Amerika – oprezno s muslimanima
Ako neće Barak Husein Obama učiniti nešto da se promijeni odnos Amerike prema islamskom svijetu, ko će onda to učiniti? Bio je to skoro vapaj koji se, uz konstataciju da je vladajući javni diskurs u Americi prema muslimanima, nažalost, i dalje negativan, mogao čuti na panel-diskusiji koju je organizirao ugledni dnevnik „Nenj York Times“, pod naslovom „Budućnost odnosa sa islamskim svijetom“.
Dvije države
Na panelu koji je vodio znani novinar, nekadašnji dopisnik NYT-a iz ratnog Sarajeva, a od 2004. urednik vanjskopolitičke rubrike Roger Cohen rečeno je kako se neki glavni mediji u Americi još ne uspijevaju suprotstaviti svim onim dnevnopolitičkim profiterima u toj oblasti, te da tu ima čak i kukavičluka i neprihvatljivih kalkulacija. Ipak, iz svakodnevnog vokabulara se sve više izbacuje vezivanje terorizma za religiju, ali negativni primjeri ne izostaju, pri čemu se zna upotrije- biti i sintagma „islamofašizam“. Iznesene su i frapantne brojke o tome kako je 2006., za vrijeme predsjednika SAD George NJ. Bush, oko 30 posto Amerikanaca imalo negativan stav prema islamu i muslimanima, ali i da je taj broj danas – uvećan na 40 posto! S obzirom na to da je te podatke iznijela Dalija Mogahed iz sasvim vjerodostojnog Gallup centra za islamske studije u Vašingtonu, oni ostaju predmet za zabrinutost.
Poznati kolumnista Joe Klein iz magazina „Time“, ali i prava zvijezda među mlađim američkim autor ima Reza Aslan, opravda no primjećuju kako je izražavanje podrške muslimanima ili isticanje pr opalestinskog stava dana u Americi – „dividenda koja ne donosi (politički) profit“.
Generalni je zaključak da se američki političari, ali, nažalost, i neki mediji, neodgovorno okreću u onom pravcu u kojem vjetar puše: Postoje naravno, uvaženi, ali često usamljeni glasovi, poput Klajna , koji pokazuje simpatije prema pravima Palestinaca, dok oštro kritizira i Hamas i ekstremiste u Izraelu. Sa svoje strane Aslan hrabro primjećuje da je „formula ili vizija o dvije države, palestinskoj i jevrejskoj, koje će živjeti u miru i koegzistenciji“, možda samo floskula s kojom barataju političari u Vašingtonu.
Zbog toga što dobar dio američkih medija uglavnom ponavlja sažvakane stavove američe vlade napredak na tom polju još je neizvjestan.
Ova debata samo je aktuelizirala kritike koje se sve više čuju na račun Obamine administracije, kako je on osobno već počeo razočaravati islamski svijet. Klajn, međutim, tvrdi da je još rano za takvu ocjenu, jer „svaki američki predsjednik tek u trećoj godini svog predsjednikovanja postaje vičan vanjskoj politici…“ Ali i uočava kako je nestrpljenje prema Obami u islamskom svijetu donekle i opravdano. Obami se ponajviše zamjera jer postaje žrtva političke klime u Vašingtonu; grada u kojem se sve mjeri političkim anketa ma i bez kojih aspiranti na vlast i oni u njoj ne čine nijedan korak.
Osim lijepih riječi u poznatom kairskom govoru prošlog ljeta na najpoznatijem islamskom sveučilištu „El-Azhar“, Obama je propustio da ispuni obećanje i da zatvori Gvantanamo. Njegova administracija nastavlja održavati veze i sa apsolutističkim režimima u arapskom svijetu, gdje odlaze i milijarde američke pomoći, dok demokratizacija ili. tzv. plišana revolucija u tom dijelu svijeta, kao preduvjet za zaustavljanje radikalizacije često osiromašenog stanovništva, i dalje izostaje. Iako izdvojeno, s toga je interesantno mišljenje bivšeg ambasadora SAD u Izraelu Martina Indyk, koji je ustvrdio da su, recimo, u Egiptu dani Hosnija Mubaraka „odbrojani“, te da će demokratske promjene tamo stići brže nego što mnogi očekuju.
