Smrt je stigla u Bijeljinu

ARKAN, LJUBITELJ KULTURE: Ti majstori ubijanja, izvučeni iz srbijanskih zatvora i stavljeni pod komandu Željka Ražnjatovića Arkana, poznatog kriminalca i udbaškog likvidatora (kome je, nakon ubistva bivšeg direktora INE i emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj, Stane Dolanc dodijelio visoki čin u specijalnoj policiji,) stigli su na obalu Drine znatno prije aprilskih događaja u Bijeljini. Pero Simić u Semberskim novinama, u broju 264 od 1. aprila, najavio je dolazak «legendarnog» Arkana kome je, kako on kaže, i «Los Anđeles Tajms posvećivao svoje stranice». On je «stacionirao svoje momke u blizini Pavlovića ćuprije, čime je obezbjeđenje ove značajne građevine uvišestručeno. Primijećeno je sada od Bosanske Rače pa do mosta na Šepku mnogo manje švercera koji preko Drine prebacuju hranu i stoku u Bosnu. Znaju oni ko je Arkan i legenda o njemu se širi ovim krajevima brzinom munje. U povjerenju sam čuo da će doći i u Bijeljinu u privatnu posjetu nekim prijateljima i da bi razgledao spomenike kulture».

A kada je taj legendarni ljubitelj spomenika kulture stigao u Bijeljinu, nebo se srušilo na moj grad. Ali, sve je počelo znatno prije tog 1. aprila 1992. godine.

Koliko smo puta čuli da Srbi nisu krivi za rat, već su krivi Bošnjaci koji nisu htjeli da žive u Jugoslaviji, pa su, uz pomoć Hrvata, izglasali na referendumu nezavisnost Bosne i Hercegovine. Ne može se jedan narod preglasavati – slušali smo tada, a slušamo i danas. Ne mogu se odluke donositi mimo volje jednog naroda, govorili su tada, a govore i danas. Ali, činjenice su drugačije. Referendum o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. godine, o tome je odluku donijela Skupština BiH, a pozvani su svi građani da se izjasne, kako je to Ustav predviđao. Rezultat je poznat. A poznato je i to da je inicijator referenduma bila međunarodna zajednica, u skladu sa opšteprihvaćenim pravilima. Rezultate referenduma je svijet priznao, i Bosna i Hercegovina je ubrzo postala članica Ujedinjenih nacija. Prema pisanju Semberskih novina (broj 263 od 15. marta) u Bijeljini je na referendumu glasalo 20.169 glasača ili 70 odsto biračkog tijela, a u Janji je, od 7.500 upisanih glasača na glasanje izašlo 7.042, što je više od 90 odsto. Osim neznatnog broja nevažećih listića, svi su glasovi bili za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Ali, to kao da nikoga nije interesovalo.

SDS VELIKE SRBIJE: Međutim, u Bijeljini je još 19. septembra 1991. godine, pet i po mjeseci prije referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, formirana Autonomna regija sjeveroistočne Bosne, kao «neodvojivi dio SFRJ i sastavni dio federalne jedinice BiH koja će se pripojiti Jugoslaviji», kako piše u osnivačkom aktu. Takva regija ne samo što nije bila moguća ni po kakvim zakonima, već njeno formiranje nije bilo čak ni predmet skupštinske rasprave. Odluku je donijela samo jedna stranka – SDS. Odmah nakon toga je Skupština opštine Ugljevik prekrojila sopstveni Poslovnik o radu. Srpski odbornici su unijeli odredbu da se, zbog neposredne ratne opasnosti, važne odluke mogu donositi natpolovičnom (a ne dvotrećinskom većinom, kao do tad), pa su odmah odlučili da Ugljevik pripoje novoj regiji. Bošnjake i ostale, naravno, niko ništa nije pitao. Niti je koga zanimalo preglasavanje ne jednog, već dva naroda.

