Stanovništvo je protjerano da bi SAD mogle da izgrade ogromnu vojnu bazu da bi bili u stanju da izvrše vojne operacije na Bliskom Istoku i Centralnoj Aziji. Kako izvještava američka mornarica, ka Diego Garciji je poslan prateći brod podmornica koje se kreću na nuklerani pogon i koje kontrolišu dalekosežne projektile. Škotske novine “Sunday Herald” je u posjedu izvještaja u kojemu stoji da u najvažnije oružje koje je Obama tamo poslao spadaju tzv. “probijači bunkera” (“bunker busters”) koji se upotrebljavaju da unište podzemne građevine. Izuzimajući atomsko naoružanje one su najjače oružje u arsenalu. Planovi za “masivne i efektivne penetracije” su pokrenuti još za vrijeme Bushove administracije. Ali stvar se oduljila. Tek što je Obama postao predsjednik ubrzao je njezinu implementaciju. Ovo oružje je nekoliko godina ranije nego planirano stacionirano i upereno je posebno protiv Irana.
Dan Plesch, direktor ‘Center for International Studies and Diplomacy’ pri univerzitetu u Londonu kaže: “Naoružanje je maksimalno ubrzano da bi se uništio Iran.” I dalje: “Već sada su američki bombarderi i dalekosežne rakete u stanju da u roku nekoliko sati unište 10.000 ciljeva u Iranu. Od 2003. godine američki arsenal oružja se učetverostručio.” Obama je samo ubrzao ovaj proces.
Arapska štampa izvještava da je američka flota (zajedno sa jednim izraelskim brodom) prošla kroz Sueski kanal i da je na putu u perzijski zaljev. Njihov zadatak je da “nadgledaju sankcije protiv Irana i da kontrolišu brodove koji ulaze i izlaze iz Irana.” Britanski i izraelski mediji izvještavaju da je Saudijska Arabija otvorila zračni prostor za bombardere (što Rijad demantuje). Predsjednik američkg generalštaba admiral Michael Mullen je na putu iz Afganistana posjetio Izrael gdje se susreo sa glavnokomandujućim izraelske vojske Gabi Ashkenazijem kao i izraelskom tajnom službom. Kako izvještavaju izraelske novine ‘Haaretz’ u “centru razgovora su bile pripreme koje moraju biti urađene kako od strane Izraela tako i od SAD-a u pogledu Irana koji vjerovatno posjeduje nuklearne kapacitete.” Mullen je tom prilikom podvukao: “Uvijek pokušavam da izazove gledam sa izraelskog aspekta.”
Rastuće prijetnje vojnom intervencijom protiv Irana predstavljaju kršenje UN šeme. Posebno se kose sa UN rezolucijom 1887 izglasanom u septembru 2009. godine. Ona apeluje na sve zemlje članice da se nesuglasice oko nuklearnog programa riješe diplomatski – shodno šemi Ujedinjenih Nacija koja zabranjuje upotrebu sile, ali i PRIJETNU silom.
Nekoliko uglednih analitičara navodnu iransku prijetnju opisuju sa skoro apokaliptičnim rječnikom. Amitai Etzioni upozorava: “SAD se mora suočiti sa Iranom ili odustati od Bliskog Istoka.” Etzioni podvlači da će se zemlje regiona okrenuti Iranu “kao velesili” ako iranski nuklearni program bude uspješan, među njima Turska i Saudijska Arabija. Nešto racionalne bi se ova izjava mogla ovako protumačiti: možda bi se mogao formirati regionalni savez koji bi bio neovisan od SAD-a. U američkom vojnom žurnalu ‘Military Review’ Etzioni požuruje SAD na napad na Iran – ne samo na iranske nuklearke nego i na vojne kao i na infrastrukturalne (znači civilne) ciljeve. “Vojni udar ove vrste bio bi isto što i sankcije. On bi prouzrokovao ‘bol’ sa ciljem promjene ponašanja, ali sa mnogo moćnijim sredstvima” piše Etzioni.
Ostavimo okrutni vokabular po strani i upitajmo se: u čemu se uopće sastoji iranska prijetnja? Odgovor na ovo nam daje studija ‘International Institute of Strategic Studies’ objavljena u aprilu 2010 godine koja nosi naziv “Military Balance 2010”. Bez sumnje je okrutni klerikalni režim Irana opasnost sa svoje građane. Ali po ovom pitanju ne rangiraju više u odnosu na druge režime u regionu koji su američki saveznici. Ali to pomenuti institut ne interesuje. Njihove brige su da li bi Iran mogao biti opasnost po regiju i po svijet.
