Islam je nabrže rastuća religija u Latinskoj Americi

Pitao sam to iz čiste radoznalosti, razmišljajući kako bi se islamska arhitektura, posebno neka moderna – uklopila u ovaj supermoderni grad koji je u aprilu tek proslavio 50 godina starosti. Za samo pola stoljeća Brazilija je narasla na 2.557.000 stanovnika (čak 3.599.000 u široj metropolitan zoni), prema podacima brazilskog zavoda za statistiku (IBGE) iz 2008. Ovaj grad, u srcu najveće savane u Južnoj Americi, i zvanično je pod zaštitom UNESCO-a, i arhitektonsko čudo koje treba vidjeti.

Odlasci u crkvu

– O, da! Ja sam nekoliko puta prolazila pored te džamije. Mala je, ali je dobro posjećena, jer znate, u Braziliji je mnogo diplomata iz islamskog svijeta, a oni se petkom redovno tu okupljaju – kaže mi Flavia Ribas.

Ona se na ovom putu brine da nijedno moje pitanje ne ostane bez odgovora, posebno kad je riječ o statistici.

– Ovdje imamo i iftar, iako nema tradicionalnih obilježja. Znate, nema minareta, ne čuje se ezan, ne vide kandilji, kao kod nas u Aziji – kaže mi ambasador Šri Lanke u Brazilu, njegova ekselencija A. M. J. Sadik (Sadiq).

On se iznenada pojavio u našem hotelu, došavši na noge, jednom od najpoznatijih novinara iz svoje zemlje, inače mom saputniku Talifu Dinu (Thalif Deen), dugogodišnjem šefu dopisništva rimskog “Inter Press Servisa” u UN-u u Njujorku.

– Da, da, ramazan se i ovdje osjeća – kaže mi ambasador.

Prije nego što sam dobio prve službene podatke o broju muslimana u Brazilu, doznajem da bi ih već moglo biti “između 700 hiljada i miliona”. Brazilci najavljuju da će njihov “prvi potpuno digitalni i perfektno precizni” popis stanovništva vjerovatno pokazati da u njihovoj zemlji živi već više od 200 miliona ljudi.

Muslimana je mnogo više na jugu zemlje, oko Sao Paula, gdje je lociran najveći Islamski centar u zemlji, i to u najrazvijenijoj zoni Sao Bernardo do Campo. O islamu se sve više govori u Brazilu. A s obzirom na to da je zemlja poznata po tome što u njoj nema rasne diskriminacije, bar ne onakve kakva je dugo trovala Sjevernu Ameriku – ovdje se o toj religiji govori bez stereotipa. I bez šovinzma, koji je, nažalost, ovih dana iznenadio moju polaznu i povratnu destinaciju – Njujork. I to, u obliku najgluplje islamofobije!

Liberalni duh i vidna tolerancija je ono što karakterizira ovu najmnogoljudniju katoličku zemlju na svijetu (73,6 posto Brazilaca su rimokatolici, a to je blizu 150 miliona ljudi). U Brazilu zapravo živi 90 posto kršćana (15,4 posto je protestanata). Potpuni je privid da je sve u Brazilu obuzeto karnevalskim duhom, nogometom i ostalim “slobodnim aktivnostima” na kilometarski dugim plažama, poput Kopakabane u Rio de Žaneiru.

– Da, i mi ovdje nedjeljom idemo u crkvu – kaže mi Ribas.

U tu rasprostranjenu katoličku duhovnost uvjerio sam se kasnije i u najzabačenijim dijelovima brazilske savane, u kojoj se noću čuju samo rijetki krici egzotičnih ptica i zvijeri, ali se zato slavi i “Sveti Augustin”.

U tom duhu tolerancije žive i ovdašnji malobrojni muslimani. Nedavno je jedan od najpoznatijih brazilskih sedmičnih magazina “Istoe” intervjuirao predsjednika Islamskog centra u Sao Paulu  šeika Halila Saifija (Khalil Saifia), predsjednika organizacije za širenje islama u Latinskoj Americi. On je govorio o tome kako muslimani, uglavnom arapskog porijekla, u Brazilu uspijevaju očuvati svoj jezik, kulturu i prakticirati religiju bez većih problema. Mediji tvrde da je islam najbrže rastuća religija u Latinskoj Americi.