A već 9. i 10. novembra 1991. godine, tri mjeseca i dvadeset dana prije bosanskohercegovačkog, održan je referendum srpskog naroda o ostanku u Jugoslaviji, mada referendum samo jedne etničke grupe ili jednog naroda nije moguć nigdje na kugli zemaljskoj. Naravno, nije se radilo samo o narodu, već o teritorijama koje je trebalo pripojiti Velikoj Srbiji. Činjenica da su na tim teritorijama Srbi u manjini ili ih ima u minimalnom procentu – nije ih interesovala, kao što ih nije interesovalo šta o svemu tome misle drugi narodi. Pravo na samoopredjeljenje pripalo je, tako, samo jednom narodu, i to na teritorijama na kojima je taj narod bio u manjini, pa se ispostavilo da 20 ili 30 procenata stanovništva na nekoj teritoriji (recimo u Brčkom) ima pravo na samoopredjeljenje, a 70 ili 80 odsto stanovništva to pravo nema. Mjesec i po dana prije referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine proglašena je Srpska Republika BiH. Bilo je to 9. januara 1992. godine, i taj se datum i danas obilježava kao Dan Republike Srpske. Tom prilikom, kako izvještava beogradska Politika od 1o. januara 1992. godine, Radovan Karadžić je izjavio da « nema više jedinstvene BiH».

Dan prije državnog referenduma, 28. februara, donijet je Ustav Republike Srpske, kao i paket zakona kojima su, pored ostalog, formirani policija i Služba platnog prometa nove državice pod dominacijom jednog-srpskog naroda. Dakle, sve je već bilo završeno prije referenduma građana Bosne i Hercegovine o nezavisnosti njihove države. A šta su mislili o preglasavanju naroda, oni koji su držali vlast u Bijeljini pokazali su još jednom – izbacivanjem svih Bošnjaka i ostalih iz Skupštine opštine. Svuda na teritoriji novoproglašene države formirana je isključivo srpska vlast, pa preglasavanje naroda u organima vlasti, jednostavno, nije više bilo moguće. Tim prije što je uskoro na svim pomenutim teritorijama ostao samo jedan narod – srpski.

Vrijedi možda zabilježiti najvažnije aktere ovih dešavanja u Bijeljini uoči i na samom početku rata. Predsjednik opštine bio je Cvijetin Simić, šef SDS-a dr Milan Novaković, šef policije i najuticajniji član SDS-a Predrag Ješurić, komandant Kasarne pukovnik Dragiša Masal, pa Mićo Vuković, predsjednik Izvršnog odbora SO (i kasniji šef Ratnog predsjedništva, gospodara života i smrti u Bijeljini), glavni propagandista Pero Simić, šef radikala vojvoda Mirko Blagojević, Ljubiša Savić Mauzer, pa Moco Stanković, Boro Stević, Stojan Petrovi… Prvi predsjednik Skupštine SAO bio je Miladin Stjepanović iz Ugljevika, dok su na čelu Vlade SAO bili Đojo Arsenović, predsjednik, i Rade Tešić, potpredsjednik. Članovi Vlade SAO Semberije i Majevice : Stojan Majstorović, Ratko Petrović, Dobrila Đukanović, Dimitrije Ivančević, Mira Jezdić, Dragan Burić. Savo Kojić je ubrzo postao predsjednik SDS-a, a u junu je na mjesto predsjednika opštine došao Zlatko Joković, Dragan Anđelić je postao predsjednik Izvršnog odbora, a Aco Pantić šef policije.

SRBI SE SPREMAJU ZA RAT – VOJNA TAJNA : Mjesecima su do nas stizale vijesti o tome kako JNA naoružava Srbe po selima. Kao novinar, pokušavao sam da provjerim neke od tih vijesti. U Ugljeviku je nestalo oružje iz velikog skladišta koje su čuvali srpski rezervisti. Slučaj se završio već poslovičnom rečenicom: to je vojna tajna. Onda je 29. novembra nestao Abdulah Kovačević, predsjednik Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO) i inicijator formiranja zasebne opštine od dijela opštine Lopare (ta nova opština bi istupila iz sastava Srpske autonomne oblasti (SAO). Rezervisti JNA odveli su ga iz njegove kuće u Vražićima, a 6. januara njegovo tijelo je izbačeno iz helikoptera blizu kuće. Slučaj je ostao nerazjašnjen, mada ni za koga nije bila tajna ko ima helikoptere i ko komanduje srpskim rezervistima. Bila je to jasna poruka Bošnjacima. Samo što mi tada poruke nismo htjeli da primamo. Kao što nismo htjeli da čujemo grmljavinu topova iz pravca Vukovara ili da vidimo kamione pune oružja koji stižu noću u semberska sela.