Studija dolazi do zaključka da Iran ne predstavlja vojnu opasnost. Vojni izdaci Irana su “relativno niski – u poređenju sa onima u regiji” – i iznose samo 2% onoga šta Amerika u ovom pogledu troši. Iranska vojna doktrina je krajnje “defenzivna… i ima cilj da spriječi invaziju i da diplomatskim putem rješi neprijateljstva.” Iran je tek “ograničeno u mogućnosti da van svojih granica primjeni silu”. Što se tiče nuklearnih mogućnosti gore pomenuta studija kaže: “Iranski nuklearni program i volja (Irana) da drži otvorenom opciju za proizvodnju nuklearnog oružja su sastavni dio iranske strategije zastrašivanja.”
Iran, znači, ne predstavlja vojnu opasnost. Ali to ne znači da ga Washington može tolerisati. Sa svojim zastrašujućim potencijalom Iran predstavlja nelegelanu suverenost, koja smeta globalnim ciljevima SAD-a. Prije svega smeta nastojanjima Amerike da kontroliše energetske resurse Bliskog Istoka, nešto čemu američki planeri od završetka Drugog svjetskog rata pridaju posebnu pažnju jer se na ovaj način garantuje “supstancijalna kontrola svijeta”, kako je to jednom izjavio A.A. Berle, jedan od najutjecajnih ljudi američke doktrine.
Ali iranska prijetnja nije samo u njegovom zastrašujućem potencijalu. Iran pokušava da proširi svoj utjecaj. U gore spomenutoj studiji je to ovako formulisano: Iran “destabilizuje” region. Kada SAD okupiraju iranske susjedne zemlje, tako nešto se zove “Stabilizacija”. Kada Iran pokušava da proširi svoj utjecaj na susjedne zemlje onda je to “destabilizacija” i jednostavno ilegalno. Da se na ovom mjestu prisjetimo da je odabir pojmova već postao rutina. Poznati vanjskopolitički analitičar James Chace, nekadašnji novinar najvažnijeg glasila Establishmenta ‘Foreign Affairs’, koristi ovaj termin u smislu US doktrine kada je objasnio da se Chile mora “destabilizovati” (rušenjem demokratski izabrane vlade Allendea i instaliranjem diktature Pinocheta), da bi se zemlja onda “stabilizovala”.
Po pitanju zločina Irana studija navodi da Iran podržava terorizam kada najvažnijim političkim snagama u Libanonu i Palestini, Hezbollahu i Hamasu, čuva leđa. Prilikom zadnjih izbora u Libanonu (2009 godine) koalicija sa Hezbollahom je pobijedila. Hamas je 2006. godine pobjedio na izborima u Palestini. Kao odgovor na to, Amerika i Izrael su odlučili hermetički zatvoriti Gazu da bi kaznili “kretene” koji su na slobodnim izborima pogrešno birali. Radilo se o jedinim relativno slobodnim izborima u arapskom svijetu. Ovo otkriva cijelo licemjerstvo Amerike koja izdašno podržava diktatore u regionu kao i Obamin hvalospjev za okrutnog egipatskog diktatora Mubaraka, za vrijeme svoga poznatog govora islamskom svijetu u Kairu.
Terorističke aktivnosti za koje se optužuje Hamas ili Hezbollah su ništa u poređenju sa američko-izraelskim terorom u regionu. Ipak se isplati baciti pogled na njih.
25. maja Libanon slavi svoj nacionalni praznik – “dan oslobođenja”. Dan je znak sjećanja izraelskog povlačenja iz južnog Libanona koji je usljedio nakon 22 godine okupacije. Ovo povlačenje je bila posljedica Hezbollahovog otpora. U ovom kontekstu, izraelski zvaničnici, kao što je Ephraim Sneh, govore o “iranskoj agresiji” protiv Izraela – u Libanonu kojeg je okupirao Izrael. I ovo odgovara normalnom hegemonijalnom vokabularu.
Predsjednik John F. Kennedy je osudio “unutarnji napad, kojeg manipuliše sjever”. Mislio je na napad južnovijetnamskog otpora na Kenedijeve bombardere, protiv hemijskog oružja, protiv protjerivanja vjetnamskih seljaka u logoru, koji su de facto bili konc-logori, kao i druge dobronamjerne mjere ovakve vrste. Čak i Kenedijev tadašnji UN ambasador Adlai Stevenson, junak liberalaca, je kritikiovao “unutarnju agresiju”. Znači, kada su Sjeverovijetnamci pomagali svojim sugrađanima na jugu protiv okupacije njihove zemlje od strane SAD-a, to je bila “agresija” i kao takva se nije mogla tolerisati jer je predstavljala mješanje u pravednu misiju Washingtona. I Kennedijevi savjetnici, Arthur Schlesinger i Theodore Sorenson koji su slovili za umjerene, hvalili su intervenciju Washingtona, kojom je trebalo stati u kraj “agresiji” u Južnom Vijetnamu. Ovu tzv. “agresiju” je vodio domaći pokret otpora (što bi ova dvojica savjetnika trebali znati, jer su znali za izvještaje američke tajne službe). Američki generalštab 1955. je izdao nekoliko definicija “agresije”, među kojima i “agresiju bez oružja, kao što je političko vođenje rata ili subverzija”. Kada u jednoj zemlji dođe do pobune protiv SAD-u podobne policijske države, onda je to “agresija” – ili gore spomenuti izbori sa pogrešnim ishodom. I u akademskim krugovima i u političkim komentarima je ovakav vokabular normalan. Po njima je ovo sasvim normalno – jer ti ljudi polaze od toga da cijeli svijet pripada nama.
