Ubij, pali, pljačkaj!

A na radio Prijedoru je odzvanjalo zvanično saopštenje uz “Marš na Drinu” da je “srpski narod preuzeo vlast u Prijedoru i načinio istorijski korak ka ostvarenju svoga sna o Velikoj Srbiji”. Read More Taj san smo nažalost mi svi odsanjali otvorenih očiju igrajući glavne uloge junaka iz Spielbergove Shindlerove liste. A film kao da nije imao kraja. Mnogi od nas su prošli tada svoj put za Bleiburg i mnogi od tih putnika se nikad nisu vratili. Te noći, kada se u obično sve spremalo za sutrašnje roštijanje na Pilani, Bešića poljani, Rasavcima, Staroj pilani i ostalim prijedorskim izletistima, u Prijedor su ušli tenkovi i transporteri tzv. JNA i zajedno sa njom gomile ljudskog otpada koje su se nazivale “arkanovcima”, “belim orlovima”, “šešeljovcima” i koje su donijele užas i razaranje na ulice ovoga nekad mirnog i pitomog grada. S njihovim dolaskom nestao je i Prijedor onakav kakav je bio i kakav nikad više neće moći biti, kao i mnogi mirni dobri ljudi koji su Prijedoru davali dušu.
Rezultat svega toga: 15.000 građana Prijedora se vode kao ubijeni i nestali, 35.000 u izbjeglištvu, većina sela u okolini su do temelja spaljena kao i kompletno područje Kozarca. Mnogi od tih nestalih se danas pronalaze po mnogim jamama u okolini grada, a najvećio dio kriju rudokopi Omarske, Ljubije i Tomašice. Preko 30 džamija i nekoliko katoličkih crkava ja porušeno. Starog grada nema više i nema više ko da prolazi kejom, ne čuje se više ezan sa munare čaršijske džamije niti kandilji označavaju kraj još jednog ispostenog dana Ramazana. Nema ko da dođe na ponoćku ili da zapali svijeću, nema ko da prouči Fatihu, a ako je kojim slučajem neko i ostao nema više gdje. Nažalost, umjesto po nekim lijepim stvarima, naš grad će zauvijek ostati poznat po najzloglasnijim logorima Omarskoj, Keratermu i Trnopolju i po najvećem broju ratnih zločinaca. Mnoge građevine su srušene ali najtužnije od svega je to što je Prijedoru ubijena duša i njegov duh koji su činili ljudi kojih više nema.
SIMBOL BRATSTVA I JEDINSTVA: Poslije pogroma Bošnjaka, Prijedor i kompletno područje općine, iako još uvijek na obalama Sane, nalazi se na neprirodnoj granici “Republike Srpske” i Federacije Bosne i Hercegovine. A samo Sana mirno teče i čuva istinu o prošlosti i postojano čeka neku ljepšu budućnost i nada se nekim sretnijim vremenim, a i nekim boljim ljudima da koračaju njenim obalama. Prije izbijanja rata, razne etničke skupine u općini Prijedor složno su živjele u zajedništvu, uz limitirane znakove podjele. Bilo je dosta mješovitih brakova i prijateljstava koja su premošćavala etničke granice. Jedan svjedok opisao je odnose u Prijedoru kao simbol “bratstva i jedinstva bivše Jugoslavije uopšte, jer u poređenju sa drugim gradovima u Bosni i Hercegovini ovdje nije bilo većih međunacionalnih sukoba”.
Zategnutost zbog događanja u Bosni i Hercegovini pogoršana je propagandom i političkim manevrima, sredstvima koja je Milošević zagovarao kako bi ravnotežu snaga u bivšoj Jugoslaviji promijenio u korist Srbije. Vrijedi ponoviti iskaz Muharema Nezirevića, Bošnjaka i bivšeg glavnog urednika prijedorskog radija. On je svjedočio o tome kako su dvojica novinara Radio Prijedora, koji su bez njegovog odobrenja otišli da izvještavaju o ratu, pokupljeni oklopnim vozilom i vraćeni s fronta u uniformama. Nezirević tvrdi da njihovi izvještaji nisu bili objektivni; Hrvate su nazivali ustašama koji prijete da će napraviti vijenac od prstiju srpske djece. Novinari su ipak uspjeli objaviti svoje izvještaje. Dalje je izjavio da su skoro svi zaposleni u radio stanici bili Srbi, koji su naposljetku počeli da ignoriraju njegove naloge, tako da ih je, dok je još imao odgovornost, jedino mogao kontrolisati ograničavajući im vrijeme emitovanja. Takva propaganda postajala je sve djelotvornija, budući da pojedinci u općini Prijedor već u proljeće 1992. nisu više mogli primati TV programe iz Sarajeva, već jedino one iz Beograda, Novog Sada, Banja Luke i s Pala. Takva propaganda imala je polarizirajući utjecaj širom bivše Jugoslavije, a općina Prijedor nije bila izuzetak.