Patrijarh_Pavle_Karadzic_MladicPrvog dana februara 1992. godine ja sam primio poruku o koju se nisam mogao oglušiti. Poruku je poslao predsjednik opštine Cvijetin Simić. Na jednom listu papira pisalo je da me smjenjuje sa mjesta direktora i glavnog i odgovornog urednika Radio-Bijeljine i Semberskih novina, a poruku je donijelo, ni manje ni više, nego trinaest policajaca naoružanih automatima. Stigli su u tri policijska vozila i rasporedili se oko zgrade i u našim kancelarijama. Nije mi ostavljena mogućnost da budem premješten na neko drugo radno mjesto u mojoj firmi, nije dato objašnjenje kako to predsjednik opštine može da smjenjuje direktore firmi koje nisu vlasništvo opštine. Imao je jake adute. Ti su aduti bili automati u rukama policajaca i mogli su zapucati svakog časa. Pokupio sam nešto papira i izašao. Istog časa se na moje mjesto uselio Pero Simić, koji će uskoro početi da gradi karijeru bez premca – karijeru najboljeg đavolovog šegrta (danas, 2010, Pero Simić je savetnik za medije Milorada Dodika – prim. redakcije e-novina).

Na sličan način smijenjeni su, tačnije – istjerani s posla i svi ostali direktori – Bošnjaci, pa uskoro ni u jednoj bijeljinskoj firmi nije bilo Bošnjaka na rukovodećim mjestima. U skupštinskim službama to je učinjeno mnogo ranije. Od kako je SDS preuzeo vlast, ni jedan Bošnjak nije bio ni na jednom funkcionerskom mjestu u opštini, mada je, po popisu (na kome su se mnogi Bošnjaci, po inerciji, izjasnili kao Jugosloveni), Bošnjaka bilo 31,3 odsto. Policija je postala «srpska policija», a i vojska je vrlo brzo i ovdje pokazala kome se priklonila. Već na početku rata Pero Simić je Semberske novine preimenovao u SIM novine, to jest novine Semberije i Majevice, Srpske autonomne oblasti. U broju od 15. juna 1992. godine Dragiša Masal, komandant bijeljinske Kasarne «Vojvoda Stepa Stepanović» (ranije se ona zvala «Narodni heroj Fadil Jahić Španac») objašnjava: «Pošto muslimanski narod nije prihvatio JNA kao svoju vojsku, transformacijom je Armija prerasla, odnosno transformisana u srpsku teritorijalnu odbranu. Tako je stvorena teritorijalna odbrana u Srpskoj Republici BiH».

Bivši komandant te armije u Bosni i Hercegovini Milutin Kukanjac bio je mnogo precizniji u jednom kasnijem intervjuu: «Glavni inicijator svih naredbi bio je Slobodan Milošević. Armija je raspoređivala svoje jedinice na što bolja mjesta. Gradovi su bili u okruženju, nisu mogli ništa da učine na organizaciji nekakvog otpora. Sve što je u Bosni i Hercegovini vrijedilo, čitave fabrike, odnijeli smo u Srbiju i Crnu Goru».

Saznali smo naknadno da je prije agresije u Bosni i Hercegovini stacionirano ovdje pet korpusa bivše JNA, sa preko 100.000 vojnika, 900 tenkova, 1.100 oklopnih vozila, nekoliko hiljada različitih artiljerijskih sredstava, 78 borbenih aviona, 30 helikoptera i druga ratna tehnika. Uz to, od Teritorijalne odbrane je oduzeto kompletno naoružanje u skoro svim opštinama i podijeljeno Srbima, pa je tako dodatno naoružano 100 000 ljudi. U ljeto 1992. godine objavljen je poziv na mobilizaciju svih semberskih Srba. Oni se pozivaju da se jave: «sa oružjem koje ste ranije dobili od srpskog naroda i srpske vojske». Tako je jednim potezom otkrivena istina o naoružavanju Srba u predvečerje rata.

GENOCID JE BIO PLANIRAN: Sve smo to saznali onda kad je već bilo kasno. Saznali smo da je plan stvaranja srpske republike na tlu BiH davno prije rata bio razrađen do najsitnijih detalja. Opkoljavanje gradova, progoni stanovništva, uloga paravojnih formacija, koncentracioni logori, masovna silovanja, režim života u «oslobođenim gradovima», trgovina civilima, zastrašivanja, mediji… Sjećam se jednog teksta Đure Kozara u «Oslobođenju». Prateći jednu veliku vojnu vježbu u okolini Prijedora, grupa novinara je naišla na pravi pravcati koncentracioni logor. Bodljikava žica, stražarske kule, slika kakvu su viđali na fotografijama iz Drugog svjetskog rata. Na pitanja novinara odgovoreno je da je to velika štala za konje. Kad su se novinari začudili što se štale prave od hangara i obezbjeđuju bodljikavom žicom, stigao je odgovor s kojim se nije moglo polemisati: to je vojna tajna. Bilo je to 1990. godine, dvije godine prije početka rata.

