalnom pravu. Preambula Povelje UN kaže da ništa ne opravdava miješanje izvana u unutarnji ustavni poredak države članice UN. Zabrana se odnosi i na same UN, a pogotovu na famozne velike sile i kontakt grupe iz retorike branitelja dejtonske suspenzije RBiH u korist dejtonske tvorevine Republike srpske (RS). Države-agresori, Savezna republika Jugoslavija (SRJ) i Republika Hrvatska (RH), apsolutno su obuhvaćene zabranom, te nisu imale pravo biti potpisnice mirovnog ugovora koji u svojem aneksu (4) sadrži novi, nametnuti ustav državi-članici UN na koju su izvršile agresiju.
Po Internacionalnom ugovornom pravu. Bečka konvencija, kao referentna za internacionalne ugovore, isključuje mogućnost da atributi suverenosti budu predmet međudržavnih ugovora (član 46); ugovore donesene pod pritiskom smatra ništavnim (članovi 51 i 52), pa i one naizgled dobrovoljne ako su rezultat nelegitimne volje pregovarača ukoliko su pregovarali o onome za što po vlastitom ustavu nemaju mandat (član 49).
Po Ustavu RBiH. Tada važeći Ustav RBiH članovima 154 i 155 zabranjuje pregovaranje o Ustavu Republike izvan Skupštine Republike, pogotovo u ratnom stanju.
Čak i predlagači i donosioci neustavnih zakona u Washington-skom sporazumu (mart 1994.) nisu tada imali hrabrosti ukloniti članove 154 i 155, kao viša pravna načela po kojima su i ti njihovi Washington-ski tzv. ustavni zakoni, zapravo neustavni. Pravdali su se “potrebom obustave napada HV-HVO na Armiju RBiH”. Osim što taj sporazum pravi federaciju bošnjačkog i hrvatskog naroda na dijelu teritorije BiH u vrijeme vojnog sloma HV-HVO, on ima još jednu zlu namjeru i posljedicu: da najveći problem ilegalnog (zbog atributa agresije i genocida) formiranja RS na teritoriji BiH, riješi “legalnim” odcjepljenjem Bošnjaka i Hrvata iz RBiH u Federaciju Bosne i Hercegovine (FBiH), što ujedno ostavlja RS za naknadni dogovor umjesto za pravno rješenje. Pravna gotovina je srozana na političku veresiju, odustajanjem od pravnog u korist dogovornog pristupa.
Postepeno kumuliranje podjele RBiH, u američkoj vojnoj bazi je samo dovršeno identičnom obmanom da je “Dejton dobar jer zaustavlja rat”, iako je ustvari zaustavio jedinu legalnu vojsku, Armiju RBiH, kada je u Bosanskoj Krajini oslobađala po jedno naselje dnevno. Izuzetno bolni po branioce i žrtve predratnih dogovora o podjeli BiH, su i prateći argumenti za ‘Dejton’ kao “najboljem od svih loših rješenja”, “polu-punoj čaši” i sl. Naime, legalni predstavnici (nosioci vlasti i pregovarači) RBiH, legalni su samo dok poštuju Ustav RBiH, koji za njih nije niti najbolje niti najgore, nego isključivo, jedino rješenje za državu BiH. Samo otvaranje za diskusiju ustava kao imperativne norme, predstavlja ilegalni čin ukidanja istog; jer imperativne norme pravno prestaju postojati čim se diskutiraju. Ovu tragičnu istinu iz prošlosti potrebno je sada iskoristiti u odnosu prema Dejtonskom ustavu (Aneksu 4) – posebno jer za razliku od Ustava RBiH, Aneks 4 nema pravni osnov za diskontinuitet RBiH i ne može biti pravni osnov za potrebu navodne suglasnosti RS.
Na svu sreću, iz razloga suprotstavljanja tog ugovora navedenim trima glavnim pravnim uvjetima, proizlazi zašto u Dejtonu RBiH nije ukinuta nego samo suspendirana – a zatim ostavljena građanima RBiH da je preko svojih predstavnika u ‘Dejtonskom procesu’ sami ukinu prihvaćanjem oktroiranog ugovora, što je nazvano “dovođenjem Dejtona do kraja”. U cilju varanja javnosti, to se javno prikazivalo i kao reintegracija BiH pomoću zajedničkih umjesto jedinstvenih institucija (preko famoznih “krovnih zakona”) i povratka izbjeglica na osnovu ljudskih prava, a da se pri tome ne dovodi u pitanje zakonitost postojanja RS. Ovaj se “humanitarni pristup” zasnivao na ideji da žrtve protjerivanja iz RS, istu priznaju prihvaćajući humanitarna prava koja će tražiti u vidu milostinje na šalterima RS – sa poznatim okrutnim rezultatima – umjesto pravno mnogo jačih prava državljana RBiH.
