Okružen gomilom zadrtih svađalica, od kojih svaki pokušava da ga privoli za svoje stavove i da, usput, podmetne nogu nekom takmacu, glavni junak, zahvaljujući urođenoj hladnokrvnosti i daru da vidi više i bolje od drugih, uspijeva se oduprijeti svim iskušenjima i svakome pomalo udovoljiti, a da istovremeno ničiji stav ne prihvati sasvim. Tako bi se, u jednoj rečenici, mogla rezimirati nova knjiga koja je ustalasala duhove u Washingtonu. Glavni junak je predsjednik SAD Barack Obama, svađalice su njegovi savjetnici i vojni zapovjednici, a predmet sporenja – strateška, taktička i kadrovska rješenja pogodna za rat u Afganistanu, odnosno, šire gledano, ukupna američka sigurnosna politika. Pisac knjige je Bob Woodward, dugogodišnji novinar i urednik Washington Posta, čovjek koji već odavno spada u legende novinarstva, otkako je zajedno s kolegom Karlom Bernstinom iznio na vidjelo aferu Watergate, primoravši Nixona da se povuče s predsjedničkog položaja. U mladosti borac protiv velikih vašingtonskih političkih igara, Woodward je, kako je vrijeme prolazilo, sve više postajao čovjek blizak establišmentu, posebno otkako su se njegovi vršnjaci domogli vlasti, kao što je bio slučaj s Billom Clintonom.
Knjiga je službeno izašla iz tiska 27. rujna, ali su već tjedan dana ranije, u sklopu pažljivo orkestrirane reklamne kampanje, kako bi se zagolicala mašta potencijalnih kupaca, osvanuli odlomci u pojedinim odabranim publikacijama. Woodwardu je bio omogućen pristup raznim dužnosnicima administracije, dozvoljen mu je uvid u dokumente, čak i dugački i detaljni razgovori s predsjednikom Obamom. Iako je javnost bila upoznata sa razmiricama u Bijeloj kući oko afganistanske strategije, bar otkako se početkom ljeta u časopisu Rolling Stone pojavio dugačak tekst dokumentarističkog tipa o generalu McChrystalu, koji je odmah nakon toga smijenjen, Woodward knjiga otkriva znatno više: dubinu i pozadinu dvorskih spletaka i ratnih intriga. Riječ je o sustavnim i koncepcijskim razmimoilaženjima, začinjenim osobnim netrpeljivostima. Tako se, recimo, može saznati da potpredsjednik Biden za specijalnog izaslanika Holbrookea kaže da je “najuobraženiji nesoj koga sam ikada sreo”. Razni funkcioneri administracije s visine i s prezirom gledaju na umirovljenog generala Jamesa L. Jonesa, Obaminog savjetnika za nacionalnu sigurnost, dok on, u isto vrijeme, o njima govori kao o “žoharima”, “mafiji”, “izbornom stožeru” ili “Politbirou”. Admiral Mike Mullen, predsjednik Združenog odbora načelnika glavnih stožera, smatra da mu njegov zamjenik, general James Cartwright, iza leđa radi o glavi, a general Cartwright se prema admiralu Mullenu odnosi s nipodaštavanjem, kao ratnik prema mastiljaru, jer ovaj nikada nije bio u ratu, nego je cijelu karijeru proveo po pentagonskim uredima. General David Petraeus, koji je do ovog ljeta bio zapovjednik za cijelo bliskoistočno i srednjeistočne područje kada je, zbog McChrystalovog gafa prebačen na položaj zapovjednika u Afganistanu, kaže da mu je mučno da razgovara s Davidom Axelrodom, predsjednikovim višim savjetnikom, zato što je ovome “samo spinovanje na umu”. Axelrod je sumnjičav prema Hillary Clinton. Kada je Obama prvi put spomenuo mogućnost da nju postavi za državnog tajnika, Axelrod ne okolišeći pita: “Kako možete imati povjerenja u nju?”