Kad je 1. aprila smrt stigla u Bijeljinu, shvatili smo da joj je dobrodošlica odavno pripremljena. Na području Semberije država Bosna i Hercegovina odavno već nije boravila, sve je bilo u rukama novih vlasnika života i smrti: kompletna vlast, sve firme, policija, vojska, teritorijalna odbrana, mediji, sve javne službe, kompletan život je bio u rukama jedne stranke i jedne ideologije. Nije bilo nikakve potrebe da se nešto osvaja, jer je sve već bilo osvojeno. I Bijeljina i Janja su okružene srpskim selima, granica, koja je nekad bila tu, na Drini i Savi, potpuno je izbrisana, Pavlovića most je funkcionisao, bošnjačko stanovništvo potpuno obezglavljeno i bespomoćno. Sva srpska sela naoružana su do zuba, oružjem JNA i Teritorijalne odbrane. Većina Bošnjaka, da su ih pitali, izjasnila bi se za ostanak u Jugoslaviji, iz straha ili nekih drugih razloga. Potvrđuje to i saopštenje Mjesne zajednice Janja iz jula mjeseca, u kome potpisnici ističu: «… zadovoljstvo odnosom vlasti prema poštenim i lojalnim građanima muslimanske nacionalnosti, a istovremeno se ograđujemo od onih koji žele da unose nemir u narod». Saopštenje je izdato nakon aprilskog pokolja u Bijeljini, i nije bilo jedini izraz lojalnosti te vrste. Sve je bilo uzalud. Bošnjaci nisu mogli biti dobri novim vladarima ljudskih sudbina, koliko god se saginjali. Jer, nije bila u pitanju politička pripadnost ili stavovi o zajedničkom životu u Jugoslaviji, nije bilo važno šta je ko učinio ili šta je ko mislio. Jedini kriterij postalo je ime i prezime. I to je za mnoge od nas bio kraj svijeta.

Uveče 30. marta bačena je bomba u kafić «Istambul», u blizini autobuske stanice, u kojem se sakupljala mahom bošnjačka omladina. Bombaš je bio Aleksandar Zekić iz Gojsovca, a ranjeno je šestoro gostiju. Atmosfera je postajala sve napetija, nešto teško je pritiskalo grad i ljude u njemu. Zapucalo je u noći između utorka i srijede, između posljednjeg dana marta i prvog dana aprila. Tutnjalo je tu, oko nas, potmulo su odjekivale eksplozije, jedna za drugom, niko nije znao šta se dešava. Čulo se da su stigli arkanovci, očekivalo se nešto, a niko nije znao šta, ali je iznad svega lebdjela stara, poderana iluzija da rata ovdje ne može biti, jer nema ko ratovati. Za većinu nas rat je bio ono što smo vidjeli na filmu: jedna vojska puca na drugu vojsku. Ovdje su samo Srbi imali vojsku, policiju, oružje. Druge strane, jednostavno – nije bilo.

GENERALNA PROBA RATA: Na čuvenoj fotografiji Rona Haviva, koju sam pomenuo, vidi se Arkanov vojnik, pod punom ratnom spremom, kako čizmom udara u glavu mrtvu ženu koja leži na trotoaru. Fotografija je snimljena iz neposredne blizine, sa nekoliko metara udaljenosti. Dvojica vojnika stoje licem okrenuti prema kameri. U to vrijeme ulicama Bijeljine se kretala smrt i sve živo je bježalo da se sakrije. Otkud foto-reporter tako blizu, da snimi ono što će biti dovoljan dokaz za svaki sud na svijetu? Kako je došao i, što je još važnije, kako je otišao odatle, iz tog pakla, i odnio snimljeni materijal?