SRBI NEĆE ZAJEDNIČKI PLAKAT: U ovakvoj situaciji osnovane su i nastavile da rade političke stranke u Prijedoru, kao i u ostatku Jugoslavije. Prema izjavi Mirsada Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA u Prijedoru od njegovog osnivanja u avgustu 1990, bilo je nekoliko pokušaja saradnje sa ostalim strankama u vremenu do 18. novembra 1990, kada su održani izbori za općinsku skupštinu u Prijedoru. U tu svrhu održan je jedan zajednički miting, ali je lokalno rukovodstvo SDS oštro kritikovano zbog svog učešća, što je zaustavilo svaku daljnju saradnju. SDA je takodje predložila zajednički plakat za izbore sa porukom “Živjeli smo i dalje ćemo živjeti zajedno”, sa namjerom da pokaže da su skladni međunacionalni odnosi mogući u novoj demokratiji. Na plakatu se srpski sombol nalazio između hrvatskog i muslimanskog. HDZ je pozitivno reagovala i postavila plakate u područjima gdje su dominirali Hrvati. SDS, koja je usmeno prihvatila plakat, odbila je da ga istakne u srpskim područjima. U etnički mješanim zajednicama muslimani su postavili plakate, ali su ih srpski aktivisti cijepali.
S približavanjem izbora SDS nije skrivala svoju podršku Miloševićevoj politici, uključujući i pjevanje nacionalističkih srpskih pjesama na mitinzima i širenje propagande koja je promovisala mržnju prema ne-Srbima. SDA je i službeno i nezvanično upozoravala rukovodstvo SDS na ovakvo ponašanje, ali im je rečeno da to nije službena politika, nego ponašanje nekolicine neodgovornih pojedinaca. S približavanjem izbora, srpska propaganda je postajala sve žešća.
PODJELA VLASTI: U prijedorskoj skupštini općine, za koju su održani izbori u novembru 1990, bilo je 90 mjesta, a općina Prijedor dijelila se na pet glasačkih jedinica. Svaka stranka imala je na listiću ukupno 90 kandidata. Nakon izbora, SDA je dobila 30 mjesta, SDS 28, HDZ 2, a 30 mjesta su dobile druge stranke, takozvane opozicione stranke, kao što su Socijaldemokrati, Savez liberala i Reformske snage. Kao pobjednička stranka, SDA je imala pravo da prva odabere ljude za ključne funkcije vlasti i da oformi organe vlasti na nivou općine. U tom smislu, vođe SDA, HDZ i SDS donijele su odluku na nivou republike da se opozicione stranke isključe iz formiranja vlade.
Tako je, prema tvrdnji SDA, ako bi se postupilo prema rezultatima izbora SDA imala pravo da imenuje ljude na 50% funkcija, dok bi SDS i HDZ imale pravo na preostalih 50%. SDS je, međutim, insistirala na 50% mjesta za sebe. Vođeni su pregovori, uključujući i improvizovani sastanak između Srđe Srdića, predsjednika prijedorskog opcinskog odbora SDS, Radovana Karadžića, predsjednika SDS, i Mirsada Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA Prijedor. Radovan Karadžić je savjetovao lokalnom SDS da nađu rješenje I stranke su se konačno dogovorile da će SDS dobiti 50%, a da će SDA dati HDZ jedan dio od svojih 50%. Ovaj dogovor postignut je u Skupštini općine u Prijedoru u januaru 1991.
