Turska je, pogotovo pod vladavinom Partije Pravde i Napretka (AKP), koračala i nastavlja da korača ka širenju utjecaja prema istoku, efektivno priprema sebi znamenitu titulu vodeće zemlje sunnijsko-muslimanskog svijeta.
Turci pune određeni psihološko-strateški vakuum na Bliskom Istoku, pogotovo u arapskom regionu. Bez imalo sumnje, ovaj vakuum je nastao najviše kao rezultat opadajućeg utjecaja tradicionalnih arapskih sila, poput Egipta, koji je postao u velikoj mjeri jedan stagnirajući, neambiciozni entitet, zahvaljujući svojoj bogaljskoj poniznosti SAD-u.
Kontinuirano poboljšanje regionalnog statusa Turske je prava priča o uspjehu, na koju može da se gleda kao na uzor za druge zemlje.
Izlazeće sunce Turske
Zaista, kada je AKP došao na vlast 2002. i to preko glasačkih kutija, a ne političkim lopovlukom, kao što je čest slučaj u većini arapskih zemalja, nastojao je da se tiho i mudro uhvati u koštac s velikim brojem hroničnih problema koji su zaposjeli Tursku. Na kraju krajeva, uspješan tretman ovih, većinski ekonomskih, bolesti je dao zadivljujuće posljedice, omogućavajući turskoj ekonomiji ne samo da se okrene od svoje nekadašnje hronične stagnacije, nego i da ostvari fenomenalan rast, pogotovo u sektorima proizvodnje i izvoza. Danas je Turska 17. ekonomska sila u svijetu. Ona je također zemlja koja može da ponosno ustane i kaže “ne” Izraelu i SAD-u.
Interno, turska vlada je nastojala da tiho riješi, ili makar da učini manje opasnim, trajni kurdski problem priznavanjem kurdskih nedaća i priznajući legitimitet lingvističkih i kulturnih prava kurdskog naroda. Ovo je dosta pomoglo da se stabilizira domaći teren i poveća unutarnja sigurnost, što je suštinski zahtjev i ekonomskog prosperiteta.
Pod Erdoganovim vođstvom, Turska je uspjela da riješi stare probleme s Armenijom, uskraćujući izraelski i američko-jevrejski lobi za jedno osjetljivo sredstvo pritiska koje bi se moglo iznova koristiti protiv Turske kako bi se zadržala u izraelsko-američkoj orbiti.
Ipak, najznačajnija stvar u vezi AKP-a je njena nepopustljiva odlučnost da sačuva svoju političku volju, pogotovo naspram SAD-a i Izraela. Prije 7 godina, kada su se Sjedinjene Države spremale da izvrše invaziju na Irak, turska vlada je čvrsto odbila da američki ratni avioni koriste vojnu bazu Incirlik u napadima na Irak. Premijer Erdogan je odbranio ovu odluku, za koju je rekao da predstavlja kolektivnu volju turskog naroda. Ovo se desilo dok su se mnogi arapski režimi takmičili da zadovolje i popuste Bushovoj administraciji, koja je ubijala desetine hiljada Iračana. Erdogan nije morao ništa objašnjavati Amerikancima. Samo je rekao “ne” i to je bilo to.
Čuvajući dignitet svoje zemlje u svijetu, koji je sve više bio nalik džungli a ne civilizovanoj ljudskoj zajednici, Erdogan se nije ustezao suprotstaviti “specijalnoj, svetoj i nepovrijedivoj”, zemlji svijeta, Izraelu, zbog njene očito ubilačke i nacističke agresije na bespomoćni palestinski narod.
Sve u svemu, dok, radi određenih praktičnih potreba, pažljivo održava veze s Izraelom, Erdogan je nesumnjivo pojasnio liderima izraelskog režima da budućnost odnosa Turske s jevrejskom državom u velikoj mjeri zavisi od izraelskog ponašanja, naročito spram Palestinaca. Ovo su ozbiljne riječi koje dolaze od lidera nekadašnjeg strateškog saveznika Izraela na Bliskom Istoku. Izrael je primio poruku, ali nije uspio da to i prihvati.
Sigurno je da nearapska Turska neće postati proaktivan saveznik Palestinaca u dogledno vrijeme. Međutim, možemo slobodno da kažemo da od sada, Turska se neće praviti da je gluhonijema i da okrene glavu ako i kada Izrael odluči da krene u još jednu nacističku, genocidnu epizodu protiv Gaze ili drugih Palestinaca. U najmanju ruku, Turska više neće biti strateški aktivna za Izrael, kao što je to bio slučaj dugi niz godina prije dolaska AKP-a na vlast.