Amerikanac Ron Haviv je bio slobodni foto-reporter koji je u Bijeljinu došao s Arkanovim ljudima. Njegove fotografije ubijanja na ulicama Bijeljine, a zatim i nekih drugih gradova u Bosni, objavili su svi važniji listovi u svijetu. Nešto kasnije su u Bijeljinu došli i odabrani novinari, dopisnici velikih listova i TV stanica. Neki od njih nisu napisali ono što se od njih očekivalo, pa su na početku rata protjerani iz Beograda. Zašto su dovedeni u Bijeljinu, kad se znalo da oni mogu biti svjedoci zločina nad civilima koje su počinili vojnici iz druge države?
Odgovor je jednostavan. Bijeljina je bila generalna proba rata. Milošević je htio da provjeri hoće li održati obećanje one velike sile koje su dale zeleno svjetlo za komadanje Bosne. Arkan je imao zadatak da kanališe zločin, da spriječi preveliko krvoproliće i ponudi svijetu dokaze da se vrše zločini nad civilima, ali u ograničenom obimu, u obimu koji neće isprovocirati reakciju, pogotovo ne vojnu intervenciju Zapada. To je najlakše bilo napraviti upravo u Bijeljini, koju su u potpunosti držali SDS-ovci, u kojoj su sve pripreme za rat bile davno završene, u kojoj se tačno znalo ko od Bošnjaka ima čakiju, o pištolju da se i ne govori, u kojoj nije bilo ni najmanje opasnosti za bilo kojeg Srbina. Vojska, policija, teritorijalna odbrana, «naoružani narod», pogotovo u selima, sve strukture vlasti, sudstvo, sve firme i ustanove – sve je bilo u njihovim rukama. Ostalo je samo da se presijeku veze s bosanskim medijima – i veliki, krvavi teatar mogao je da počne. Uloge su bile davno podijeljene, predstava uigrana, režija maestralna, a pripremljena je bila i publika. Nije manjkalo ni aplauza. A meni je najviše u sjećanju ostalo oduševljenje aktera i onih koji su se iz partera tiskali da i sami daju kakav doprinos, makar i minimalan, da i oni, opijeni, zapjevaju horsku pjesmu pobjede. Njihova pjesma još me ponekad budi iz sna i još me ispunjava teškim mirisom gađenja i stida.
Naslušali smo se tih prvih dana aprila (ali i kasnije) pjesama trijumfa sa talasa Radio-Bijeljine. «Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine», «Ko se s nama druži, život mu je duži», «Sprem`te se, sprem`te, četnici»…. A naslušali smo se i propagandnih laži kojima su nas zasipali u ogromnim količinama Radio-Bijeljina, nove Semberske novine i mediji iz Beograda i Novog Sada, posebno državna televizija. Neke laži su bile toliko apsurdne, da je bilo prosto nevjerovatno kako niko na njih nije reagovao. Najveća, je, svakako, bila gromoglasna priča o borbama na ulicama Bijeljine, o «muslimanskim ekstremistima» koji su, pojačani «šiptarskim teroristima», «zelenim beretkama» i snajperistima nepoznatog porijekla, zauzeli vrhove munara i svih većih zgrada, ušančili se u Gradskom parku, gdje su čak i bunker iskopali, kako je iznio Milošević u Hagu (koga li su mogli pogoditi iz parka i kako su pobjegli?), ulogorili se u Bolnici, popeli se čak i na kran u centru grada, izvirali su iz zemlje i padali s neba, a da pri tome nikoga nisu ni ranili, ni ubili, niko od njih nije ubijen niti zarobljen, nikoga nisu pokazali novinarima i foto-reporterima, nikoga nisu izveli pred sud. Nestali su kao magla. Čak ni snajperista koji je, kako su rekli, bio na munari Atik džamije, pedeset metara vazdušne linije od Štaba SDS-a u kojem su se nalazili arkanovci, nije uspio nikoga pogoditi. Pa, da se kamenjem bacao, neko bi morao imati razbijenu glavu! Ali, i on je nestao, poput ptice, bez traga. Pričali su kako su muslimanke nosile u dimijama municiju u Patkovaču. Kome u Patkovači? Pa, u tom srpskom selu bila je kasarna! A u kasarni – srpska vojska. Kažu da su nekakvi «muslimanski ekstremisti» (zanimljivo je da niko od Srba nije proglašen ekstremistom) pucali sa silosa. Ali, ni oni nisu nikoga pogodili, niko ih nije vidio, a nestali su, mada je silos bio opkoljen. Odnio ih vjetar. Srpske vlasti nisu iznijele ni jedan jedini dokaz o bilo kakvim borbama, niti su imali za to potrebe. Cijela predstava je igrana zbog svijeta i zbog onih Srba koje je trebalo ubijediti u ispravnost svega što se čini i, još više, u ispravnost onoga što će tek biti učinjeno.
Istina je da su prvog dana aprila Bošnjaci u nekim dijelovima grada postavili improvizovane barikade od malih kontejnera za smeće, bojeći se onoga što je dolazilo. Na barikadama je bilo po nekoliko mladića, poneki od njih s pištoljem ili lovačkom puškom. Na drugoj strani stajala je pripremljena, uvježbama i do zuba naoružana sila kojoj bi svaki incident bio dobrodošao. Barikade su istog dana pale lako, kao kamen u vodu. Za iskusne ubice to je bila dječija igra.