Pošto je Woodward prisustvovao sastancima i iščitavao memorandume koji su cirkulisali u Bijeloj kući, iz njegove knjige se može dosta pouzdano razaznati kompletna američka strategija u afganistanskom ratu barem tijekom 2009. godine. “Nemam namjeru da tamo ostanem još deset godina”, rekao je Robertu Gatesu i Hillary Clinton. “Nemam namjeru da se bavim dugoročnom izgradnjom afganistanske države i da na to potrošim tisuće milijardi dolara.”To je, doduše, u neskladu s Obaminim obraćanjima javnosti. “Želim da američki narod shvati da mi imamo jasan i precizan cilj: da podrijemo, razbijemo i konačno porazimo Al Qaidu u Pakistanu i Afganistanu i spriječimo je da se ikada više vratiti u bilo koju od tih zemalja. To je cilj koji moramo ostvariti. Nema opravdanijeg cilja. A teroristima koji nam se suprotstavljaju, mogu uputiti samo jednu jedinu poruku: Porazićemo vas! “, Rekao je 27. ožujka prošle godine.
Kada je George W. Bush napustio Bijelu kuću, SAD su sa 33.000 vojnika gubile rat u Afganistanu. Nakon godinu i po dana Obaminog predsjednikovanja, Amerika na terenu ima 100.000 vojnika i desetine tisuća plaćenika a stanje je sve gore, kao da talibani postaju to jači što Amerika šalje više vojnika. Kako jačaju, tako se povećava i dio teritorije koju osvajaju, ili oslobađaju, već u zavisnosti od gledišta.
Kakva je trenutno situacija svjedoči podatak objavljen početkom rujna u New York Timesu da međunarodne nevladine organizacije koje pokušavaju da pruže pomoć Afganistancima sada rade izravno s talibanima: jednostavno, ako žele osigurati pristup stanovništvu i da u praksi ostvare svoje programe, jedina adresa za dogovore su talibani, između ostalog i zato što samo oni mogu osigurati siguran prolaz. Afganistanska vlada Hamida Karzaija očigledno je izgubila utjecaj, baš kao i koalicija koju predvode Amerikanci, a talibani popunjavaju sve te praznine. Iz vojne vizure, zapadna koalicija je u pravom kaosu na jugu, talibani pobjeđuju na sjeveru, jačaju utjecaj na istoku i sve više stežu obruč oko Kabula. Rat je počeo prije skoro devet godina. Na samom početku, kao razlog rata se navodilo to što SAD i NATO žele da zarobe Osamu bin Ladena i izvedu ga pred lice pravde. Nakon devet godina skupog ratovanja i doslovno nebrojenih ljudskih žrtava, Osama je još uvijek na slobodi.
Među ostalim “otkrićima” koje privlače najveću pozornost, ističu se sljedeća:
– Obama je rekao Woodward da o ratu u Afganistanu ne razmišlja u “klasičnim” kategorijama pobjede ili poraza Sjedinjenih Američkih Država. “Mnogo više razmišljam u tom smislu da li je mogućno uspješno provoditi jednu strategiju koja će na kraju dovesti do toga da zemlja bude jača a ne slabija”, kazao je Obama.
– CIA je formirala, te kontrolira i plaća paravojsku od oko 3.000 lokalnih Afganistanaca, koji čine takozvane “timove za borbu protiv terorizma”. Woodward te timove opisuje kao elitne, izvanredno obučene jedinice koje provode krajnje osjetljive tajne operacije, mahom na teritoriji Pakistana, u sklopu ofanzive na uporišta Al Qaide.
– Obama nije stavio van snage već je zadržao i umnogome proširio djelokrug 14 obavještajnih dekreta koje je potpisao njegov prethodnik, George W. Bush, u želji da uspostavi pravni okvir za tajne operacije koje CIA sve više provodi diljem svijeta.
– Tehnološka opremljenost Agencije za nacionalnu sigurnost nevjerojatno je poboljšana kad je riječ o presretanju komunikacija. “Oni pričaju, mi slušamo. Oni naprave pokret, mi taj pokret promatramo. Čim nam se pruži prilika, mi operativno reagiramo “, tako je tadašnji direktor nacionalnih obavještajnih službi Mike McConnell objasnio stvari Obami čim je ovaj izabran za predsjednika.
– U svibnju je održana tajna vježba na kojoj se pokazalo da je vlast loše pripremljena za sučeljavanje s eventualnim terorističkim oružjem na SAD. Vježbalo se po scenariju koji je predviđao eksploziju malog primitivnog komada nuklearnog oružja u Indianapolisu i istodobnu prijetnju drugom sličnom eksplozijom u Los Angelesu.
