Fetve

Muhammed ibn Salih el-Munedžid:

Hvala Allahu, dželle šanuhu, i neka je mir i spas na Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Dužina trajanja ‘iddeta ovisi o tome kojoj kategoriji pripada raspuštenica: ako je od onih koje redovno imaju mjesečnicu, njen priček traje tri mjesečna pranja ili tri čistoće, na osnovu riječi Uzvišenog: Raspuštenice neka čekaju tri kur’a (Prijevod značenja, El-Bekare, 228.). U vezi s ovim postoji jednoglasno mišljenje islamskih učenjaka, s tim da jedan dio učenjaka kur’ tumači kao mjesečno pranje, a drugi kao čistoću; ako još nije dobila ili je prestala dobijati hajz, pričekat će tri mjeseca, a ako je trudna, pričekat će dok se ne porodi, na osnovu riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja: A one žene vaše koje su nadu u mjesečno pranje izgubile i one koje ga nisu ni dobile, one treba da čekaju tri mjeseca, ako niste znali. Trudne žene čekaju sve dok ne rode. – A onome ko se Allah boji, On će sve što mu treba učiniti dostupnim. (Et-Talak, 4.). Ako je novi bračni ugovor zaključen nakon isteka ‘iddeta (postrazvodnog čekanja), takav brak će se smatrati validnim i pravno obavezujućim. Nasuprot tome, brak zaključen u vrijeme ‘iddeta je pravno nevažeći, i obaveza ga je trenutno razvrgnuti, te, ukoliko strane učesnice u njemu budu zainteresovane, obnoviti nakon upotpunjenja ‘iddeta. U “Enciklopediji islamskog prava”, 29/346, se kaže: “Islamski učenjaci su jednoglasni u pogledu zabrane zaključivanja braka sa ženom u vrijeme pričeka, bez razlike da li se radi o postrazvodnom pričeku, pričeku nakon smrti, pričeku nakon razvrgnuća braka ili prekida bračne veze koja je sklopljena pod nejasnim okolnostima, i bez obzira na to da li se radi o definitivnom ili opozivnom razvodu, a sve to zbog očuvanja rodoslovlja (porijekla), i njegove zaštite od bilo kakvog miješanja sa nečijim drugim rodoslovljem (porijeklom), kao i zaštite prava prvog muža. Jednoglasni su i u tome da brak sklopljen u vrijeme ‘iddeta nema pravnu valjanost te ga je kao takvog obaveza poništiti. Dokaz su im riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja: I ne odlučujte se na brak prije nego što propisano vrijeme za čekanje ne isteče… (El-Bekare, 235.). Značenje ajeta je: i ne odlučujte se na brak u vrijeme pričeka, ili ne stupajte s njima u brak prije nego istekne propisano vrijeme za čekanje (…). Imam Malik zabilježio je predaju u kojoj se navodi da je Omer, radijallahu anhu, razvrgnuo brak između Tulejhe el-Esedije, puštenice Rašida es-Sekafija, i čovjeka koji ju je oženio u vrijeme ‘iddeta, naložio je da se izbičuju, a zatim je rekao: “Ukoliko se žena uda u vrijeme ‘iddeta, njen brak će se smatrati nevažećim, i obaveza ga je razvrgnuti.

Ako nije stupila u intimni odnos sa drugim mužem, upotpunit će priček, a zatim će, ako bude htjela, sklopiti s njim novi bračni ugovor; a ako je imala intimni odnos s drugim mužem, obavezna je prvo upotpuniti ‘iddet iz prvog braka, a zatim iz drugog, i nakon toga joj se zabranjuje da obnovi bračnu vezu sa drugim mužem.” Ova predaja govori o dvije različite situacije u kojima se mogu naći čovjek i žena koji stupe u bračnu vezu u vrijeme ženinog pričeka: prva je da odmah po zaključenju bračnog ugovora stupe u intimni odnos, a druga je da se to ne desi. Ako njih dvoje ne stupe u intimni odnos, propis je da ona upotpuni priček i da se nakon toga ponovo uzmu, a u slučaju da se desio odnos, žena je, nakon razvrgnuća braka, dužna upotpuniti prvi ‘iddet, a zatim u cijelosti izvršiti drugi ‘iddet, i trajno im se zabranjuje da ikada više stupe u bračnu vezu. Ovog mišljenja su pravnici malikijskog mezheba, dok ostale pravne škole zastupaju mišljenje da je supružnicima koji su stupili u brak u vrijeme ‘iddeta i imali intimni odnos dozvoljeno, nakon isteka drugog ‘iddeta, obnoviti bračnu vezu. (Pogledaj: El-Muntekâ, 3/317.; Metālib uli-n-nuhâ, 5/97., 577.; Ahkâmul-kur’ân, 1/580.; Fetāvā-l-ledžneti-d-dāime, 18/248.). Neki današnji učenjaci su stava da za dozvolu ponovnog stupanja u braka nije potrebno čekati istek drugog ‘iddeta. (Pogledaj: Eš-Šerhul-mumti’, 13/387.). (Izvor: www.islam-qa.com).

