Poslijedice izraelskog napada na Iran

Zajednički stav među stratezima i političkim analitičarima jeste da će Iran i veći dio muslimanskog svijeta smatrati SAD za odgovorne eventualnog. Teheran, kako se i očekivalo, koristi odnose koji su brižljivo njegovani s grupama u Iraku i Afganistanu za napade na američke trupe, a pojedini kažu da upravo Iran snabdijeva borce u Afganistanu raketama.

„Postoji dio iranskog režima, dio vojne aparature naročito, koji bi pozdravio napad, jačanje tenzija i čak sukobe većih razmjera“, smatra Kave Ehsani, politički naučnik koji je proučavao Iran na univerzitetu u Čikagu. „Njihova strategija jeste izvoz konflikta u Afganistan, Irak, Liban i Gazu, oni podstiču pakao gdje god mogu“.

Otvoreno pitanje jeste kakav bi bile reakcija Irana. Iako bi Iran mogao da ohrabri Hezbolah na jugu Libana da izvodi raketne napade na Izrael, analitičari su podijeljeni povodom toga da li će Teheran riskirati.

Odgovor SAD mogao bi da bude daleko preteći od izraelskog, smatra stručna javnost. White Wein, bivši zamjenik direktora za Bliski istok pri Birou za informacije i istraživanje State Departmenta, kaže da postoji mnoštvo kalkulacija i sa iranske i izraelske strane te da bi Iran mogao da pokaže uzdržanost kada je riječ o iniciranju napada ne želeći da uvuče sebe u konflikt koji bi mogao da dovede do islamske revolucije.

White kaže da bi neki vid osvete protiv Izraela i SAD bio neizbježan „ali ne u tako vidljivoj formi“. „Oni bi mogli lukavo odigrati imajući u vidu svoj nuklearni program iako se najviše plaše napada SAD“. Nije tajna da je Izrael duboko skeptičan da će nove oštrije sankcije spriječiti Iran da naprijeduju na nuklearnom polju. Izrael također odbacuje uvjeravanja Teherana da njegov nuklearni program ima miroljubive namjere.

Izraelski lideri poput premijera Benjamina Netanjahua vide iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada kao pomahnitalog antisemitu, koji ne bi spriječio rizik od masivne nuklearne osvete Izraela, jedine regionalne nuklearne sile.
Ehsani kaže da su ove vrste strahova dominantne među izraelskim i američkih strateškim razmišljanjima.

„Obje zemlje su opsjednute nuklearnim programom i geostrateškim razmišljanjima o Iranu. Ako je sve što ste dosad radili imalo za cilj da se spriječi Iran sa razvija svoj nuklearni program dobija se neka vrsta začaranog kruga koji može da ima povratno paljenje“.

Izraelski „uspiješni“ napad na nedovršeni sirijski nuklearni reaktor 2006. i iračko nuklearno postrojenje Osirak 1981. (koji je Iran pokušavao ali bezuspješno da uništi prethodne godine“ su primjeri koji mogu da posluže kao model za napad na Iran. Iran ima 17 poznatih nuklearnih mjesta, a većina ključnih postrojenja nalazi se duboko ispod zemlje, toliko duboko da se sumnja da bi bunker bombe mogle da ih unište.

„Ako postoji jedan tunel koji je otkriven vjerovatno ima sedam sličnih koji još nisu otkriveni“, kaže White. „Oni se već duže vrijeme pripremaju za napad“

Stiven Simon, iz Savjeta za inostrane odnose, kaže da su izraelski zvaničnici svijesni da nijedan izraelski napad ne bi u potpunosti eliminirao nuklearne prijetnje Irana. „Napad može samo da pojača dugoročne rizike i svaki dalji obračun protiv nuklearnog Irana bio bi kao „košenje travnjaka“.
Pet Leng, bivši šef bliskoistočnog ureda pri Obavještajnoj agenciji Pentagona, piše na svom blogu da su šanse da Izrael napadne Iran 50 odsto.
Admiral Michael Mullen rekao je tokom foruma svjetskih lidera na Univerzitetu Kolumbija da bi „političko i diplomatsko rukovodstvo širom svijeta trebalo da osigura da se napad ne dogodi. Napad ne bi nikome odgovarao“.

IslamBosna.ba