Biografija
Mekteb je završio u Smršnici kod Osman-efendije Redžovića, čije ime sada nosi medresa u Velikom Čajnu. Četverorazrednu osnovnu školu je završio u Donjem Moštru. Zatim je završio osmogodišnju Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, pa u periodu od 1951. do 1957. Filozofski fakultet u Sarajevu na Katedri orijentalnih jezika. Diplomirao je iz arapskog jezika, a mentor mu je bio dr. Šakir Sikirić. Tema diplomskog rada je bila “Arapski elementi u Šejh Zadinu ‘Đulistanu’”. Ranije u školskoj 1943/44. godini odslušao je prvu godinu VIŠT-a u Sarajevu, a 1944/45. upisuje drugu godinu, kada je dekan bio dr. Šakir Sikirić. Nažalost, tada je ometen u daljem studiranju, jer je pri bombardovanju Sarajeva ranjen na Bistriku. Početkom 1965. otišao je na devetomjesečnu specijalizaciju u Moskvu. Njegov professor dr. Nedim Filipović isposlovao je da za ovu specijalizaciju dobije stipendiju iz Beograda, koja je njemu nuđena. Tema je bila “Usavršavanje ruskog jezika”. Za vrijeme boravka u Moskvi preveo je djelo “Hešt behišt” – “Kosovski boj” sa perzijskog na naš jezik. Pored detaljnog poznavanja sva tri orijentalna jezika, pri čemu je bio nenadmašan u čitanju starih rukopisa, imao je aktivno znanje iz ruskog i pasivno iz njemačkog i engleskog jezika.
Profesionalni angažman
Već kao student zapošljava se 1. septembra 1954. na Orijentalnom institutu u Sarajevu, u zvanju knjižničar, sa punim radnim vremenom.
Po diplomiranju, od 1957. je u stalnom radnom odnosu .u Orijentalnom institutu. Radio je na prikupljanju rukopisa i dokumenata. Korespondirao je sa institucijama i pojedincima, koji su imali interesantne rukopise i dokumente, tražeći da ponude cijenu ustupanja. Ali je u tom cilju često išao i na teren. Tako je odlazio u Kosmet. Pljevlje, Prizren. Travnik. Banjaluku i druga mjesta.
Penzionisan je 1.12.1989.
U periodu od 1980. do 1992. predavao je, po ugovoru o djelu. Perzijsku književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, uz profesora Bećira Džaku i ujedno držao vježbe.
Prije agresije na RBiH radio je oko godinu dana u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
Po agresiji, povukao se kući, ali nije prestao biti aktivan. U saradnji sa Džemalom Salihspahićem i Mirsadom Mahmutovićem radi na osnivanju Medrese u svom kraju.
Uz džamiju u Lozniku bila je imamska kuća u čijem prizemljuje bila vakufska sala za sjednice džemata. U toj sali i na musandari počela je raditi Medresa već 1992. Kasnije je nacistom terenu u Velikom Čajnu počela izgradnja Medrese «Osman ef. Redžović», uz džamiju, a sada je već u završnoj fazi i zgrada internata. U organizovanju svih akcija na ovom značajnom projektu, Trako je učestvovao punih sedam godina, nakon čega se povukao. Istovremeno je u toj medresi predavao, po ugovoru o djelu, Fikh, Turski jezik, Obredoslovlje i Šerijatsko bračno pravo.
Učešće na kongresima
Pored učešća na naučnim skupovima u zemlji, Trako je učestvovao i na inostranim kongresima kao aktivni učesnik. Tako je četiri puta bio na kongresima u Turskoj. Tamo je svake treće godine održavan Kongres orijentalista u dane 22., 23. i 24. septembra u Istanbulu. Bio je i dva puta na Mevlana kongresu u Konji. U Teheranu je, pak, bio dva puta kao gost, na trogodisnjici Islamske revolucije i 1996.
Vaninstitucionalna djelatnost
Početkom 1948. godine, po odsluženju vojnog roka, uključio gaje Nedžib Šaćirbegović u Pokret «Mladi Muslimani«. Bio je u trojci kojom je rukovodio Mehmed Alibegović, a uz njega je u toj grupi bio i Ešref Kovačević.
