Afera Ergenekon (Enver Krasnići)
U toku izraelske agresije na Gazu, vijest o otkrivanju magacina oružja i planovima ultranacionalističke grupe Ergenekon za rušenje Vlade u Ankari prošla je gotovo neopaženo. Među uhapšenim pripadnicima ove grupe nalaze se bivši oficiri turske vojske, novinari, jedan advokat, te bivši dekan jednog univerziteta. Turska posjeduje dobro obučenu, državi privrženu i strukturalno veoma funkcionalnu vojsku, te se kao izvor nabavke ovako velike količne oružja može isključiti. Ako uzmemo u obzir da ovolike količine naoružanja ne posjeduju ni kurdske pobunjeničke skupine koje su u direktnom ratu sa Turskom, postavlja se pitanje odakle je ovako velika količina oružja mogla doći i kako ju je bilo moguće neopaženo uskladištiti.
Sumiramo li sve činjenice u vezi sa ovim slučajem, možemo zaključiti da je u svemu ovome ruke uprljala „strana sila“ koja na globalnom polju nastoji prvo da zarazi a onda i da propiše vrstu i dozu lijeka za oboljeli političko-pravni i ekonomski sistem. Ako pacijent odbije tretman, slijedi inekcija za smirenje kao što je to bilo planirano u ovom slučaju. Analiziramo li posljednja važnija dešavanja u Turskoj, uvidjet ćemo da je sve manje onih koji su spremni da kao medicinsko osoblje rade za „stranu silu“, što posebno raduje i ohrabruje.
Historijski gledano, završni, smrtonosni udarac, kome su prethodila mnoga ranjavanja od strane arapskih plemena, univerzalnoj islamskoj državi zadat je u Turskoj. Bilo bi, dakle, logično da Turska prva, u nizu, ispravi svoju grešku. Mnogo toga treba da se uradi, ali je kamen temeljac, kako izgleda, udaren. Turska posjeduje sve predispozicije da posluži kao vezivno tkivo globalnoj muslimanskoj zajednici. Pri tome mora kontinuirano i paralelno da bude aktivna na tri polja:
1. Da rade na educiranju vlastitog naroda kako bi iz ubjeđenja a ne iz nametanja prihvatili ciljeve reformi, također, kako se ne bi stvorila kritična masa onih koji bi uz pomoć izvana postigli prekid progresivnih procesa koji su trenutno u toku.
2. Da djeluju na ostvarivanju odnosa sa Zapodom na principu koji bi omogućio neutralan, više pasivan odnos spram reformi u Turskoj, ne čineći pri tome nagle poteze koji bi mogli iritirati i isprovocirati djelovanje onih koji budno promatraju i analiziraju sva dešavanja na Globusu.
3. Polahko, ali sigurno, usmjeravati vanjsku politiku prema istoku, uvjeravajući vladajuće strukture muslimanskih zemalja da narodu nije stalo da ih otjera iz njihovih fotelja (bar ne one koji nemaju marionetski karakter), nego da samo žele ukidanje podaničkog odnosa naspram njih, te vraćanje islamskim vrijednostima kao jedinoj garanciji opstanku i sveopćoj dobrobiti muslimana.
Napisao i IslamBosni dostavio: Enver Krasnići