UVOD U PREVRAT: Kao posrednik, tom sastanku prisustvovao je i Velibor Ostojić, tadašnji vršilac dužnosti ministra za informacije u vladi Republike Bosne i Hercegovine i jedan od Karadžićevih povjerenika. Nakon postizanja dogovora, iskrsle su poteškoće između SDA i SDS oko podjele vaznih funkcija u organima vlasti, iako je bilo dogovoreno da će i predsjednik općine Prijedor i načelnik milicije biti iz SDA. Bilo je joć šest važnih funkcija u miliciji, koje su uzeli Srbi.
U podržavanju stvaranja velike Srbije, koja je iz teorije počela prelaziti u stvarnost nakon izbora 1990, SDS je brzo počela osnivati zasebne strukture vlasti. U Prijedoru je SDS, prema uputama centralne SDS, potajno osnovala odvojenu srpsku skupštinu, kao i odvojenu miliciju i jedinicu službe bezbijednosti, koje su bile u bliskoj vezi sa srpskim funkcionerima izvan općine. To se dogodilo oko šest mjeseci prije preuzimanja grada Prijedora, a njihovo postojanje skrivano je od ne-Srba. Planiranje preuzimanja, koje je obuhvatalo i osnivanje srpskog Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP), odvijalo se u kasarni u Prijedoru uz učešće svih zaposlenih Srba iz legitimnog SUP-a u Prijedoru. U ovu pripremu uključeno je i neovlašteno vraćanje nezakonitog oružja zaplijenjenog od Srba i pomaganje srpske vojske u zaobilaženju kontrole pri ulasku u kasarnu u Prijedoru.
Veza između zasebnih srpskih struktura vlasti u Prijedoru i onih izvan Prijedora postala je očita kada se srpska skupština u Prijedoru priključila Autonomnoj regiji Krajini, dijelu Republike Srpske koji je SDS smatrala dijelom buduće “nove Jugoslavije”. Srpsko rukovodstvo kasnije je priznalo da je preuzimanje unaprijed planirano i da je predstavljalo dio koordinirane akcije. Otprilike godinu dana kasnije, načelnik milicije je u razgovoru za Kozarski vjesnik izjavio da je milicija “blisko sarađivala” sa vojskom i političarima, te da je primao upute iz štaba milicije u Banja Luci i iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, jer je to bila združena akcija političara, milicije i vojnih vlasti.
SRPSKI PRIJEDOR U SRPSKOJ DRŽAVI: Na političkom planu, posljednji sastanak Skupštine općine Prijedor prije preuzimanja bio je vrlo buran. SDS je htjela ostati sa Srbijom kao dio Jugoslavije, naglašavajući da svi Srbi trebaju ostati u jednoj državi. Zbog ovog neslaganja sa ne-Srbima, koji su željeli da se povuku iz federacije, SDS je predložila podjelu općine Prijedor. Proglasila je 70% teritorije srpskom i objavila kartu na kojoj je općina podijeljena između Srba i muslimana. Muslimanima su dodijeljena okolna sela i dio grada Prijedora u kojem su živjeli uglavnom muslimani, dok je centralni dio grada Prijedora, uključujući sve institucije i skoro svu industriju, bio rezerviran za Srbe. Muslimani su se bunili, s tim da je predsjednik lokalnog SDA predložio da izvjesna područja, uključujući i sam grad Prijedor, ostanu neutralna, naglašavajući da bi stvarno provođenje takve podjele u svakom slučaju bilo veoma teško zbog velike izmiješanosti raznih etničkih grupa.
Tridesetog aprila 1992. SDS je bez prolijevanja krvi zauzela grad Prijedor, uz pomoć vojnih i policijskih snaga. Samo preuzimanje izvršeno je u ranim jutarnjim satima, kada su naoružani Srbi zauzeli položaje na kontrolnim punktovima po cijelom Prijedoru, sa vojnicima i snajperistima na krovovima glavnih zgrada. Vojni položaji vidjeli su se po cijelom gradu, a srpska zastava sa četiri čirilična slova “s” vijorila se na zgradi općine. Vojnici JNA, u raznolikim uniformama, zauzeli su sve najvažnije institucije, kao što su radio stanica, Dom zdravlja i banka. Ušli su u zgrade, izjavili da su preuzeli vlast i objavili da mijenjaju naziv općine Prijedor u “Srpska opština Prijedor”. Muharem Nezirević, u to vrijeme glavni urednik Radio Prijedora, pozvan je u radio stanicu rano ujutro 30. aprila 1992. Kada je došao, radio stanicu je bila opkolila vojska, a Milomir Stakić, koji je prije preuzimanja bio potpredsjednik skupštine općine, a zatim je postao predsjednik skupštine srpske općine, preko radija je objasnio šta se dogodilo i šta SDS namjerava uraditi sa općinom Prijedor.