Hamas pruža otpor izraelskoj vojnoj okupaciji kao i okrutnim i ilegalnim akcijama Izraelaca u okupiranim teritorijama. Hamas se optužuje da ne priznaje Izrael. Ali kako SAD tako i Izrael ne samo da ne priznaju Palestinu nego se decenijama brinu da palestinska država ne poprimi oblik i da nikako ne može ni opstati; partijski program vladajuće izraelske stranke iz 1999 godine isključuje mogućnost postojanja palestinske države.
Hamas se optužuje da granatira izraelska pogranična naselja. To su bez sumnje kriminalni akti. Ali oni su samo djelić sile koju Izrael primjenjuje naspram Palestine. Ovdje je važno imati na umu da SAD i Izrael veoma dobro znaju kako se može zaustaviti teror nad kojim se neprestano zgražavaju. Tako je Izrael priznao da Hamas 2008 godine nije ispalio ni jednu granatu naspram Izraela, dokle god je Izrael poštovao, barem djelomično, sporazum o prekidu vatre. Izrael je odbio produžiti ovaj sporazum i izabrali su sprovesti ubilačku akciju “izljeveno olovo” protiv Gaze. To je bilo u decembru 2008 godine. Amerika je bez pogovora stajala iza ove zločinačke agresije – za koju nije postojalo ni najmanje pravno niti moralno opravdanje.
Uprkos ozbiljnim deficitima Turska u islamskom svijetu predstavlja model demokratskog uređenja društva. Izbori u Turskoj su slobodni. Ali SAD masivno kritikuje Tursku. Najočitije je to bio slučaj kada Turska nije htjela da učestvuje u invaziji na Irak – čemu se protivilo 95% turskih građana. Zbog ovoga su usljedile britke kritike iz Washingtona: Turska nije shvatila kako treba da se ponaša jedna demokratska zemlja. Mi pod demokratijom podrazumjevamo da SAD odlučuje šta treba da bude urađeno a ne šta narod skoro jednoglasno želi.
Turska je opet navukla gnjev Amerike, ovaj put pod Obaminom administracijom, kada je zajedno sa Brazilom isposlovala dogovor s ciljem ograničavanja obogaćivanja iranskog urana. Obama je u jednom pismu upućenom brazilskom predsjedniku Lula da Silvi pozdravio ovu inicijativu – vjerovatno misleći da je osuđena na propast i da će se to moći iskoristiti kao propagandno oružje proiv Irana. Kada se inicijativa pokazala uspješnom, SAD su bile van sebe od gnjeva i požurili su se da potkopaju inicijativu izglasavajući pred UN-om rezoluciju u kojoj su bile nove sankcije protiv Irana. Po ko zna koji put Washington je reagovao ofenzivno – da osigura da se niko ne smije mješati u američku kontrolu u regionu.
Nije bilo iznenađujuće da su Turska i Brazil glasali protiv američkih sankcija. Libanon, zemlja iz regiona sa sjedištem u Vijeću Sigurnosti je ostala suzdržana. Ove akcije su dodatno iritirale Washington. Philip Gordon, jedan od vrhovnih diplomata Obamine vlade za odnose sa Evropom, upozorio je Tursku da njezino ponašanje neće biti shvaćeno u SAD-u. Kako ga citira AP, on je izjavio da Turska mora “pokazati da je u partnerstvu sa Zapadom.” Ovo je bila jedna od “rijetkih ukora na račun NATO partnera”, prenosi AP.
