Dogovoreni rat (Nedim Haračić)

Trinaesti dan od početka nemilosrdne izraelske ofanzive 27. decembra, sada već prošle godine, popraćene selektivnim udarima teškog naoružanja s kopna, mora i vazduha, jedno je zasigurno –  Gaza više nikada neće biti kao što je bila! Ovaj najveći “zatvor” kojeg savremeni svijet svjedoči, jedno od najnaseljenijih prostora u svijetu, sa više od milion i petsto hiljada njegovih stanovnika skliještenih na 365 km. kvadratnoga prostora definitivno je postao najokrutnije strijeljište na kojem jedna od najsofisticiranijih svijetskih vojnih sila demonstrira svoju silu i nadmoć, postigavši bilans od preko 770 poginulih Palestinaca i preko 3900 ranjenih, od kojih su više od polovine žene, djeca i civili. Ako su ikada imali ikakve nedoumice u svojim stavovima, pripadnici Hamasa, ili, ako hoćete, njegova vlada koju su legitimno izabrali nakon ubjedljive pobjede u parlamentarnim izborima iz 2006. godine, ovoreni rat koji je povela izraelska vojska, bez sumnje, samo su ih je osnažio i ubetonirao u njihovim političkim odrednicima spram pitanja odnosa sa izraelskom stranom. U ovakvim konstalacijama događanja, stanovnici pojasa Gaze imaju uzak izbor, nakon 18 mjeseci totalne blokade i preživljavanja bez najosnovnijih sredstava za život, na granici ljudske izdržljivosti, u stalnoj su neizvjesnosti pred narednim naletima izraleskih aviona, tenkova, transportera i do zuba naoružanih vojnika, koji su, po svim postojećim indicijama, poslani da unište sve što je “hamasko”, i sve što bi u budućnosti to moglo biti. Zato u ovim akcijma nema zarobljenih, nema niti biranja imeđu vojnih tranšea, običnih domova, škola, džamija, zgrada vlade – sve je to potencijalni Hamas!