‘Dejtonom’ je RS dobila šansu da je putem ‘Dejtonskog procesa’ (“provođenja Dejtona do kraja”) priznaju same njene žrtve – u veoma složenom procesu izmjene kompletnog ustavno-pravnog sistema jedne članice UN putem dogovora. Dejtonski parlamenti su i po nastanku i po strukturi rezultat mirovnog ugovora a ne institucije države u skladu sa teorijom i praksom Države i Prava. Prema tom protupravnom mandatu, dovršen bi bio proces u kojem RS ima pravo veta nad BiH, a BiH nema pravo veta nad RS; i to pristankom samih građana na zamjenu jedinstvenih institucija RBiH, zajedničkim institucijama dejtonske BiH, te pristankom na vijeća, agencije, uprave i direkcije umjesto državnih ministarstava i institucija. Na kraju ‘Dejtonskog procesa’, tvorci ‘Dejtona’ bi proglasili stvarni kraj RBiH i nastanak RS i FBiH, jer bi subjekti prava, građani RBiH, dobrovoljno prihvatili u toku petnaestak godina ono što su pregovarači u Dejtonu tek zacrtali. Obične bi svjedoke proglasili garantima, a vlastitu volju da na tu podvalu pristanu – proglasili “voljom Svijeta”. Da bi podvala uspjela, već godinama se od građana skriva stvarni “Svijet”, tj. pravni domen u kojem RBiH postoji dok sve njene jedinstvene institucije sami građani RBiH u dogovornom domenu ne ukinu odn. zamjene tzv. zajedničkim i krovnim.
KONTINUITET RBiH ILI RS
Ustav RBiH jedino je rješenje na kojega je država BiH imala i ima pravo koje joj niko ne može oduzeti; a posebno ne agresijom i genocidom. ZAVNOBiH (1942.), obavljeno prije AVNOJ-a (1943.), pravni je osnov državnog kontinuiteta i suvereniteta RBiH, priznatog i 1992. od cijelog Svijeta; a istovremeno i objašnjenje zašto se država BiH ne može federalizirati i raspasti kao SFR Jugoslavija. Naime, pravni osnov RS je ugovor nezakonit po osnovu sva tri prava ovdje navedena; a i dodatno po osnovu činjenice da RS pravno i “ne stanuje” u BiH jer joj je to osporila Presuda Internacionalnog suda pravde u Hagu (Svjetskog suda) 26.2.2007. Tužba RBiH – ne na Tribunalu koji se bavi pojedincima, nego na vrhovnoj instituciji UN koja se bavi državama, Svjetskom sudu – prethodi ‘Dejtonu’. I ne samo to, nego je ‘Dejtonu’ kao pravnom osnovu RS i samoj RS, Svjetski sud presudio 26.2.2007. kao rezultatu agresije i genocida prema amandmanima ovoj Tužbi iz 1998. i relevantnim tačkama te Presude.
Poznavalac pravne nauke zna da bi tražeći nova rješenja za BiH mimo onih na koje ima izvorno pravo – odustao od izvornog prava! To se ne smije dozvoliti, pa je stoga naročito poguban stav da treba tražiti i praviti neki novi ustav ili “nadograditi Dejtonski ustav” na osnovu dejtonskih institucija i pregovora u njihovom okviru koji bi “dograđivali Dejton” amandmanima na Dejtonski ustav “dogovorom domaćih faktora”, “unutarnjim sporazumom bez miješanja izvana” i sl. Time bi se priznalo i dalo čak i ono što niti u američkoj vojnoj bazi nije agresoru priznato i dano: prestanak pravnog kontinuiteta RBiH od ZAVNOBiH-a pa nadalje, potvrđenog priznanjem RBiH na svjetskom nivou 1992. – a sve u korist pravnog kontinuiteta RS koji počinje od datuma pariškog potpisa na Dejtonski ugovor, decembra 1995. U takvom novom ustavu odn. “nadograđenom Dejtonskom ustavu”, Bosne bi bilo koliko agresori dopuste. Poseban problem je što bi pristanak na Dejtonski ustav, značio presedan i ozakonjenje da se u BiH ustavi mogu praviti ratom i genocidom. Samo to je dovoljno da ‘Dejton’ ne može biti branjen kao mirovni sporazum i da se odbacivati ga, ne može tumačiti kao “poziv na rat” – jer ozakoniti ga, znači ozakoniti agresiju, ratne zločine i genocid.