Socijalna politika

Kada sam upitao brazilskog ministra za politiku rasne jednakosti, suočavaju li se nakon 11. septembra 2001., i brazilski muslimani sa stereotipnim izljevima nepovjerenja, ili čak mržnje prema njima, Eloi Fereira de Arauho (Ferreiera de Araujo) rekao mi je da je to nepoznata kategorija za njih.

– S tim se nismo uopće susreli svih ovih godina – bio je kategoričan.

Dosljedno krajnje socijalnoj osmogodišnjoj politici predsjednika Ignasija Lula da Silve (Ignacio), Brazil posvećuje ogromnu pažnju svojim manjinama. Upravo ovogodišnji popis, ima za cilj ne samo da prebroji mnogoljudne stanovnike Brazila već da identificira njihove socijalne i kulturološke potrebe.

Sve se odvija pod motom “Development and preservation” (razvoj i očuvanje autentičnog načina života), u čemu Brazil dobiva i simbolično važnu potporu Ujedinjenih naroda.

Lider sela “zasad ima samo 11 djece i 29 unučadi”

Vozeći se potpuno drugačijim putem od onog širokog bulevara u Braziliji, prašnjavim drumom, “idealnim” za safari-džipove, za nekih sat vremena prevaljujemo put od 30 kilometara od Kalvakantea. Tamo, u tipočnoj savani – živi oko petstotinjak od oko 6.000 pripadnika Kalunga zajednice. To su potomci afričkih robova, koje je Portugal na galijama dopremao u Brazil iz Afrike već u 16. vijeku.

Iako je Brazil poznat po svojoj mulatskoj rasi, sa oko 48 posto stanovništva čija je koža “braon boje”, kako uglavnom izgledaju – ni crni ni bijeli brazilski melezi – autentične zajednice crnih Afrikanaca, poput Kalungi u seocetu “Engenho II” nisu rijetke.

– Za sebe mislim da sam Brazilac i Kalunga, i znam da sam iz Afrike, ali portugalski je moj jezik. Onaj stari smo odavno izgubili – kaže lider ovog sela koji se predstavlja kao Sirilo (Cyrilo).

Lider sela, a ne poglavica, sa šeširom na glavi, 56-godišnji žilavi farmer Sirilo, koji uzgaja sve, od riže do krava, na zemlji koju im je država dodijelila, kaže kako “zasad ima samo 11 djece i 29 unučadi”. Njegova 52-godišnja supruga se smješka dok sluša što to on govori.

Nikad, kaže, ne legne poslije devet sati, a svakog jutra je na nogama u pet. Njihova djeca su farmeri i bave se teškim radom, ali jedan je sin već stigao u Braziliju i studira ekonomiju.

Jedan telefon, ali više satelitskih antena

– Popis stanovnika pomoći će da dobiju nove fondove, napravit će biblioteku, uvesti internet – kaže popisivač Kleber Pontano de Paulo (Cleber Pontano de Paulo) (28), pokazujući na samo jedan javni telefon, koji zasad postoji u selu.

– Ali, zato, većina ima TV satelitske antene – dodaje.

Prema podacima IBGE-a, pismenost je među Kalungama od 1991. do 2000. porasla sa 49 na 58 posto, a ovaj će popis vjerovatno utvrditi da je broj onih koji znaju čitati i pisati još veći.

Prema riječima direktorice u Ministarstvu za rasnu jednakost i promociju, u Brazilu ima 1540 “certificiranih zajednica” poput Kulangi iz tri velike etničke grupe: Afrikanaca, Roma i lokalnih domorodaca. Broj onih koji nisu certificirani, pa samim time ne uživaju javnu socijalnu potporu, poput Kulangi, mnogo je veći; broj necertificiranih zajednica je blizu 5.000.

Avaz