“Ja se ne bih ljutio da se otkrijete”

Poštovani, “ja se ne bih ljutio da se otkrijete” riječi su jednog islamskog velikodostojnika upućene muallimama kojima je sugerirao navedeno. Što biste mu Vi odgovorili? Mahsuz selam!

Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin:

Hvala Allahu, dželle šanuhu, i neka je mir i spas na Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Takve riječi ne dolikuju ni neislamskom, a kamoli “islamskom velikodostojniku”. U pitanju su nepristojne, drske i bezobrazne riječi, koje ukazuju na aroganciju, bezobzirnost i frustriranost dotičnog “velikodostojnika” što, eto, tako “civiliziran i naprednih shvatanja” mora komunicirati sa pokrivenim muallimama, koje jedva da zaslužuju njegovu pažnju. Osoba sa takvim frustracijama ne zaslužuje da radi u Islamskoj zajednici ili da bude član nekog njenog organa. Umjesto da čuva i štiti dignitet i čast muallima, kao i ostalih pokrivenih muslimanki, njihovo ljudsko pravo i islamsku obavezu da budu pokrivene, on se “ne bi ljutio” da pred njim otkriju dio tijela koji se šerijatski tretira “avretom”. Takvo ponašanje je skandalozno i za svaku osudu. Trebale ste mu odmah reći da vas je uvrijedio i da kao muslimanke imate svoje dostojanstvo koje dotični gospodin mora poštovati i uvažavati. Njemu savjetujemo, ako je doista postupio tako kako se navodi u pismu, da preispita svoj stav i odnos i da pazi šta, kako, kada i kome govori. (Izvor: www.rijaset.ba, Pitanja i odgovori).

Darivanje organa

Da li je darivanje organa zabranjeno ili dozvoljeno?

Šerijatski savjet portala Merkezul-fetava, www.islamweb, fetva br. 11 667:

Hvala Allahu, dželle šanuhu, i neka je mir i spas na Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Dvije su osnovne forme darivanja organa: prva je, darivanje organa za života darovatelja i druga, darivanje organa nakon njegove smrti. Prva forma je dozvoljena pod uvjetom da darovatelj ne donira organ od kojeg ovisi njegov život, kao što je srce, glava, i sl., jer bi to bilo ravno samoubistvu i bacanju vlastitim rukama u propast, što je, prema islamskom učenju, strogo zabranjeno; da darivanje organa ne dovede do zatajenja neke od vitalnih funkcija organizma, ili uzrokuje kod darovatelja trajnu fizičku mahanu koja će ga spriječiti u izvršavanju redovnih životnih obaveza, kao što je u slučaju darivanja ruku ili nogu; da darivanje ne uzrokuje tjelesnu deformaciju; da se darivanjem ne uzrokuje jednaka ili veća šteta od one koja se na taj način želi popraviti, na osnovu šerijatskog pravila “da se šteta ne otklanja sličnom ili većom štetom”. Pri tome se mora imati u vidu činjenica da ljudsko tijelo ima svoju svetost i nepovredivost, koju ni na koji način nije dozvoljeno oskrnaviti, odsijecanjem ili trganjem jednog njegovog dijela, masakriranjem, ili na neki drugi način, a što nedvosmileno sugerišu riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja: Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali. (El-Isra, 70.), i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Muslimanu je zabranjeno da ugrožava život, imetak i čast drugog muslimana.” (Muslim). Ukoliko se ispune svi prethodni uvjeti, i postoji realna pretpostavka da će transplantacija imati pozitivan ishod, te ukoliko se radi o stanju prijeke nužde ili potrebe, u tom slučaju darivanje je dozvoljeno, štaviše smatra se dobrim djelom, budući da predstavlja vid dobročinstva, otklanjanja nedaće od ljudi i međusobnog potpomaganja u dobročinstvu. Što se tiče darivanja (doniranja) organa nakon smrti, ono je, prema našem mišljenju, također dozvoljeno jer se njime ostvaruju legitimni šerijatski interesi, a od kojih je svakako najvažniji interes zaštite i očuvanja ljudskog života. Uz to treba naglasiti da je da je interes spašavanja ljudskog života ispred interesa nepovredivosti mrtvog ljudskog tijela. (Izvor: www.islamweb.net).

Dozvolu darivanja organa nakon smrti, sugerira i rezolucija Akademije islamskog prava (pri Organizaciji islamske konferencije), u kojoj se, između ostalog, navodi: “Dozvoljena je transplantacija organa sa mrtvog na živog čovjeka, ako se njome spašava život ili održava neka od vitalnih funkcija, pod uvjetom da za to postoji direktna dozvola darovatelja prije smrti, ili dozvola njegovih nasljednika nakon smrti, ili dozvola muslimanskog vladara, u slučaju kada nije moguće utvrditi identitet umrlog ili umrli nema zakonskih nasljednika.’’ (www.islam-qa.com).

Saff broj 277