Dvoličnost međunarodne zajednice

Vlada koju je instalirao pobjednički Hamas bila je osuđena na propast i prije nego je formirana, i puno ranije nego su uopće održani izbori. Praktički, on je postao “izoliran” od svijeta onoga momenta kada je proglašen terorističkom organizacijom od strane SAD-a i UN-a i kada su arapske zemlje pristale na ovakvu osudu. Svijet je faktički postao saučesnik u torturi koja se sprovodi nad Palestincima, od priznanja izraelske države od strane UN iz 1948. godine, od kada počinje kontinuirana kolonizacija i mijenjanje demografske strukture stanovništva. Taj isti UN ostao je paraliziran na izraelsku okupaciju Istočnoga Kudsa i Golanske visoravni u ratu 1967. godine, a toleriranje nasilnoj emigraciji palestinskoga domicijelnoga stanovništva, te nepoduzimanje nikakvih konkretnih mjera spram novonastalih izraleskih kolonija na palestinskim privatnim posjedima, presedan je nedoslijednosti ove institucije uzusima koje je sama postavila. Njeni su stavovi, štaviše, licemjerni!  Kada su evropski diplomati spočetka 2006. izradili izvještaj o izraelskim kršenjima ljudskih prava u Istočnom Kudsu u kojemu su žestoko kritizirali izraelske vlasti zbog nepoštivanja međunarodnog prava i obaveza propisanih mirovnim planom, šef europskih ministara vanjskih poslova Javier Solana na zajedničkom je sastanku u Bruxellesu ubijedio ostale ministre da se izvještaj ne objavljuje jer bi mogao “ozbiljno ugroziti utjecaj koji Europa ima na Izrael”. Guardian je tada prenio da se u dokumentu Izrael optužuje za “pokušaje aneksiranja arapskih područja Istočnoga Kudsa”, te za “kolonizaciju i mijenjalenanje demografske strukture toga grada podizanjem zida i širenjem židovskih kolonija”. Taj je zid oko 55.000 palestinskih stanovnika Kudsa odvojio od radnih mjesta, škola i bolnica, a prema palestinskim procjenama, izolirao je oko 100.000 stanovnika. Osim toga, dan nakon što je procurila informacija o zataškavanju izvještaja Solana je ucijenio Palestince povlačenjem financijske pomoći ukoliko na predstojećim izborima budu glasali za Hamas. Zato je veliko pitanje jesu li se mogle pretpostaviti posljedice koje će Palestinci danas trpjeti zbog glasanja za Hamas?! I da li su izraelski premijer, ministar odbrane Ehud Olmert, te ministrica vanjskih poslova Livni za pripremljeni scenarij “holokausta” u Gazi vidjeli zelena svjetla iz Washingtona i Bruxellesa!? Reakcije koje dolaze iz američke administracije, Bushovo obraćanje javnosti, potom izjava njegovog zamjenika Dicka Cheneya: “radi se o konfliktu države članice UN-a sa terorističkom organizacijom”, svojevrstan su podsticaj izraelskim namjerama da dokrajče Hamas. Dakle, bilo koja strana koja predstavlja Palestince u startu je neravnopravna jer su ispod istance od UN-a priznate članice Izraela. Zato su još ranije mnogi mediji navodili postojanje američkoga plana i zavjere da se Hamas zbaci s vlasti, poput izdanja “New York Times”-a od 14.2.2006. Ipak, takva je indicija još očiglednija sjetimo li se da je Amerika izručila hiljadu teških bombi Izraelu, čudne li koincidencije, nešto više od mjesec dana prije samog izraelskog napada. Ova će roba, naravno, biti plaćena iz američke donacije (2,8 milijardi dolara godišnje) koju daje izraelskoj vladi. S druge strane, tromost UN, nakon trinaest dana od početka napada, više djeluje kao davanje vremena da izraelska vojska dovrši započeti posao, nego da će biti ikakve konkretne inicijative. Vjeće sigurnosti UN-a koje je u svojoj povijesti doživjelo pedesetak povlačenja “prava veta” od strane američkog predstavnika je i ovoga puta doživjelo istu sudbinu. Na inicijativu libijskoga predstavnika da Vjeće sigurnosti hitno osudi napade “jer svako odugovlačenje znači krv i smrt nedužnih ljudi”, SAD je uložio “veto” saopštivši da je takav nacrt “neprihvatljiv i da nije izbalansiran”.  Odgađanje redovne mjesečne posjete Condoleeze Rice Bliskom Istoku ostao je neobjašnjen. The Independent je prenio, da je odlazeći američki državni sekretar “Condoleezza Rice, objavivši da neće ići u planiranu posjetu Bliskom Istoku, dodatno pojačala indicije da Bushova administracija očekuje izraelsku invaziju”. Dok je Tony Blair, predstavnik Kvarteta za Bliski Istok, prvu nedjelju napada provodio na odmoru, a po povratku je zaključio da je u Gazi “pakao”. Ako izdvojimo Hugu Chaveza koji je udaljio izraelskog ambasadora u Venecueli “zbog zločina koji izraelska vojska sprovodi nad palestinskim narodom,” te neobećavajuće inicijative koju francuski predsjednik Nicholas Sarkozy vodi u pregovorima sa egipatskom stranom, to bi bila cjelokupna slika rekcija oficijelnih predstvanika zapadnih država.

