Iako su mi zločinci svirepo ubili majku i ostalu familiju pustio sam zarobljene vojnike VRS

Učinjeno je to na inicijativu Amira Reke, ratnog komandanta 43. drinske udarne brigade Armije BiH, ali i žrtve proteklog rata, prognanika, čovjeka koji neizmjerno voli i ne zaboravlja svoj zavičaj.

Reko je u Gudelju izgubio sedam članova porodice. Njegovu majku Azizu, djeda Salku i još pet rođaka agresorski vojnici 25. juna ’92. zatočili su u podrum kuće. U njih su najprije pucali, a potom ih, još žive, zapalili. Ostaci njihovih tijela pronađeni su pored zaključanih izlaznih vrata, zarobljeni u pokušaju da izađu iz vatrene stihije.

Priča iz rata

Za stravičnu smrt najbližih saznao je dok je obavljao dužnost komandanta 43. drinske udarne brigade u Goraždu. Samo pet dana nakon što su mu svirepo ubijeni majka, dedo i petero rođaka pred Rekom su stajali zarobljeni pripadnici VRS.

– Stojeći pred njima, prestravljenim nasmrt, možda sam samo na trenutak osjetio želju za osvetom, ali mi je u svijesti počeo odzvanjati kur’anski ajet koji je dedo hadži Salih često izgovarao: Ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je poubijao cijeli svijet. Sjetio sam se u tom trenu i jedne priče iz onog rata i postrojene vojnike pustio da odu, uz poruku da zločin nije cilj naše borbe i da je puno teže biti čovjek nego zvijer. Zbog toga sam danas ponosan na Armiju RBiH – kaže Reko.

Čega se to Reko prisjetio iz onog rata?

– Glavni junak te priče bio je komšija Lazo Pejović, koji je u Drugom svjetskom ratu bio  komandant četničke jedinice. Kada je u proljeće 1943. ta jedinica došla u naše selo, četnici su krenuli u pljačku muslimanskih kuća. Jedan od zlikovaca bahnuo je i na naša vrata i tražio od moje nane dukate. Kako nije imala, četnik je potegao kamu da je zakolje. Baš u taj čas naišao je Lazo i tren prije nego što je četnik spustio kamu na grlo moje nane ubio ga iz puške – kaže Amir.

Istina, to je jedan od rijetkih poteza četničkih komandanata kojima su spriječili mnogobrojne zločine počinjene u to vrijeme u Podrinju.

Jedina domovina

Do posljednjeg rata Bošnjaci i Srbi živjeli su u Gudelju bez ikakvih trzavica, pomažući jedni drugima kad god je trebalo. No, dok je Amir završavao Vojnu akademiju u Beogradu, a potom služio u Pljevljima, Bitolju i Zaječaru, prekodrinski mitovi razarali su suživot u Gudelju i drugim mjestima Podrinja.

Reko trenutno živi u Danskoj, ali ističe kako je Bosna njegova jedina domovina.

– Zavičaj čovjekov nije tamo gdje stanuje, već tamo gdje voli i gdje je voljen. Moja jedina domovina je BiH, a moj jedini zavičaj je selo Gudelj – kaže Reko.

Spomen-ploča podsjeća na zločin

Da zločin iz 1992. ne bi bio zaboravljen, Reko je protekle sedmice sa reisu-l-ulemom Mustafom ef. Cerićem, na ostacima spaljenog objekta, otkrio spomen-ploču sa imenima 13 ubijenih mještana Gudelja.

Avaz