TELEFAKS JE KRIV ZA SVE: Izgovor za preuzimanje bio je telefaks koji je 29. aprila 1992. prenijela beogradska televizijska stanica, u smislu da je vođa teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine dao instrukcije lokalnim teritorijalnim odbranama da napadaju i ometanju JNA za vrijeme povlačenja iz te Republike, iako su vlasti iz Sarajeva odmah izjavile da je faks lažan i javno ga demantovale. Uprkos ovoj prividnoj spontanosti, de facto srpske vlasti Prijedora, uključujući Milomira Stakića, jasno su izjavile da preuzimanje nije bilo spontana reakcija na telefaks nego završna faza dugo pripremanog plana.
Osnovan je lokalni Krizni štab (Krizni štab Prijedor), koji je proveo niz odluka Kriznog štaba ARK (Autonomna Regija Krajina). Pored restrikcija vezanih za život ne-Srba, odmah je uspostavljena kontrola nad dva lokalna sredstva za javno informisanje, Radio Prijedorom i Kozarskim vjesnikom, kojima je širenje propagande od tada postalo glavna funkcija. Štab je takođe bio zadužen za mobilizaciju, te su do sredine maja 1992. skoro svi Srbi mobilizirani ili u redovnu vojsku, ili u rezervu ili u miliciju. Istovremeno su upućivani i pozivi na predaju oružja, koji su, iako upućeni stanovništvu uopšte, provođeni samo prema muslimanima i Hrvatima, od kojih se većina odazvala iz straha od kazne. Istovremeno je mobilizacija Srba omogućavala distribuciju oružja srpskom stanovništvu.
INCIDENT NA HAMBARINAMA: Kao rezultat povećane međunacionalne napetosti, razne grupe postavljale su blokade na cestama i kontrolisale ih. Jedna takva muslimanska blokada nalazila se u Hambarinama, a incident koji se tamo odigrao 22. maja 1992. poslužio je kao izgovor za napad srpskih snaga na to područje. Jedan automobil kojim je upravljao Hrvat i u kojem su se nalazila četiri uniformisana Srbina, koji su možda bili pripadnici neke paravojne jedinice, zaustavljen je na kontrolnom punktu i putnicima je naređeno da predaju oružje. Izgleda da su odbili, te je došlo do pucnjave, u kojoj su ubijena dva Srbina i jedan musliman. Nakon incidenta, krizni štab općine Prijedor objavio je putem prijedorskog radija ultimatum stanovnicima Hambarina i okolnih sela da vlastima u Prijedoru predaju ljude koji su bili na kontrolnom punktu, kao i sve oružje.
U ultimatumu je rečeno da će, ako se zahtjev ne ispuni do sljedećeg dana u podne, uslijediti napad na Hambarine. Vlasti u Hambarinama odlučile su da ne ispune uslove ultimatuma, te su nakon isteka roka Hambarine napadnute. Nakon nekoliko sati artiljerijskog granatiranja, srpske oružane snage ušle su u ovo područje uz podršku tenkova i drugog naoružanja, a nakon kratke sporadične borbe lokalne vođe sakupile su i predale većinu oružja. Do tada su mnogi stanovnici već pobjegli u druga područja pod muslimanskom ili hrvatskom vlašću, krećući se ka sjeveru, prema drugim selima, ili ka jugu, prema šumi, koja je takođe granatirana. Jedan broj stanovnika naposletku se vratio u Hambarine, tada već pod srpskom kontrolom, iako samo privremeno, jer je 20. jula 1992. došlo do posljednjeg većeg čišćenja općine, kada je iz Hambarina i obližnje Ljubije etnički očišćeno oko 20.000 ne-Srba.