– Afganistanski predsjednik Hamid Karzai boluje od manične depresije. (U obavještajnim izvješćima koje Woodward citira koristi se upravo taj izraz, a ne izraz bipolarni poremećaj, koji je odavno, zbog političke korektnosti, jedino dopušten u medijima.) Karzai “čas jeste, čas nije na lijekovima”, bilježi Woodward vajkanje veleposlanika Karla Eikenberrija.
– Pakistan “ne igra pošteno”, jer nije voljan ili nije sposoban spriječiti pripadnike vlastitih obavještajnih službi da daju obavještajne podatke, oružje, novac i svekoliku drugu pomoć afganistanskim talibanima. (“Moramo jasno reći narodu da je rak zapravo u Pakistanu”, kaže Obama na sastanku u Bijeloj kući 25. studenog 2009.)
Mada suzdržano, Bijela kuća u prvim reakcijama knjigu tumači kao povoljnu po Obamu. “Predsjednik, jasno se vidi, vješto kormilari”, kaže tajnik za tisak Robert Gibbs.
– CIA je formirala, te kontrolira i plaća paravojsku od oko 3.000 lokalnih Afganistanaca, koji čine takozvane “timove za borbu protiv terorizma”. Woodward te timove opisuje kao elitne, izvanredno obučene jedinice koje provode krajnje osjetljive tajne operacije, mahom na teritoriji Pakistana, u sklopu ofanzive na uporišta Al Qaide.
– Obama nije stavio van snage već je zadržao i umnogome proširio djelokrug 14 obavještajnih dekreta koje je potpisao njegov prethodnik, George W. Bush, u želji da uspostavi pravni okvir za tajne operacije koje CIA sve više provodi diljem svijeta.
– Tehnološka opremljenost Agencije za nacionalnu sigurnost nevjerojatno je poboljšana kad je riječ o presretanju komunikacija. “Oni pričaju, mi slušamo. Oni naprave pokret, mi taj pokret promatramo. Čim nam se pruži prilika, mi operativno reagiramo “, tako je tadašnji direktor nacionalnih obavještajnih službi Mike McConnell objasnio stvari Obami čim je ovaj izabran za predsjednika.
– U svibnju je održana tajna vježba na kojoj se pokazalo da je vlast loše pripremljena za sučeljavanje s eventualnim terorističkim oružjem na SAD. Vježbalo se po scenariju koji je predviđao eksploziju malog primitivnog komada nuklearnog oružja u Indianapolisu i istodobnu prijetnju drugom sličnom eksplozijom u Los Angelesu.
– Afganistanski predsjednik Hamid Karzai boluje od manične depresije. (U obavještajnim izvješćima koje Woodward citira koristi se upravo taj izraz, a ne izraz bipolarni poremećaj, koji je odavno, zbog političke korektnosti, jedino dopušten u medijima.) Karzai “čas jeste, čas nije na lijekovima”, bilježi Woodward vajkanje veleposlanika Karla Eikenberrija.
– Pakistan “ne igra pošteno”, jer nije voljan ili nije sposoban spriječiti pripadnike vlastitih obavještajnih službi da daju obavještajne podatke, oružje, novac i svekoliku drugu pomoć afganistanskim talibanima. (“Moramo jasno reći narodu da je rak zapravo u Pakistanu”, kaže Obama na sastanku u Bijeloj kući 25. studenog 2009.)
Mada suzdržano, Bijela kuća u prvim reakcijama knjigu tumači kao povoljnu po Obamu. “Predsjednik, jasno se vidi, vješto kormilari”, kaže tajnik za tisak Robert Gibbs.
Javnost ipak djeluje zbunjeno. U anketi Washington Posta, na pitanje koje je otkriće ostavilo najjači utisak 0,44 posto čitatelja opredijelilo se za nekonvencionalno poimanje ratne pobjede, odnosno poraza. A čitatelji tog lista svakako spadaju u liberalniji i nekonvencionalniji dio američkog društva?
Piše: Ljiljana Nedeljković
Izvor: NiN