Obraćanje Abu Hamzine kćerke javnosti

Poštovani,

Nakon dugog neobraćanja javnosti, vrijeme je da to opet uradim. Kada sam pisala o stanju u kojem se našao moj otac i moja porodica početkom oktobra, nadala sam se da ću nakon ovoliko vremena imati neke pozitivne vijesti koje bih podijelila s Vama. Nažalost, ta se nadanja nisu ispunila.

Kao što je javnosti poznato, moj otac Imad al-Husin (Abu Hamza) uhapšen je 6. oktobra nalogom Službe za poslove sa strancima o pritvaranju pod optužbom da je prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH. Te su optužbe kao i sve u ovoj državi, naravno, neistinite. Dok se to ne utvrdi (a ovdje je izgleda sve unaprijed utvrđeno), čovjek ni kriv ni dužan mora da truhne (doslovno) u pritvoru. Od pritvaranja mog oca počela sam aktivno s radom na ostvarivanju njegovih prava, jer on nije u mogućnosti da sada to sam radi. U sklopu te borbe obratila sam se pismeno predsjedniku Službe za poslove sa strancima – Draganu Mektiću, pritom zahtijevajući od njega određene stvari koje su dozvoljene u svim zatvorima na svijetu. Dotični mi je pismeno odgovorio onako kako sam i očekivala – da su kapaciteti Imigracionog centra ograničeni, te da svi naši zahtjevi ne mogu biti ispunjeni. Osim toga, navedeni mi je dobro potcrtao da Imigracioni centar ne smijem nazivati zatvorom niti mog oca i ostale pritvorene zatvorenicima, jer je ta institucija „centar“, a oni su „korisnici“ tog centra. Čekala sam neko vrijeme da se uvjerim u to koliko je to doista tako, čitajući po Dnevnim avazima da je Imigracioni centar skoro ravan hotelu s pet zvjezdica i tome slične gluposti, pa se sad obraćam javnosti sa činjeničnim stanjem. Osim toga, obraćala sam se Ministarstvu sigurnosti, tačnije gospodinu Tariku Sadoviću (svima njima redovno više puta dok nisam dobila odgovor), koji je također objasnio pismeno da on nije u mogućnosti riješiti niti jedan od naših zahtjeva. Jedina institucija koja je pozitivno odgovorila na moja pisma svaki put i koja nastoji da po ovom pitanju uradi što je u njenoj nadležnosti je Predsjedništvo BiH, tačnije gospodin Haris Silajdžić i na tome mu se i ovim putem duboko zahvaljujem. Treće što se desilo u ovom „periodu šutnje“ je odluka koju je donio Sud Bosne i Hercegovine i koja je dostavljena Ustavnom sudu BiH vraćena na ponovno preispitivanje – sve ispočetka – zbog toga što su u toj odluci nađene neke nepravilnosti iz kojih Ustavni sud ne želi da stoji. Na osnovu te odluke, za koju je od strane najviše sudske institucije u BiH (Ustavnog suda) ocijenjeno da ima nepravilnosti, moj se otac već četvrti mjesec nalazi u PRITVORU. Ko je ovdje prijetnja?!

Da se vratim na prethodno rečeno. Obzirom da nemam drugog načina da odgovorim gospodinu Mektiću na ono što mi je on pismeno obrazložio osim da mu se ovako javno obratim, svesrdno ću iskoristiti tu priliku. Prva zamjerka tiče se najnovijeg stanja koje je zadesilo, nažalost, mnoge u ovoj državi. Od dana kad je nestalo plina, „korisnici centra“ koji je „skoro ravan hotelu pet zvjezdica“ (Dnevni avaz), „žive“ u nepodnošljivim uslovima. Ako se uzme u obzir da se Imigracioni centar nalazi šumi i da to uopće nije zgrada, nego neka vrsta barake sa veoma tankim zidovima, onda možete zamisliti kako je u centru hladno kada je -13 stepeni vani. Država, gospodin Mektić, se naravno nije pobrinuo za to, niti je našao bilo kakvo alternativno rješenje za taj problem. Zašto bi?! On vjerovatno sjedi u toploj sobi i ne sjedi po cijeli dan u bundi, niti tako spava, za razliku od „korisnika centra“. Osim toga, da se dotični također grije na plin pa mu nestalo, on ima slobodu i novac, pa može otići u prodavnicu i sebi nabaviti grijalicu. Takav slučaj nije sa „korisnicima centra“. Oni su, naravno, u pritvoru i nisu u mogućnosti da nabave sebi grijalice. U vezi s tim kontaktirala sam jednog od očevih advokata, gospođu Nedžmiju Kukičar, koja je potom kontaktirala zamjenika upravnika Imigracionog centra. On je objasnio da grijalice i ukoliko se nabave „korisnici centra“ ne mogu imati u svojim sobama jer nemaju utičnice. Krasno, je li to naša država? Je li zbog toga oni moraju da se mrznu i da žive na rubu egzistencije, kao u ratnim danima? Je li to pravda koja se provodi u ovoj „demokratskoj“ državi? Ko je ovdje „prijetnja“? Druga stvar tiče se informacije koju sam nedavno dobila, a to je da je moguće da će svi „korisnici centra“, bez obzira na ishod cijelog slučaja, morati platiti svaki dan boravka u centru. Ovo bi zaista bilo smiješno da nije žalosno! Dok mnogi ljudi po ulicama Sarajeva prose, dok drugi jedu s kontejnera i time se truju, oni ljude koji imaju porodice, svoje supruge i djecu, dom koji su svojim radom stekli, zatvaraju u takve „centre“ ni krive ni dužne, prisiljavajući ih da stanuju u takvim uvjetima.

Osim toga, imala bih još mnogo zamjerki Centru, ali poštujući ljude koji su tamo prisiljeni da rade u istim takvim uvjetima i koji su maksimalno korektni prema nama, to ću prećutati ovaj put.

Ovo je samo mali segment, samo mali podsjetnik za javnost koja neke stvari zna samo dok se o njima priča, a kad se s tim prestane i priča do ponovnog pokretanja ostaje negdje u zapećku. Da se to ne bi desilo i s mojim ocem (jer oni to i žele da bi ga se neprimjetno riješili), moja porodica i ja dići ćemo svoj glas kad god to bude potrebno!

S poštovanjem,

Nudžejma Softić