NAPAD NA KOZARAC: Nakon preuzimanja Prijedora došlo je do zategnutosti između novih srpskih vlasti i Kozarca, u kojem se nalazila velika koncentracija muslimanskog stanovništva općine Prijedor. U širem području Kozarca živjelo je oko 27.000 ne-Srba, a od 4.000 stanovnika gradića Kozarca, 90% su bili muslimani. Kao posljedica ove zategnutosti, etnički mješane kontrolne punktove su dopunjavali i kasnije ih zamijenili srpski kontrolni punktovi postavljeni na raznim mjestima širom područja Kozarca, kao i neslužbena stražarska mjesta koja su uspostavili naoružani muslimanski građani.
Vođeni su pregovori između delegacije građana Kozarca i Kriznog štaba općine Prijedor, ali bezuspješno. Dana 22. maja 1992. isključene su telefonske linije i postavljena je blokada Kozarca što je veoma otežavalo ulazak i izlazak iz grada. Teritorijalnoj odbrani Kozarca upućen je ultimatum kojim se tražilo da se TO Kozarca i milicija obavežu na lojalnost i priznaju podređenost novim vlastima u srpskoj općini Prijedor, te da predaju sve oružje. Proširile su se glasine o egzodusu Srba iz Kozarca. Oko dva sata poslijepodne 24. maja 1992, nakon što je u podne istekao ultimatum i nakon objave putem prijedorskog radija, napadnut je Kozarac. Napad je započeo teškim granatiranjem, nakon čega je uslijedio prodor tenkova i pješadije. Nakon granatiranja srpska pješadija je ušla u Kozarac i počela paliti kuće jednu za drugom. Objavljeno je da je do 28. maja 1992. uništeno oko pedeset odsto Kozarca, dok je preostala šteta nastala u razdoblju između juna i avgusta 1992. Nakon što je grad očišćen od stanovnika, kao i u ostalim pretežno muslimanskim područjima, vojnici su krali i pljačkali sve dok Kozarac, prema opisu nekoliko svjedoka, nije ostao “bez života”.
Prilikom napada na Kozarac pazilo se da se ne nanese šteta srpskoj imovini. Azra Blažević je svjedočila da su poslije postizanja sporazuma koji je dozvoljavao ljudima da napuste Kozarac 26. maja 1992, vojnici povezani sa srpskim snagama naredili jedinoj Srpkinji koja je ostala u bolnici da pokaže svoj stan, kako ga ne bi oštetili. Predočeni su dokazi o upotrebi natpisa “srpska kuća – ne diraj” na srpskoj imovini, a srpska pravoslavna crkva je, za razliku od džamije, preživjela napad i kasnije uništavanje. Isto tako, pretežno srpska sela kao što su Rajkovići i Podgrađe ili nisu granatirana uopšte, ili su granatirana samo slučajno. Dana 26. maja 1992. postignut je sporazum koji je dozvoljavao ljudima da se predaju i napuste grad. Već 27. maja 1992. visoki vojni oficiri sastali su se radi instrukcija o napadu na Kozarac. General potpukovnik Talić, kao komandant Banjalučkog korpusa, 5. korpusa bivše JNA, obavješten je da je 800 ljudi ubijeno prilikom napada na Kozarac i da je 1.200 zarobljeno. U jedinicama korpusa ubijena su četiri vojnika, a petnaest je ranjeno. Pukovnik Vladimir Arsić komandovao je 343. mehanizovanom brigadom, koja je bila angažovana u napadu, a major Radmilo Zeljaja bio je direktno zadužen za napad. Obojica su bili bivši oficiri JNA. Napad na Kozarac, kao i sve aktivnosti vezane za aktivnu borbu, morao je u skladu sa procedurom vojnog zapovjednistva odobriti general-potpukovnik Talić, koji je jedini mogao narediti da se jedinice angažuju u borbenim dejstvima.
OMILJENI SRPSKI HOBI – PLJAČKA: Za vrijeme napada civilno stanovništvo potražilo je zaklon na raznim mjestima, a sa ulaskom u Kozarac srpske pješadije, koja je tražila da ljudi napuste svoja skloništa, formirale su se duge kolone civila koji su odvođeni na mjesta gdje su sakupljani i razdvajani. Za razliku od Hambarina, nesrpskom stanovništvu nije dozvoljeno da se nakon napada vrati u Kozarac, te su, uz nekoliko izuzetaka, muškarci odvedeni u logore Keraterm ili Omarsku, a žene i starci u logor Trnopolje. Do kraja ljeta područje je napušteno, s tim da su mnoge zgrade koje nisu oštećene za vrijeme napada naknadno opljačkane i uništene. Vremenom su se malobrojni srpski stanovnici vratili i Srbi raseljeni sa drugih područja doselili su se u Kozarac. Danas su općina Prijedor i gradić Kozarac ogromnom većinom srpski; političke vođe i funkcioneri u policiji su redom Srbi.
