U znaku Lucifera

Autor: Sonja Radošević

Kroz riječi govoriše nedavno oni – Đukanović i Marović, oni koji već odavno u razaranja, smrt, poltronstva, opijanja i orgijanja pretvoriše ono nešto što životom zvasmo.

Ovaj zapis ne nastaje iz potrebe da se neko i nešto nekome objasni. Da neko nešto novo sazna. Jer, onaj ko je htio da zna – znao je.
Ovo je samo još jedna izraz lične potrebe da se kroz riječi izbaci zaglušujuću sramotu ćutanja, laži i smrada u kojem se guši bezlična masa nečeg što sebe naziva ljudima. Iz tog pokušaja nikada do kraja ne uspijevaju isplivati riječi koje uhvate taj osjećaj mučnine, beznađa, želju za bijegom, da se ne čuje, da se nestane, da se ovo što se stvarnost zove istopi u izlivima gadosti koje slute potopu.

Težinu pordavanja priče, daje upravo sam besmisao onoga što nekada bješe sama "riječ", riječ pretvorena u apsolutnu laž koja porađa potrebu ćutanja.
Kroz riječi govoriše nedavno oni – Đukanović i Marović, oni koji već odvano u razaranja, smrt, poltronstva, opijanja i orgijanja pretvoriše ono nešto što životom zvasmo.

I niko ni riječi – opet riječ. Ostade nijema vaskolika Crna Gora, zatvorena sva ta "slobodarska" usta. Nije se desilo čudo. Kao ni tog maja 1992.godine.
Nisu poslije njihovog ponovnog ubijanja već navedenim riječima, ponovljenog zločina nad svim tim ljudima koji nisu brojka već mučenici sa imenom i prezimenom, od Boga datim pravom da žive, nije bilo protesta, glasnog do bola urlika iz čistih srca; urlika – vi lažete!
Rekoše nedavno, oni da „o patnji, mučenjima i smrti onih koji kod njih spas potražiše, znali nijesu ništa. I da su duboko uvjerni da sva lica navedena u zahtjevu za sprovodjenje istrage, pa i ona koja su učestvovala u ovoj akciji, nisu ništa učinili sa predumišljajem i da uopšte nijesu znali, niti su mogli znati da će se deporotvanima, pogotovo muslimanske nacionalnosti, jer koliko oni znaju, većina je stradala, desiti ono što im se, nažalost, desilo, nakon što su isporučeni BiH i Republici Srpskoj. U ovo sam apsolutno uvjeren" – kaže Đukanović.
Da, ja moram ponoviti, to su riječi Mila Đukanovića i njegovog saučesnika Svetozara Marovića sa salušanja o ratnom zločinu nad Bošnjacima počinjenom u Crnoj Gori.

I niko ni riječi – opet riječ. Ostade nijema vaskolika Crna Gora, zatvorena sva ta "slobodarska" usta. Nije se desilo čudo. Kao ni tog maja 1992.godine.
Nisu poslije njihovog ponovnog ubijanja već navedenim riječima, ponovljenog zločina nad svim tim ljudima koji nisu brojka već mučenici sa imenom i prezimenom, od Boga datim pravom da žive, nije bilo protesta, glasnog do bola urlika iz čistih srca; urlika – vi lažete!

Ne ništa se desilo nije. Kao ni tog maja 1992.godine.

Čuda se ne dešavaju, pogotovo ne tamo gdje smrt onog što bješe pored mene, dio mene, nije označena pobunom već zadovoljstvom što živim još jedan dan, da bih pokopao onog prethodnog, ne misleći da se i za mene već jama priprema.

Ćutali smo svi koji smo bili upleteni u ovu igru, ja, gonjeni, i gonitelji. Samo su Arnauti – stražari, na bentu u tjesancu, pjevali otegnutu pjesmu iz svog zavičaja, i ta strana tužaljka, što je ličila na divlji jecaj, činila je naše ćutanje još težim. (Derviš i smrt)

A oni, koji kazaše da su neznaveni, da li oni imaju prvao nositi ljudski lik. Oprosti mi Bože što ću reći, da je greška što je ljudskom rodu dato isto obličje bez mogućnosti da njegovo unutarnje zlo, krerira njegov spoljni lik. Kakvi bi i u kom broju, u tom slučaju monstrumu hodali među nama, kako bi se sami od sebe, od svog lika u ogledalu plašili. Nema te mašte koja bi takve užasavajuće likove mogla skrojiti a planeta zemlja bi bila, kao što i jeste, nastanjena najužasnijim djelom prirode – čovjekom.

Zvijeri bi bježale od nas.

Ovako ostaje samo nemušti pokušaj zapisa o velikoj zastidi, o vladarima u liku Lucifera, o narodu koji slavi tog vladara.
Osude nema niotkuda. Osim ako – ako ih, kao što reče pjesnik "noćima pohode mrtvi."
Progonioci progonjeni dušama prognanih, ubijenih. Da li je u to, u takvu vrste pravde moguće vjerovati u ovom zločinačkom saučesničkom ćutanju?
Ili u neku ovakvu sliku u zadnjem činu ove krvave drame.

Sjedim na koljenima. Slušam. U tišini sobe, negdje iza zida, iz stropa, iz nevidljivog prostora kuca kudret-sat, nezaustvaljih hod sudbine.
Potapa me strah kao voda.
Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život" (Ahmet Nurudin)

Ova priča je nastala upravo u trenu shvatanja tog besmisla, započetog na ovim prostorima nekada davno, čiji se kraj ne nazire. Besmisao koji potvrđuju ovdašnji Luciferi. Samo u takvom ambijentu njihovo trajanje se zove beskonačnost a naš život samo greška koju treba izbrisati kako se ne bi pokvarila idila ludosti.

Bošnjaci.net