Stagnirajući arapski svijet
U kontrastu s pričom o turskom uspjehu, arapski svijet ostaje podijeljen među sobom, gdje mnoge arapske zemlje teže da se održe ekonomski, dok ozbiljno i primijetno ustupaju svoj suverenitet SAD-u, zaštitničkom savezniku Izraela.
Ustvari, kolektivna arapska situacija je vjerovatno najgora još od pada Osmanskog carstva, nakon Prvog svjetskog rata. Kolektivni neuspjeh Arapa da obave jedan relativno lahak posao, poput dizanja uništavajuće blokade pojasa Gaze, izgleda da odslikava duboku nemoć i paralizu koja prelazi sve mjere. Na sličan način, intenzivna uposlenost svake arapske zemlje, svojim unutarnjim poslovima, zaista isključuju svaki usaglašeni arapski napor u pravcu ekonomske i političke integracije. Glavni uzrok ove trajne političke paralize, ove silne nedaće, je kontinuirana prevaga plemenskog mentaliteta i dinastijskog despotizma diljem arapskog svijeta.
Jedan od najpouzdanijih izraza ovog plemenskog mentaliteta jeste činjenica da, većinski autokratski arapski vladari, bez obzira da li su prihvatili kraljevsku ili republikansku politiku, postoje kako bi kontrolirali svoj narod i ovjekovječili sebe i svoje sinove u moći, a ne kako bi vodili svoj narod i kretali se prema njihovima interesima. Uzmimo Egipat za primjer: zemlja koja broji 80 miliona stanovnika i koja ima na raspolaganju ogromne ljudske i druge resurse. Ova veoma važna zemlja, koju su nekoć zvali “afrički tigar”, uzmiče u svakoj zamislivoj sferi života, zahvaljujući despotskoj politici režima i čemernom političkom upravljanju.
Kao što se dalo pogoditi, ovakvo stanje stvari je pomoglo u uzgajanju i produbljavanju osjećanja kolektivne depresije, apatije i bespomoćnosti među običnim Egipćanima, što je, zauzvrat, hiljade profesionalaca natjeralo da napuste zemlju i krenu vani u potrazi za dignitetom, poštovanjem i poslom.
Zaljevske zemlje
Što se tiče arapskih zemalja kojima vladaju neobrazovani, dekadentni i dinastijski despoti, njih je uhvatio isti osujećeni krug, jer je ultimativna strategija vladajućih šeika da ostanu na vlasti, po svaku cijenu, makar to značilo klonuti pred voljom stranih sila. Suvišno je reći da su ovi despoti u mnogim slučajevima neobrazovani, jer je poražavajuće, da nisu uspjeli da ogromne finansijske resurse kojima raspolažu prevedu u opipljivu i izdržljivu ekonomsku stvarnost. Neke od tih zemalja su u stvari toliko dekadentne da su potrošili milijarde dolara gradeći razmetljive ali ekonomski besplodne projekte, poput visokih tornjeva kako bi prikazivali drugima svoj imetak. Međutim, ovim plemenskim poglavicama fale primarna sredstva da zaštite svoje ekonomije od stvarnih finansijskih kriza, kao što smo to vidjeli u slučaju Dubaija.
Upravo ovaj destruktivno plemenski mentalitet je spriječio kulturalno homogene zemlje, poput zemalja članica arapskog Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC) da uspostave jedno realno, zajedničko tržište ili da ostvare monetarno jedinstvo. A nije bilo u mogućnosti niti da izgradi jednu respektabilnu vojnu silu koja bi štitila ove zemlje od moguće strane agresije.
Nema sumnje da će kolektivna arapska situacija nastaviti da se pogoršava i dalje, sve dok se arapska kuća kompletno ne sruši. Osim ukoliko se arapske mase ne probude iz svog sna, očaja i apatije i ne odluče da ojačaju i vrate uzurpirani arapski dignitet i slobodu. Arapi nisu glupi, i mogu, ako hoće, da nauče od naše braće po vjeri – Turaka. Međutim, možete dovesti poslovičnog konja do vode, ali ga ne možete natjerati da pije.
Zaista je tužno da baš u onoj zemlji u kojoj je Kur’an objavljen Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, imućni milijarderi trče za svojim zvjerskim strastima i lažljivo tvrde da se drže pravila Šerijata. Kakva je to vrsta šerijata koja, naprimjer, dozvoljava jednom dekadentnom princu da rasipa resurse ummeta na svoje pohotne strasti, dok milioni muslimana ne mogu da nađu hranu za svoju djecu?!
Allah, dž. š., u Kur’anu upozorava takav dekadentan narod da je njihova kazna samo pitanje vremena:
“A ako se okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti, koji onda kao što ste vi neće biti.” (Muhammed, 38.)
U međuvremenu, kažemo našoj turskoj braći: Dobrodošli nazad! Dugo vremena su nam nedostajale Osmanlije.
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
Piše: Halid Amajreh