Pravo u smislu pravne zaštite države, života i imetka njenih građana, djeluje (“postoji”) samo ako se traži – i to na proceduralno ispravan način u institucijama prava. Ono ne djeluje (“ne postoji”) ako se pravni pristup, institucije i argumenti prava, zamjene dogovornim. Institucije prava su poznate institucije UN, sa Svjetskim sudom u Hagu kao najjačom, potpuno neovisnom upravo na zahtjev tzv. velikih sila. Taj pravno-institucionalni domen je određen Poveljom UN i pridruženim joj konvencijama, što ukupno čini postojeći, funkcionirajući sistem. Taj sistem ne funkcionira odn. počnu djelovati famozne velike sile, lobiji, zavjere, nasilje… kada pravni subjekt – suverena država-članica UN poput RBiH – dobrovoljno i u legalnoj proceduri od strane legitimnih predstavnika odustane od primjene prava u korist primjene dogovora; tj. umjesto insistiranja na suđenju i presudi krivcu, prihvati da se pravno sa krivcem izjednači. Tada institucije internacionalnog pravnog poretka i sve vlade prepoznaju da ta država odustaje od Poglavlja 7 Povelje UN, po kojem agresija na članicu UN, RBiH, nameće svijetu pravnu obavezu zaštite te države (ustava, građana, teritorije), u korist Poglavlja 6, koje probleme ne definira i ne tretira pravno, nego rješava dogovorom, tj. izjednačavanjem krivca i žrtve.
Republika Bosna i Hercegovina je svjetski priznata 1992. ne zato što neko voli Bosnu, nego snagom prava. Tu snagu dokazuje i priznanje RBiH od saveznika Srbije: Francuske, Britanije, Rusije, Grčke. Jer postoji pravni domen kojeg države nikada ne dovode u pitanje zbog vlastitih interesa i zaštite, važnijih im od naklonosti ili nenaklonosti prema nekoj drugoj državi. U tom pravnom (nikako političkom ili lobističkom) domenu, konstatacija raspada SFRJ je bila pravni imperativ jer se radilo o legalnom raspadu (disoluciji) te federacije, a ne ilegalnom odcjepljenju (separaciji) republika. Prijeteće “dovođenje Dejtona do kraja”, neobračunavanje sa ustavom u Aneksu 4 do kraja – učinilo bi da ‘Dejton’ prekine zadnji legalni pravni kontinuitet RBiH i uspostavi Dejtonski ugovor kao pravni osnov BiH! Tada bi Republika srpska bila priznata kao jedan od osnivača te nove BiH, koja se zatim legalno može raspasti, kako se legalno raspala i SFRJ.
UN, EU, sve velike sile i preko 100 država, priznale su RBiH 1992. kao suverenu, jedinstvenu, građansku, parlamentarnu demokratsku državu – punopravnu članicu internacionalne zajednice. Svi građani RBiH su postali subjekti svjetskog pravnog poretka kao Bosanskohercegovačka nacija. Svi građani jedne republike su njena nacija; tako se nacija vezuje sa republikom, tj. državom. ‘Završnim dokumentom Helsinške konferencije’ 1975., osigurano je pravo samoodređenja Bosanskohercegovačke nacije (jednako države), kojega je ona iskoristila, a što je priznato po obavljenom građanskom Referendumu od 29.2 i 1.3.1992. Nije priznato pravo na samoodređenje narodnim skupinama (Bošnjacima, Srbima, Hrvatima…), manjinama, vjerskim grupama – nego isključivo naciji (Bosanskohercegovačkoj). To je temeljna pravna činjenica za bosanske prilike. Građani, Bosanci i Hercegovci, jedini su subjekt internacionalnog pravnog poretka – a ne pojedini narodi. Samoodređenje RBiH, svjetsko priznanje i članstvo u UN, se mora tretirati u kontekstu ‘Helsinške konferencije’, te je taj Referendum neponištiv, neponovljiv, nezanemariv.
Države su nadnarodne kategorije i tretiraju se Poveljom UN i sklopom njoj pridruženih internacionalnih zakona tako da je nacija skupina svih građana jedne države, pri čemu građani mogu ujedno pripadati i pojedinim narodima. Ujedinjene nacije imaju do 200 članica zato jer predstavljaju do 200 država, dok bi (nepostojeći) “ujedinjeni narodi” imali na hiljade članica. U New York-u pred zgradom UN, vihori se svega do 200 državnih – jest jednako nacionalnih – zastava. To je presudna razlika za opstanak civilizacije (civis, lat. grad) na Povelji UN i pridruženim zakonima i konvencijama o Univerzalnosti građanstva o naciji kao državljanstvu, sa jedne strane, i sa suprotne strane, anticivilizacijskih dogmi dvaju agresora, srpske autokefalne svetosavske o narodu i njegovoj ekskluzivnoj vjeri-teritoriji-državi i srodne hrvatske rimokatoličke dogme cuius regio, eius religio (čija je regija/država, toga je i religija, i vice versa). Univerzalnost građanstva ne tretira naciju kao etnički skup (narod) nego kao skup svih stanovnika (građana) jedne države. U suglasju sa time, Ujedinjene nacije (a ne “ujedinjeni narodi”) su pravna platforma RBiH, koja je kao i druge članice UN, nadnarodna kategorija utemeljena na postulatu Univerzalnosti građanstva – te stoga isključuje mogućnost da jedan, dva ili tri naroda ukinu državu ili osnuju državu u državi.