Arapske se zemlje ne mogu dogovoriti ni da se sastanu a kamoli da nešto poduzmu

Pored brojnih demonstracija, u kojima se osuđuje izraelski zločin koji se vrše nad Palestincima, održanim širom svijeta, od Washingtona, preko Londona i mnogih drugih evropskih država, te milionskih skupova podršci Gazi u Turskoj, Maroku, Sudanu… naravno da je u svemu najdiskutabilniji stav arapski zemalja. Kontrast između naroda i arapskih vladara nikada se u povijesti nije više pokazao kao očigledan, poput u slučaju napada na Gazu. Muk koji vlada u rezidencijama arapskih lidera je gotovo ubitačan spram naroda koji demonstracijama izražava nezadovoljstvo i strah za sudbinu Palestinaca. Špekulacije da su najutjecajnije države u bliskoistočnom regionu prećutno odobrile napad i totalnu diskvalifikaciju pripadnika Hamasa nisu ostale bez inicirajućih argumenata. Nema nijednoga loginičnog argumenta zašto je tolerirano da milon i pet stotina stanovnika pojasa Gaze ostane pod blokadom više od 18 mjeseci, naočigled svijeta koji je mirno posmatrao njihovu izolaciju od najosnovnijih sredstava za život. Potom Vijeće zemalja Arapskoga zaljeva nije htjelo diskutirati o pitanju Gaze sve dok nije završeno njihovo redovono zasjednje, nakon kojeg je zaključeno da “treba poduzeti inicijativu”. Arapska liga potom je učinila još apsurdniju stvar, prebacivši odgovornost Vijeću sigurnosti u kojem je (ne)odluka bila izvjesna (jer njene odluke izraleska strana javno odbija i krši), čime su samo produžili agoniju stanovnika Gaze koji su polagali određenu nadu u arapsku solidarnost. Poznati tuniski mislilac dr. Rašid el-Ganusi pozvao je generalnoga sekretara Arapske lige Amra Musaa da podnese ostavku zbog “bespomoćnosti Arapske lige pred izraelskim zločinom u Gazi.” Nadalje, ostao je maglovit muk na poziv katarskoga emira da se održi vanredna sjednica Arapske lige i pokuša zaustaviti krvoproliće na svetoj zemlji u kojem su “izraelski zločini mrlja na savijesti svakog čovjeka”. Međutim, uloga egipatskoga predsjednika u cjelokupnom scenariju oko Gaze, i po mnogo čemu sudeći, eliminaciji Hamasa, najstravičnija je spekulacija koja je uznemirla javnost. Prijelaz Refah, koji je inače jedina veza žitelja Gaze sa spoljnjim svijetom zatvaran je i u trenucima kad je bilo nužno da se kroz njega prođe. Neshvatljivo je zašto se i dalje zatvara, čak i delegacijama doktora volontera i humanitarnih radnika. Potom, paradoksalna je dozvola američkim oficirima da kontroliraju prijelaz, bez ikakvoga oficijelnog objašnjenja. Dr. Abdullah el-Eša’l, ekspert iz međunarodnoga prava i bivši pomoćnika ministra vanjskih poslova Egipta, navodi da je zatvaranje preijelaza Refah svojevrsno “kršenje Ženevske konvencije”. Potom je dodao kako je moguće da egipatska vlada pravi kardinalnu grešku “mijenjanjem Hamasa za Feth pomoću izraelske vojske” i da je niz indicija koje navode da je Egipat znao za napad na Gazu, a posjeta izraelske ministrice vanjskih poslova Livni, neposredno pred napad, “imala je za cilj razmatranje detalja napada.” Predsjednik Egipta Husni Mubarek je, kako navodi potparol izraleske vlade, javno izjavio da ne želi “islamsku državu” uz egipatsku granicu, dok izraleske novine Hartis u izdanju 06.01. navode njegovu izjavu evropskome izaslaniku u kojoj se citira njegova izjava “nužno je da Hamas bude poražen”. U ovakvom scenariju, predsjednik palestinske samouprave, kojem predsjednički mandat ističe 9. januara ove godine, ostaje da bude “marioneta kojom se služe Izrael i Amerika”, kako to eksplicira njemački akademik profesor Oddo Shtajn Bah u prošlonedjeljnom intervjuu datom za TV El-Jazeera.

Obaveznost materijalne i svake druge pomoći stanovnicima Gaze

Turski premijer Redžeb Tajib Ardogan ostat će zapamćen po konkretnim i najotvorenijim inicijativama koje je poduzeo odmah spočetka izraelskoga napada. Posjetivši ključne zemlje koje imaju utjecaja u regionu, nakon bilateralnih susreta sa predsjednicima Egipta, Sirije, Jordana i Saudijske Arabije, dalo se vidjeti da nema nade od poduzimanja bilokakvih mjera vlada pomenutih država. Ostalo mu je jedino da rezimira kako je izraleski napad “divljačka demonstracija sile” i da će “ostati crna mrlja u ljudskoj povijesti.” Osude izraleskih napada su došle i od brojnih islamskih mislilaca i učenjaka. Vijeće za fetve u Mekki je izdalo dekleraciju u kojoj se navodi obaveza materijalne i svake druge moguće pomoći stanovnicima Gaze. Sličan je proglas izdat u zajedničkom saopćenju više od osamdeset doktora različitih univerziteta u Saudijskoj Arabiji. Dr. Kardavi je pozvao ulemu, imame i hatibe das a minbera i kroz vazove pozovu da 09. januar bude dan srdžbe na dešavanje u Gazi, a zajedno sa dr. Selamanom el-‘Audom i još nekoliko islamskih učenjaka u svojstvu delegacije ispred Asocijacije islamske uleme, posjetili su nekoliko arapskih država i pozivajući na poduzimanje mjera za zaustavljanja rata (zanimljivo je da ih je egipatska vlast odbila primiti). Jemenski dr. Zindani pozvao je muslimanske vlade na instaliranje centara za obuku mudžahida za Gazu, a iranski vjerski vođa, ajatolah Ali Khamenei je pozvao sve muslimane svijeta da ustanu u odbranu Palestine. Običan svijet inače potpuno suosjeća sa patnjama koje proživljavaju Palestinci, a svojim doniranjem skupljeni su milioni pomoći širom islamskoga svijeta. Mada je ona trenutno gotovo beskorisna, sobzirom na blokadu, ono što se moglo navrijeme učiniti aludirao je još prije dvije godine David Makovsky, direktor Projekta srednjoistočni mirovni proces, pri washingtonskom Institutu za srednjoistočnu politiku. On se još prije skupa u Annapolisu zalagao da se arapske zemlje obavežu na značajnu financijsku pomoć Palestincima: “Mislim da je sramotno da su arapske zemlje od 2002. utrostručile prihode od prodaje nafte, govori se o 700 milijardi dolara profita! – a da svejedno ništa nisu učinile za Palestince,” izjavio je neposredno prije skupa. Ipak, kako navodi dr. Selman el-‘Auda, saudijski kralj Abdullah je u telefonskom razgovoru pozvao narednoga predsjednika SAD-a da obustavi rat u Gazi, na šta mu je odgovoreno, na čistom arapskome jeziku, “inšallah!” Eto, doduše samo groteskne, nade Palestincima.