Beogradska televizija je prikazala Arkana koji gostima iz Sarajeva, članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Fikretu Abdiću i Biljani Plavšić pokazuje specijalni snajper sa (zamislite) zelenom drškom, specijalno izrađen u Hrvatskoj za potrebe bijeljinskih «ekstremista». Ali, snajperista nigdje nije bilo. Predstava je upotpunjena kad je Krizni štab SDS-a, na čijem je čelu tada bio Ljubiša Savić Mauzer, iznio ključni dokaz velike laži. Bio je to spisak ubijenih muslimanskih ekstremista, tih žestokih, teško naoružanih i na sve spremnih fanatika koji su bili tako opasni, da Srbima u Bijeljini, u borbi protiv njih, nisu bili dovoljni ni mnogobrojni policajci, ni vojska, ni teritorijalna odbrana, ni civilna zaštita, ni hiljade naoružanih ljudi po selima i u gradu, već su u pomo pozvali Arkanove profesionalne ubice, da bi se odbranili. I kad su ti opasni ekstremisti pobijeni, mir je zavladao istoga časa. Na tom spisku je ukupno 40 imena,

Ziberi Ajruš, rođen 1968. godine; Maid Sinanović; Salko Nargal Ćosa (1960.g.); Ešef Beganović (1960); Alija Mujkić (1927); Sead Krajnović, otac i dva sina Komšići: Mustafa, Rijad i Ado, Bejtula (1956), Hamijeta (1953) i Abdirami (1954) Pajaziti; Husein Dizdarević (1941); Sabit Arifović (1935); Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir; Husein Geljo (1933); Haso Imširović (1929); Feriz Karasuljić (1959); Bisera Bišanović, njene kćerke Nermina (1954) i Mirsada (1962) i unuk Damir Danović (1976); Antonija Ostojić (1926); Zvonko Lazarević (1972); maloljetna braća Ibrahim i Almir Belkić; Ivica Vrhovac (1945); Dževad Osmanović (1978); Dževad Jašarević (1956); Elmazi Mersim (1969); Muhamed Mulabdić ( 1964); Majda Izić (1929); Bego Šindrić (1942); Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Uz njih i: Milo Lukić, Mirjana Ilić i Radmila Novaković.
To su, dakle, ti strašni borci, «muslimanski ekstremisti» koji su zaprijetili da zauzmu Bijeljinu i pobiju sve Srbe. Ti mirni Albanci koje smo svi viđali kako vrijedno rade u buregdžinicama, te žene od 60 godina koje su se, kako kažu, verale na munare i krovove sa snajperima u rukama, ti stari ljudi koji su izvirivali kroz prozore ili iza taraba, pa ih pogodio metak. Poznavao sam porodicu Bišanović. U njihovu kuću su, vjerovatno na zahtjev nekog od komšija, kako se to i kasnije često dešavalo, upali arkanovci i odmah zapucali. Ubili su staru Biseru, njene dvije kćerke, 15-godišnjeg unuka i stanarku, Srpkinju, kroz zatvorena vrata kupatila. A zatim i psa. Valjda je lajao. Biserinog sina, koji je slučajno bio u susjednoj kući, spasio je sutradan komšija Srbin, kad su ga poveli. Poznavao sam mesara Redžepa Šabanovića. Imao je suviše veliku kuću, na koju je neko bacio oko. Starog Sabita je pogodio metak dok je gledao kako ubijaju dobre i mirne Komšiće. Male Belkiće su odveli u park i streljali ih, djecu od 16 i 17 godina. Poznavao sam Milu Lukića, koji je četnicima bio trn u oku, jer je bio brat narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka i čovjek koga su poštovali svi Bijeljinci.