BRĐANINOV FAŠIZAM: Odmah nakon osnivanja, Krizni štab ARK počeo je donositi odluke o postupanju sa ne-Srbima. Predsjednik Kriznog štaba ARK, Radoslav Brđanin, imao je ekstremna gledišta u pogledu velike Srbije i prihvatanja drugih nacionalnosti na toj teritoriji. Njegov stav, koji se neprekidno ponavljao u sredstvima javnog informisanja, bio je da se na teritoriji koja je imala biti Velika Srbija može prihvatiti najviše dva posto ne-Srba. Da bi obezbijedio ovaj postotak on je na banjalučkom radiju zagovarao direktnu borbu, uključujući i ubijanje ne-Srba. Isto tako, Radislav Vukić, predsjednik općinskog odbora SDS u Banja Luci i predsjednik regionalnog odbora SDS, kao i izabrani član glavnog odbora SDS za Bosnu i Hercegovinu, bio je takođe ekstremista koji je putem medija objavio svoju odluku da ne dozvoljava ženama ne-Srpkinjama da se porađaju u banjalučkoj bolnici. Takođe je izjavio da sve mješovite brakove treba razvesti i poništiti, a da djeca iz mješovitih brakova “valjaju samo za pravljenje sapuna”.
Stavovi koje su ova dvojica istaknutih srpskih vođa iznosili, a koji su svojevremeno smatrani ekstremnim, do 1992. postali su prevladavajući stavovi rukovodstva SDS, a njihovo prihvatanje bilo je preduslov za napredovanje u SDS. Na pojedince izvan SDS koji se nisu slagali sa sve ekstremnijim stavovima rukovodstva SDS vršeni su razni pritisci, između ostalog otpuštani su s posla, prijetilo im se, premlaćivani su, a u kuće ili pod automobile im je postavljan eksploziv. Političarima i iz SDS i iz drugih stranaka koji se nisu slagali sa ovom politikom prijetilo se povredama ili smrću, te su mnogi od njih stoga napustili ovo podrućje. Do proljeća 1992. ućutkano je svako otvoreno neslaganje sa politikom SDS. Sredstva javnog informisanja izvještavala su samo o politici SDS i sve su prisutniji bili izvještaji iz Beograda, u kojima su se iznosili ekstremni stavovi i propagirao koncept Velike Srbije. U skladu sa tom politikom, Krizni štab ARK počeo je primjenjivati ekstremna ograničenja na kretanje i život ne-Srba. Te odluke bile su obavezujuće širom teritorije ARK, uključujući i općinu Prijedor, a Krizni štab ARK je provjeravao da li općinski krizni štabovi ili drugi nadležni organi provode njegove odluke.
TAKTIKA TERORA: Do maja 1992. ne-Srbi koji su živjeli na teritoriji ARK bili su u izuzetno teškoj situaciji. Kao i za Srbe koji se nisu odazvali pozivu za mobilizaciju, ograničena im je sloboda kretanja i uveden policijski sat. Mjere koje su se posebno odnosile na ne-Srbe obuhvatale su otpuštanje s posla, zabranu otvaranja i vođenja privatnih firmi, napad na njihove objekte, kao i gubitak socijalnog i zdravstvenog osiguranja kao posljedicu nezaposlenosti. Samo oni koji su bili lojalni Republici Srpskoj imali su pravo na odgovorna mjesta, a lojalnost je definirana u junu 1992. kao prihvatanje SDS kao “jedinog pravog predstavnika srpskog naroda”.