    
Humanitarna katastrofa

Izraelska ofanziva ništa nije prepustila slučaju. Zabranili su ulaz u Gazu novinarima, vršeći svojevrsu medijsku blokadu. Mnoge slike stotine razorenih kuća, desetine džamija, škola, zgrade univerziteta, parlamenta, ministarstava ostale su nedostupne javnosti. Tek rijetki novinari uspijevaju svjedočiti užasne snimke poginulih žena i djece. U školi Fahira, koja je bila pod nadozorom UN-a, ubijeno je 40 civila, većinom djece, a kako navodi Chris Gunness, portparol UNRWA  (United Nations Relief and Works Agency): “Siguran smo 99.9% da u školi nije bilo nijednoga vojnika.” Novinar The Independenta, Robert Fisk kaže: “Izraelci će reći da su u školi koju su kontrolirale Ujedinjene nacije bili pripadnici Hamasa, ali to je laž, i ja sam se tokom karijere naslušao takvih laži.“ U džamiji u mjestu Bejt Lahija, sjeveroistočno od Gaze, u kojoj su nemoćni civila potražili utočište,  ubijeno je 16 ljudi, većiom žena i djece, i ranjeno je desetine civila, tvrde očevici. “Rekli su nam da svi idemo u jednu kuću”, govori jedan Palestinac reporteru Al-Jazeere, “i u njoj nas se okupilo blizu 15o ljudi, većinom žena, starih i djece. Bili smo bez ičega satima, beze vode… Odjednom je kuću pogodila raketa. Poginuli su mi otac, majka i četvero djece…” Nekoliko je familija, zbog izraelske taktike da sravne objekat s zemljom, (poznata nam je politika – ako se uništi objekat neće se ni ljudi vratiti) ubijeno u potpunosti, da nije ostao nijedan njen član… Svjetske organizacije su još tokom blokade ukazivale na tešku humanitarnu situaciju u Gazi, koja je nakon izraleskog napada došla na ivicu. Amnesty International navodi da je “zapanjena disproporcionalnošću” izraelskog odgovora, koja je dovela Gazu na ivicu “humanitarne katastrofe”, a u pismu američkom državnom sekretaru Condoleeze Rice optužuje SAD za pristrasnost  i otvoreno stavljanje na izraelsku stranu. Takvom politikom, američka administracija, kako piše Scott McCloud u kolumni New York Time, završava svoj drugi mandat, ostavljajući Gazu opustošenu “kao poslije uragana Katrine.” Međutim, šta će biti kada se slegne prašina, da li će Izrael postići svoj cilj, i da li još misli da može iskorijeniti volju za otporom cjelokupnom narodu!? Politikom kojom SAD i Evropa mijenjaju mjesto žrtve sa agresorom, mjesto zatvorenika sa kolonizatorom, samo će se još više povećavati bijes spram Zapada i njegovih dvostrukih mjerila. Stanovnici Gaze su zato odlučili, više neće da umiru u tišini i zarobljeni, nego kao šehidi i slobodni…
 

Piše: Nedim Haračić