UBIJ, ZAKOLJI, DA MUSLIMAN NE POSTOJI: Jedan mi je očevidac pričao kako je Šešelj savjetovao svoje bijeljinske sljedbenike: ako muslimani ne ubiju ni jednog Srbina, moraju ga ubiti oni, jer kako će se sve prikazati kao sukob, ako budu ginuli samo muslimani? Arkanovci nisu znali ko je ko, ubijali su one na koje su prstom pokazali domaći «rodoljubi» ili one koje su nasumice pogodili, poput Srpkinje koju su pogodili na prozoru, ne znajući ko je. Lukići su bili poznati antifašisti, a Milo se dodatno zamjerio četnicima, jer nije dozvolio da sruše spomenik njegovom bratu. Uz njega su arkanovci ubili i očevice zločina – Antoniju Ostojić i mladića Zvonka Lazarevića, kome su nakon toga skinuli pantalone da vide je li obrezan. Kad se ispostavilo da nije, odmah je saopšteno da su ga ubili muslimani. Niko nije mislio o apsurdu – da su »muslimanski ekstremisti» ušli u opkoljenu Bijeljinu, da bi, pokraj svih arkanovaca, vojske, policije i rezervista ubili baš Milu Lukića, čovjeka od 70 godina, i nikog drugog.  Znao sam i starog Gelju, i Majdu Izić koja je imala 72 godine… Spisak ubijenih «muslimanskih ekstremista» objavljen je u prvom broju SIM novina od 15 maja 1992. godine. Zapitao sam se stotinu puta: koliko je mojih sugrađana Srba stalo pred ovaj spisak, i zastidjelo se?

Evo jedne od bezbrojnih priča svjedoka velikog zločina. «Dana 2. aprila l992, uzmeđu 12 i 14 časova, pripadnici Arkanove garde su, pucajući, ušli u Ulicu Bogdana Žerajića, u blizini Gradskog parka. Počeli su pretresati kuće, pa su ušli u podrum kuće Amira Softića, u kome su, uz šest žena i petero djece, bili i Edhem Musemić, star 70 godina, Feriz Karasuljić (33 godine) i Haso Imširović (63). Posljednju dvojicu su izveli iz podruma i ubili ih na licu mjesta, hicima u potiljak, pred svima. S arkanovcima je bila i djevojka po imenu Slavica, koja je ranije radila ili je bila često prisutna na recepciji hotela Krin u Bijeljini, u kojem su bili smješteni arkanovci. S njima je bio i mladić iz komšiluka, Srbin, koji je spriječio arkanovce da nastave s ubijenjem, jer je prepoznao djevojku koja je bila u podrumu, Sandru, bratičnu ubijenog Feriza Karasuljića. Taj mladić je kasnije izvršio samoubistvo. Ferizov brat je, slučajno, nekoliko minuta prije dolaska arkanovaca izašao iz podruma, i to mu je spasilo glavu.
Tada je u istoj ulici ubijeno još sedmero, i to četiri žene i tri muškarca, među njima je bio i jedan dječak.  Tijela ubijenih su ostala cijelo popodne i cijelu noć na mjestu gdje su ih zatekle ubice, u avliji i u kući, a ujutro je došao u autu lično Arkan i pitao ko je pobio te ljude. Kao da nije znao. Naredio je da se tijela koja su bila u avliji sklone u kuću. Tu su ostala još jednu noć, a sutradan su došli uniformisani ljudi i naredili da se tijela ubijenih prebace u bolničku mrtvačnicu, koja se nalazi u blizini. Za njima je došao bijeli kombi u pratnji arkanovaca i odvezao ubijene.
Sutradan, 5. aprila, pozvana je rodbina ubijenih da ih identifikuje. Kada smo došli pred mrtvačnicu vidjeli smo mnogo tijela poredanih po zemlji. Feriz Karasuljić je bio među njima, pokriven. Porodica ga je identifikovala, preuzeli smo tijelo i dobili potvrdu od ljekara na kojoj je Feriz bio zaveden pod brojem 77. A na livadi je otprilike toliko tijela i bilo.  Feriza smo 6. aprila sahranili po vjerskim običajima u harem Pilakuša…“.

* Odlomci iz knjige Jusufa Trbića  “Gluho doba”, Izdavač BZK “Preporod” BiH, Suizdavač BZK “Preporod” Bijeljina, 2005.g.