Pored toga, česta je bila taktika terora, kao što je bio “crveni kombi”, veliki crveni kombi sa osam pripadnika rezervne policije u policijskim uniformama koji su se vozali po Banja Luci i od građana tražili lične isprave. Lica koja bi uhapsili, pretežno muslimani i Hrvati, nisu odvođena u zatvor nego u zgradu posebno namijenjenu za premlaćivanja. Crveni kombi, koji je bio u upotrebi od maja do kraja 1992, postao je simbol straha. Postoji opsežna dokumentacija o poteškoćama kroz koje je prolazilo nesrpsko stanovnistvo u ARK. U jednom izvještaju iz 1993. godine Međunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK) konstatovao je da se manjinsko civilno stanovništvo u Banja Luci prebija, da mu se prijeti i da ga se pljačka. Kulturni i vjerski simboli ne-Srba sirom ovog područja bili su cilj uništavanja, a kao još jedna mjera za minimalizaciju nesrpskog stanovništva u ovom području osnovana je državna agencija da pomogne razmjenu nesrpskog stanovništva za Srbe. Nakon svog osnivanja u maju 1992, Krizni štab općine Prijedor provodio je ove restriktivne mjere protiv ne-Srba, koji su otpuštani s posla, kojima je uskraćivana potrebna dokumentacija i čijoj djeci nije dozvoljeno da pohađaju osnovnu i srednju školu.
Ne-Srbi više nisu ispunjavali uslove za rukovodeća mjesta i konačno su morali otići skoro sa svih mjesta. Optuživanje i propaganda protiv muslimana i Hrvata, uključujući i uvrede na nacionalnoj osnovi, mogli su se čuti na radiju, a ne-Srbima nije dozvoljavano da putuju izvan općine. Kretanje ne-Srba u krugu općine takođe je bilo onemogućeno, a kontrolisano je policijskim satom i blokadama na kojima su pregledavane lične isprave, te ako osoba nije bila Srbin, jednostavno je bilo uskratiti joj prolaz. Kontrola kretanja protezala se i na privatne stanove, korištenjem evidencije u koju su muslimani i Hrvati morali unositi kretanje pojedinaca u stambenim zgradama, a dnevno su vršeni pretresi skoro svih stanova muslimana i Hrvata. Dodatna ograničenja obuhvatala su i blokiranje telefonskih linija i djelomično isključivanje električne struje ne-Srbima. U cijeloj općini džamije i ostale vjerske institucije bile su cilj uništavanja, a oduzimana je imovina muslimana i Hrvata vrijedna milijarde dinara.
Nakon neuspjelog pokušaja manje grupe slabo naoružanih ne-Srba da 30. maja 1992. povrate kontrolu u Prijedoru, ne-Srbima u Prijedoru naređeno je da bijelim krpama označe svoje kuće u znak predaje. Na kraju su podijeljeni u dvije grupe: muškarce između 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i žene, djecu i starce. Muškarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a žene u logor Trnopolje. Pored toga, uništen je stari dio grada Prijedora, poznat kao Stari Grad, u kojem su živjeli uglavnom muslimani. Nakon čišćenja Prijedora, svi preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati.
Ne-Srbi su živjeli u strahu, jer su ih bivši prijatelji prijavljivali vlastima, a nestanak ne-Srba postao je svakodnevna pojava. Za one koji su bili zatvoreni u logorima u tom području, od kojih su velika večina bili ne-Srbi, stanje je bilo užasno, s tim da su, kako čemo kasnije opisati, surova premlaćivanja, silovanja i mučenje bili uobičajeni, a životni uslovi stravični. Dok je prije sukoba u općini Prijedor bilo oko 50.000 muslimana i 6.000 Hrvata, nakon čišćenja ostalo je samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata i oni su živjeli u vrlo teškim uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne poslove, teško im je bilo kupiti hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno. Čak je 1994. MKCK izvijestio kako je potvrđena smrt devetorice muslimanskih civila u dva dana u općini Prijedor. Kao rezultat ovih teškoća, Visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i MKCK tražili su od vlasti bosanskih Srba dozvolu za evakuaciju preostalih ne-Srba sa općine Prijedor te su, kad im je to odbijeno, odlućili bliže pratiti kako se postupa sa manjinama u Prijedoru.
U Kozarcu je bila dobro poznata ovakva atmosfera diskriminacije i neprijateljstva prema ne-Srbima koju je širilo srpsko rukovodstvo u cijelom ovom regionu. Nakon preuzimanja grada Prijedora i prije napada na Kozarac, Srbi su preko policijskog radija neprekidno govorili o uništavanju džamija i svega sto pripada “balijama”, nazivajući muslimane tim pogrdnim nazivom, kao i o potrebi da se unište same “balije”.
Piše: Emir Ranić
E- novine