I politička nomenklatura se jasno pozicionirala. Za Stevena A. Cooka akademičara ‘Council on Foreign Relations’ pitanje glasi: “Kako možemo držati Tursku na uzdama?” Da bi ona – kao i sve dobre demokrate – slijedili naše direktive. Naslov u New York Timesu je pokazao rasprostranjeno raspoloženje: “Iran Deal Seen As Spot on Brazilian Leader’s Legacy” (Sporazum sa Iranom je mrlja na brazilskom predsjedničkom mandatu). Drugim riječima: Ili ćeš raditi kako ti mi kažemo, ili …
Niko ne želi da Iran ima nuklearno naoružanje – niti bilo koja druga zemlja. Jedan od mogućih puteva smanjivanja ili odstranjivanja ove opasnosti je stvaranje zone bezatomskog naoružanja (Nuclear Weapons Free Zone – NWFZ) na Srednjem i Bliskom Istoku. Na konferenciji o zabrani upotrebe nuklearnog oružja koja je održana početkom maja 2010. godine ovo je ponovo bilo tematizovano. Egipat trenutno predsjedava 118 nesvrstanih zemalja i u toj funkciji su predložili da konferencija podrži plan o uspostavljanju pregovora o NWFZ na Srednjem i Bliskom Istoku. Zapad je – uključujući i SAD – već 1995. godine dao svoju saglasnost o jednoj takvoj zoni.
Washington se formalno drži svoje saglasnosti, ali traže da se Izrael izuzme iz ugovora. Na konferenciji o zabrani upotrebe nuklearnog oružja ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton je izjavila da vrijeme još nije zrelo za jednu takvu zonu. Istovremeno je Washington inzistirao da ni jedan zahtjev koji traži da se Izrael stavi pod kontrolu Međunarodne agencije za atomsku energiju se ne može prihvatiti. Kao što nije prihvatljivo da se na zemlje članica potpisnica apelira da otkriju informacije o “izraelskim nuklearkama, nuklearnim aktivnostima uključujući informacije o isporukama nuklearnog materijala Izraelu.” Obamina taktika izbjegavanja ovakvih stvari je da preuzme poziciju Izraela. A ona izgleda ovako: svi ovi prijedlozi zavise da li će doći do odlučujućeg mirovnog sporazuma – nečega što Amerika može blokirati do u beskrajnost – i što je uspješno i radila u zadnjih 35 godina (sa manjim, vremenski ograničenim izuzecima).
Po izveštaju AP-a, Yukiya Amano, direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) pozvao je minstre vanjskih poslova 151 zemlje članice da daju prijedloge na koji način bi se mogla realizovati rezolucija koja bi natjerala Izrael da pristupi ugovoru o zabrani upotrebe nuklearnog oružja i da otvori svoje postrojbe za IAEA.
Malo se izvještava o tome da su SAD i Velika Britanija već potvrdile svoju volju da se stvori NWFZ. To je bilo prije okupacije Iraka u 2003 godini. Prilikom da invaziji dadnu bilo kakav pravni okvir pozvali su se na rezoluciju 687 Vijeća Sigurnosti iz 1991. godine kojom je Irak pozvan da prekine sa razvojem oružja za masovno uništenje. Kasnije će obadvije zemlje tvrditi da to nisu uradile. Ali nedajmo se omesti njihovim isprikama. Ta rezolucija na koju se se 2003. godine pozivali, obavezuje sve zemlje potpisnice da se zauzmu za stvaranje NWFZ-a na Srednjem i Bliskom Istoku.
Da spomenem da Amerika stacioniranjem nuklearnog oružja na ostrvu Diego Garcia sabotira NWFZ. SAD također blokiraju uspostavljanje NWFZ-a u Pacifiku jer ne dozvoljava svojim “dependance” ostrvima da budu članice. Obamino retoričko obavezivanje nuklearnog razoružanja je bilo pohvaljeno – čak je dobio i Nobelovu nagrad za mir zbog toga. Praktični korak u ovom pravcu bi bilo uspostavljenje zona bezatomskog oružja. Jedna od opcija bi bila i ukidanje podrške za nuklearne programe zemljama koje nisu potpisale ugovor (Izrael, Indija i Pakistan). Ali kao i mnogo puta do sada – retorika je jedno, konkretna djela su drugo.
Umjesto da praktičnim koracima smanje realnu i veliku opasnost (razvoj nuklearnog naoružanja), SAD poduzima velike korake da kontroliše regije Bliskog Istoka koje posjeduju zalihe nafte. I ako ni jedno drugo sredstvo ne pomaže, to će uraditi silom. Oni to moraju uraditi. To je razumljivo pa čak i ima smisla – pod uslovom da vjerujete u vladajuću imperijalnu doktrinu.
Piše: Noam Chomsky; profesor lingvistike na Massachusetts Institute of Technologie (MIT) i 1960-ih godina je svojim tezama revolucionirao teorije o jeziku i mišljenju. Istovremeno je jedan od najpoznatijih i najoštrijih kritičara trenutnog svjetskog poretka i američkog imperijalizma
Izvor: www.zcommunications.org/
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba