Bosanski vojnici ne idu u mirovnu misiju, nego u klaonicu

Cikotić ne zvuči nimalo uvjerljivo kad govori da će "nastojati izabrati misiju koja je najsigurnija", pogotovu kad servira notornu neistinu: "Mi možemo odlučiti da ne idemo u mirovne misije, ali to onda znači da smo odlučili da ne želimo ulazak u NATO"… Ministar odbrane u Vijeću ministara BiH Selmo Cikotić najavio je da će Predsjedništvo BiH donijeti konačnu odluku o slanju novih 49 pripadnika Pješadijske jedinice OS BiH "u mirovnu misiju" u Iraku, "bez ikakvog povoda ili prisile", koja bi za njih počela u augustu. Osim što se bosanske oružane snage na ovaj način stavljaju u službu okupatorske američke vojske, sada postoji realna opasnost da se mnogi od naših momaka ne vrate kućama iz bliskoistočne klanice, tim prije što će, pored Iraka, ići i na afganistansko ratište.Kako odmiče peta godina američke okupacije Iraka, proporcionalno raste i broj žrtava. Nezavisne novinske agencije prenose statističke podatke u kojima se tvrdi da je u Iraku do danas poginulo preko 650.000 ljudi, a kao izvor informacija uzet je britanski medicinski časopis Lancet, koji se bazirao na jednoj studiji objavljenoj u julu prošle godine.

Međutim, u dva odvojena izvještaja američki Just Foreign Policy i britanski Opinion Business Research Group procjenjuju da je broj žrtava u Iraku najmanje 1,2 miliona!

IPS prenosi podatke medijske kuće Asharq al-Awsat Arab, objavljene krajem 2007, prema kojima u Iraku trenutno ima 2,3 miliona udovica. U ovu cifru se ubrajaju žene čiji su muževi poginuli u periodu iračko-iranskog rata (1980-1988), u kojem je poginulo pola miliona ljudi. Posebna tragedija porodica ostalih iza poginulih vojnika leži u činjenici da je iračko društvo vrlo specifičnog socijalnog koda i rigoroznog prakticiranja islama. Ženama nije lako doći do zaposlenja, ali ni ostvarenja temeljnih ljudskih prava, kao što je pravo na slobodno kretanje.

Iračka vlada svakoj porodici koja ostane bez hranitelja isplati jednokratnu novčanu pomoć u iznosu od 2.000 američkih dolara. IPS navodi i da se desetine hiljada Iračana uopće ne nalaze u zvaničnim američkim vojnim podacima te da njihove familije uopće ne znaju šta se desilo s njima. Opći irački košmar ilustrira i priča 32-godišnjeg Khalika Obeidyja, koji je svojoj vjerenici već rekao da sebi nađe drugog muža, s obzirom da on nije u stanju izdržavati porodicu. "Bio sam oficir u vojsci, no sada sam ostao bez posla. Kuća mi je uništena za vrijeme američke opsade Faludže, tako da ne mogu ponuditi pristojan brak, a na djecu i ne pomišljam. Vjerenica mi na sve to kaže da će se stvari ipak popraviti i da će me čekati. Potpuno je luda!", kaže Khalik. Nogometni stadion u Faludži je pretvoren u groblje tokom 2004. jer više nije bilo mjesta na kojem bi se ukopavali poginuli. Zvaničnici faludžanskog doma zdravlja su izjavili da su nakon opsade izbrojali 736 mrtvih te da su preko 60 posto poginulih civili. Stadion je u međuvremenu preimenovan u Groblje faludžanskih mučenika.

Iračku katastrofu dodatno uvećavaju i rijeke izbjeglica koje svakodnevno napuštaju zemlju. UNHCR je procijenio da se u Siriju nakon okupacije doselilo oko 1,5 miliona izbjeglica, iako je i sirijska ekonomija pod žestokim udarom uslijed američkih sankcija. Izbjeglice na crnom tržištu rada ne mogu zaraditi više od 100 dolara mjesečno, dok prosječna cijena stanovanja nije manja od 300 dolara. Numan Fadhil, sociolog iz Iraka, koji je i sam izbjeglica u Siriji, kaže da postoje male nevladine organizacije koje se bave prikupljanjem pomoći za udovice ili teško postradale porodice, ali da su im bez zaposlenja – do kojeg se ne može – male šanse za opstanak.

Zato Cikotić ne zvuči nimalo uvjerljivo kad govori da će "nastojati izabrati misiju koja je najsigurnija", pogotovu kad servira notornu neistinu: "Mi možemo odlučiti da ne idemo u mirovne misije, ali to onda znači da smo odlučili da ne želimo ulazak u NATO."

(E. Ha.)

BH Dani