Ovaj put je to učinio bavarski premijer Horst Seehofer, popevši se na oltar kako bi propovijedao njemačku kulturu. I prije nego što je sve rekao, potrčali su ministranti da mu na oltar postave ikonicu i obrednik s “kršćansko-jevrejskim vrijednostima”. Dok je kroz oblak tamjanovog dima njemačka kancelarka radosno uzvikivala “tako je!”, moglo se pomisliti da se čitava čarolija isfurala. Ali, onda su se otvorila crkvena krila i vjernici su jurnuli vani – i svako radi po svom, griješi onako kako najbolje umije.
Sigurno kao “amen” u crkvi su i vruće “debate o njemačkoj kulturi” koju vode njemački političari – danas se žustro polemiše a sutra se više ne zna o čemu se raspravljalo. Ipak, rasprava koju je pokrenuo Seehofer ima novi kvalitet, ona ide malo dublje. Retorika nije tako transparentna kao kod nezaboravnog Friedricha Merza (CDU) koji je prije deset godina zahtijevao “više njemačke kulture” prije nego je krenuo neoliberalnim stazama. Također, Seehoferova “kršćansko-jevrejska kultura ponašanja” se ne zadovoljava promicanjem poslušnosti zakonu ili reformom islama, ona je radikalnija. Ona ne poziva već prijeti, dolijeva ulje na vatru kako bi se ogrijala. Riječi “vrijednosti” i “kultura” prelaze u riječi poziva za sankcije i nadzorom, za prezirom i poniženjem. Za ljude poput Horsta Seehofera je religija samo oružje u borbi kultura, dok riječi “kršćansko-jevrejska kultura” već obilježava neprijatelja.
Ko sluša ovakve razgovore stječe utisak da se Njemačka nalazi u kulturalnoj opsadi. Jevrejsko-kršćanskoj vrijednosti i iznutra i s vana prijete muslimanski uljezi, i to na neki novi, domaćoj kulturi potpuno nepoznati način. Oni navodno dolaze s neke druge planete, imaju drugačiju kulturu i drugačije vrijednosti, vjeruju i mole se nekom drugom Bogu. Iz dana u dan ih je sve više. Uvlače se u društvene sisteme, i kad tamo jednom uđu, propast nacije je neizbježna.
Seehoferove slike zastrašivanja imaju dugu tradiciju, njezino paranoidno jezgro potječe još iz vremena njemačkog carstva. Naime, i tada je Njemačka bila “pod opsadom”, i trpjela je istu sudbinu koje je zadesilo mitsko ostrvo Itaka. I njemačko carstvo će, baš kao i nenaoružano antičko ostrvo u prošlosti, biti pregaženo stranom kulturom. Tada su, u vremenu teške ekonomske krize, to bili “strani” Židovi, a danas su muslimani ti koji ne pripadaju kulturnoj zajednici.
Ulrich K.Preuss je nedavno u svom briljantnom, ali istovremeno i zabrinjavajućem članku pokazao da nova diskusija o “kulturi ponašanja” i “vrijednosti zajednice” ima zapravo za cilj da pokaže kako pravne jednakosti građana treba da zavise od kulturalne pripadnosti. Političari prvo zagovaraju zajednicu raznolikosti koja bi religijski i kulturalno bila potpuno zatvorena (kršćansko-jevrejska), gdje druge religije već od samog početka nemaju šta da traže. Sljedeći korak je stapanje te homogene zajednice s građanskim temeljnim pravima u jedno, a sve dotle dok elementarna razlika između ustavnih normi i kulturalnih vrijednosti postane neprepoznatljiva.
Upravo ovdje po Preussu leži skandal u debati o društvenim vrijednostima. Jer nije više Ustav to što pravi okvir za suživot građana, već imaginarne kulturalne vrijednosti, formalna oznaka pripadajućeg državljanstva se zamjenjuje kriterijem kulturalne pripadnosti. Tako jednom muslimanu neće pomoći ni njemački pasoš, jer jedan potpuno valjan državljanin bi bio samo ukoliko bi bio pripadnik kršćansko-jevrejske zajednice.
Za Preussa to nije ništa drugo nego napad na jednakost svih “ljudi koji legalno žive u Njemačkoj”. “Nepodnošljivi”, koji ne pripadaju njemačkoj kulturi, nemaju pravo da se njihova “različitost” respektuje. Oni su tu samo iz samilosti, za njih važe “granice tolerancije”, ali ne i “prava koja se ne mogu mjenjati shodno prohtjevima zajednice”.
“Za čak 20 posto stanovništva su ista građanska prava uvjetovana neprimjetnom integracijom. Na taj način jedna pravna država krši vlastite normativne principe koji je obavezuju da prizna pravo pojedinca na raznolikost i njeno vidljivo očitovanje”, kaže Preuss.