Robijanje
Već 9. maja 1949. uhapšen je osuđen, bez Suda, na maksimalnu kaznu DKR (tzv. društveno-korisni rad) i trajanju od 27 mjeseci, pa je pušten 8. augusta 1951. Na isti način su »suđena i druga dva člana njegove grupe. Nakon istrage u Čemaluši, gdje je pod vrlo teškim uslovima boravio u skučenom potkrovlju bez prozora, uz ćesta maltretiranja, popraćena strašnom glađu, prebačen je nakon mjesec i po dana u «Crnu kuću» u Travniku, gdje je nekih dva mjeseca proveo u velikoj prljavštini izložen neprestanim ujedima buha. Zatim je po nekoliko mjeseci boravio na raznim zatvorskim radilištima: Rilić (Kupres), Čengić vila, rudnik Breza i Pajtov han.
I po povratku kući ostao je pod stalnom pratnjom kao nepodoban, pa je hapšen kad je predsjednik Egipta Naser bio u posjeti SFRJ.
Kolege o znanstveniku Traki
Svi koautori Saliha Trake su mnogo mladi od njega. Najizraslijim između njih, Trako se smatrao Fehima Nametka. Pored ostalog, sa njim je realizovao i najzahtjevniji rad »Katalog arapskih, perzijskih, turskih i bosanskih rukopisa iz zbirke Bošnjačkog institula» u dva sveska.
Fehim Nametak kaže: «Ovakvih naučnika više nema, koji rade na samim izvorima. Ostajao je anoniman i samozatajan. Neki su bogato koristili njegove radove, naročito povjesničar Hazim Šabanović, a da ga nisu navodili kao koautora, ali to Traki nije smetalo. Savršeno je znao svatri orijentalna jezika, pa ruski, a služio se još nekim jezicima. On je orijentalni filolog i veliki poznavatelj islamskih rukopisa. Radio je na izvorima: Vakufnamama i Sidžilima (Kadijskim protokolima). Nema boljeg poznavaoca orijentalnih rukopisa. Od njega sam učio od samog početka mog naučnog rada. Kompletan je naučnik.»
Interesantno jc napomenuli da on nije težio da magistrira i doktorira, a ko zna koliko se magistranata i doktoranata koristilo njegovim radovima?!
Lejla Gazić, kao jedan od promotora nedavno promoviranog 2. sveska pomenutog «Kataloga<», čiji su autori, odnosno koautori. Nametak i Trako. vrlo pohvalno se izrazila o djelu i autorima, istakavši, kako značaj djela, lako i zahtjevnost pri njegovoj realizaciji.
Lamija Hadžiosmanović jednostavno kaže: «SaIih Trako je najveći znalac. Svi mi drugi, koji se bavimo istom djelatnošću možemo se pokriti po glavi kad se govori o našim sposobnostima u poredenju sa nenadmašnim Salihom Trakom.«
Minka Memija veli da nema riječi kojima bi izrazila veličinu ljudskih i znanstvenih kvaliteta Saliha Trake. «Rado odlazim u njegovu Smršnicu. gdje u njegovom prisustvu obogatim i dušu i znanje. Neizmjerna je njegova širokogrudnost prema posjetiocu.»
Džemal Salihspahić direktor Medrese u Čajangradu, u kojoj je Salih-ef. radio kao profesor od njenog osnivanja 1992. pa sve do 2000. godine, veli daje Salih-ef. bio veoma drag i omiljen profesor, kako medu učenicima, lako i medu članovima Kolektiva Medrese. Prof. Trako je svoje odgojno-obrazovne rezultate postizao, a nije ih istjerivao! Prilikom svakog susreta, od Salih-ef. se moglo mnogo što-šta korisnog. Često i šaljivog čuli iz naše bliže i dalje prošlosti. Što je bilo vrijedno zapamtili, pa i zapisali. Veoma su rijetki Bošnjaci kakav je prof. Salih-ef. Trako, koji su umjeli da nadu primjerenu riječ za «običnog» čovjeka i vrhunskog intelektualca.
visoko.co.ba