Ta je „najava“ dobro obaviještenog Indajka, direktora Odjela za vanjsku politiku u Institutu „Brookings“ u Vašingtonu, za sada očito nedovoljna da ublaži strahove od sve većeg dispariteta između „arapskih ulica“ i tamošnjih vladinih kabineta. Iako se o tome u zadnje vrijeme ovdje često ne govori, Indajk je ovom prilikom najavio i novu turu palestinsko-izraelskih mirovnih pregovora pod pokroviteljstvom Vašingtona.
Nasuprot negativnoj percepciji muslimana, sa mnogo većim simpatijama čak 67 posto anketiranih Amerikanaca gleda na Izrael, o čemu Kongres, koji, naravno, zavisi od glasova svoje baze, vodi računa.
Erdoanova snaga
Kritičari ovakve „povlaštenosti“ ipak tvrde kako SAD suviše riskiraju s često neupitnom podrškom Izraelu. Posebno znajući za uočene razlike zmeđu muslimanskih masa ii njihovih vladara, s kojima Amerika neometano surađuje.
Pri tome se navodi primjer napada na tursku humanitarnu flotilu za Gazu koju je osudilo svjetsko javno mnijenje, a Amerika ostala prilično uzdržana u tome. Takvom se jednostranom potporom riskira gubljenje Turske, kao jedne od navažnijih američkih strateških saveznica u islamskom svijetu, ponovlje- no je na ovom panelu. Izgleda da su u pravu i oni poput profesora bliskoistočnih studija Marka Linča (Lynch) i autora knjige „Novi arapski glasovi“, koji su na ovom izuzetno važnom panelu ustvrdili da su Obama i turski premijer Redžep Tajip Erdoan „prirodni saveznici“, ali da je to savezništvo sada marginalizirano nakon neodgovorne akcije izraelske vojske u međunarodnim vodama 31. maja. Turska je, čulo se ovom prilikom, prerasla u „neospornog lidera u arapskom svijetu“ kada je riječ o običnim građanima, koji je tako doživljavaju.
Zato američka politika prema islamskom svijetu u cjelini trpi i umnogome ostaje „kolaterana žrtva“ neriješenog izraelsko-palestinskog konflikta. Ipak, samo donekle, kako tvrdi Dalija Mogahed:
Tu je još neprihvatljiva i produžena želja Amerikanaca za političkom dominacijom na Srednjem istoku“.
Dalija je ovom prilikom ustvrdila kako je na duge staze veću štetu u odnosima sa islamskim svijetom Amerika sebi nanijela invazijom na Irak.
Ne upuštati se u vojnu avanturu s Iranom
I Iran je posebno bol na tačka u odnosu Amerike s islamskim svijetom, jer tu se s dolaskom Obame nisu dogodile očekivane promjene. Indikativan je primjer koji je spomenut i na panelu: Prošle su jeseni, prije proljetnih sankcija Iranu u Vijeću sigurnosti UN-a Ahmedinedžadovi pregovarači u Beču navodno bili postigli dogovor o stavljanju pod međunarodnu kontrolu čak 75 procesa obogaćivanja urana, te je tako otvoren prostor za direktne pregovore sa Vašingtonom.
No, ovog su iranskog predsjednika zbog toga tada „na nož“ dočekali iranski reformisti, pri čemu je spomenut i Musavi. Oni mu nisu dozvolili da tu „političku pobjedu“ iz dogovora sa Amerikancima i Zapadom politički kapitalizira na domaćem terenu.
A Amerikanci se u toj situaciji očito nisu snašli, propustivši da proguraju „deal“. U svakom slučaju, američka vanjska politika, zaključeno je na panelu, ne bi smjela podleći produženim pritiscima neokonzervativaca u Vašingtonu i prihvatiti avanturu vojnog obračuna sa Iranom. Sasvim ispravno, reklo
bi se.
Avaz