Čim se putevi jevrejsko-kršćanske tradicije presijecaju s onima koji se bore za opstanka svoje kulture, događa se nešto odvratno: biblijska poruka mira se pretvara u mržnju. Baš da Judaizam i kršćanstvo budu ti koji će pomoći svijetu da islamski monoteizam deklariraju kao kulturalno “nepodnošljivim”, da bi ga zatim semantički isključili iz njemačke zajednice.
Da li neko protestuje? Rimokatolička crkva naprimjer, koja inače vidi kršćanske vrijednsti globalno ugroženim? Protestuje li namjesnik Isusov na zemlji protiv cijepanja njegovog učenja i protiv zloupotrebe Evanđelja u svrhu političkog ponižavanja? Da, crkva je izrazila svoj stav, i to riječima limburškog biskupa Franz-Petra Tebartz-van Elsta. Biskup se međutim nije solidarisao s novim žrtvenim jarcem, trećoj monoteističkoj religiji, groznim islamom. On se također ne suprotstavlja onima koji vjeru žele odagnati u privatnost time priželjkujući da ona polahko ispari kroz nečujni spiritualni monolog. Naprotiv, u magazinu “Focus” Tebartz-van Elst napada predsjednika Wulffa jer je on nedavno izjavio da je islam dio Njemačke.
Kao i Seehofer i njegovi sljedbenici, biskup govori o kršćansko-jevrejskoj kulturi, gdje adjektiv “jevrejski” biva diskretno istaknut kako bi se judaizam predstavio kao izgubljeni, mlađi brat kršćanstva, kojeg jednog dana treba ponovo uhvatiti i vratiti pred krstionicu. Tako će, hvala Bogu, ostati još samo kršćanstvo, i, kao što piše Tebartz-van Elst, njemačka “pravna vladavina je stvarna samo zahvaljujući kršćanskoj slici ljudskosti”. To genealogijski nije skroz netačno, ali je ipak licemjerno. Još prije 100 godina su kršćanski svećenici morali dati anti-modernističku zakletvu, morali su se zakleti da će se kloniti đavoljih djela demokratije i ljudskih prava. Znači da će se kloniti upravo one pravne vladavine koju danas jedan kršćanski biskup okreće i koristi kao oružje protiv islama.
Istina, nakon napada 2001. i ubistva Thea van Gogha, završilo se “integracijsko-političko proljeće” (taz), riječi su postale teške, nemilosrdne. Zapad je napadnut, i neprijatelj se mora odrediti, i unutarnji i vanjski, mora se odrediti ko je dobar, a ko loš. Ali sve to ne objašnjava histeriju, niti objašnjava prekomjernu retoriku “sukoba kultura”. Kao da je teška kolektivna nesigurnost pogodila zajednicu, paničan osjećaj da se godinama stoji pred zidom okrenut leđima, i nema dalje. Partije gube svoje birače, a duh njemačkog Geerta Wildersa lebdi nad Evropom. Svi slute da jedan prolazni razvoj privrede neće rješiti probleme. Globarizirani kapitalizam ostaje opasnost, i još jednom država neće moći pogurati banke i spasiti ih.
Trenutna situacija je zapravo metež, i iz tog meteža izvire pronicljvi socio-ekonomski ton ove debate. I po zagovornicima takvih tonova, Njemačka bi se mogla oduprijeti globalizaciji samo ako sloj “nepodnošljivih” zemlju, ili napusti, ili se potpuno prilagodi. To su upravo parazitni stranci što brod vuku prema dnu, odnosno, kako kaže Thilo Sarrazin, muslimani su ti koji zbog svoje nasljedne gluposti dovode opstanak nacije u pitanje. Njemačka se ukida.
Optimistički posmatrači dešavanja u ovom sporu ne vide kulturalnu podjelu, već više trenutak razjašnjenja. Oni vjeruju u spasonosno djelovanje kontroverze, vjeruju da je rasprava u zajednici korisna te da će konačno uroditi plodom, odnosno da će iz svega izaći jasna politika integracije, i da se stare greške neće ponavljati.
Ovo mišljenje daje nova pouzdanja. Uistinu se političari kova Horsta Seehofera prvo zalažu da se svi oni na koje se navodno opiru integraciji, isključe iz zajednice.
Ta kulturalizacija socijalnog konflikta ne vodi ničemu dobrom. Ona vodi pogoršanju i pojačanju sukoba, sve dok jedan retorički konflikt ne preraste u stvarni. I opet će Horst Seehofer trčati ka oltaru, samo ovaj put neće prizivati kulturu ponašanja već će policiju.
Piše: Thomas Assheuer
Izvor: njemački sedmičnjak “Die Zeit”
Prijevod s njemačkog: Senada Mešanović