Sarajevski rulet, VI dio

Plače. Grlim je. Ljubim joj oči. Ona drhti kao preplašena ptica.

Ponovo mahnito vrtim brojčanik telefona. U Beogradu tragam za Nijazom, svojim specijalcem, pratiocem člana Predsjedništva. Oni sutra moraju nazad u Sarajevo. Dobijam broj Bosanske kuće, rezidencije našeg Predsjedništva, ali njih tamo nema. Ostavljam poruku Abazu, njegovom bratu, da je proslijedi iz Sarajeva ako mu se Nijaz javi. Sa drugom varijantom sreća mi se smiješi. Taš mlađi će pokušati ostvariti kontakt sa fudbalerima Sarajeva koji u Beogradu, nakon utakmice sa Partizanom, čekaju nekakav sigurni transport u naš grad.

Žarko je već dugo sa mnom i pokušava mi pomoći. Prvo me odgovara od moje odluke, a potom mi nudi ineresantan i dobro plaćen posao u njegovoj firmi koja vrijedi pola milijuna DM. Samo da ostanem. Kad je ustanovio bezizglednost svoga nastojanja, nudi mi da mene Muslimana, on Srbin, u neuglednom autu skopske registracije prebaci do Sarajeva. Naravno, ako propadnu pokušaji specijalnog leta. No u Zvorniku se već puca i prijelaz preko Drine postaje suviše riskantan.

Osjećam se već malo bolje. Sad je samo stvar tehnike kako doći u Sarajevo, i to me toliko zaokuplja da ne mislim ni na šta drugo. Svoju sivu masu angažovao sam na praktične stvari, tako da nemam vremena…

lznenadni telefonski poziv Taša:

– Pozovi hotel “Moskvu”, tamo te očekuju. Traži Piriju.

– Kako je tamo?

– Vidjet ćeš kad dođeš.

Odmah dobijam vezu sa recepcijom. čujem umirujući glas:

– Ne, danas ne putujemo. Najranije sutra… ne mogu ti ništa garantovati… naravno da te nećemo ostaviti, obećali smo Škilji… da, da, kako mi, tako i ti.

Opraštam se sa porodicom. Kćerka me grli, plače i moli me da se čuvam. Sin se muški pozdravlja.

Podsjećam ga da je on sad najstarija muška glava i da pazi na sestru i mamu. Obećava mi i odlazi igrati se. Žena me ne može pratiti na aerodrom. Klonula je. Lice joj je blijedo. Gleda me. Glas joj drhti:

– Više se nikada nećemo vidjeti.

Kao da me sablja udarila i prepolovila. Stojim nijem i posmatram je. Ništa joj ne mogu reći. Strašno se osjećam. To je dakle taj osjećaj odlaska u rat. Ona ga je prepoznala i svojom lucidnošću ga doživljava. Mnoge stvari u životu je instinktivno osjećala. Prije no što je moj racio uspio da ih shvati. U to sam se uvjerio nekoliko puta.

Jednom sam bio daleko od nje sedam hiljada kilometara. U Tjen Šanu, u Kirgiziji, na alpinističkoj ekspediciji na osvajanju Han Tengrija. Lavina me zatrpala. Hiljade tona leda i snijega sručile su se na mjesto koje sam prelazio. Mislio sam tad da mi je došao Sudnji dan.
Nekim čudom sam ostao živ. Istog trenutka, u Sarajevu, ona je sanjala ružan san. Usnila je moju lavinu.

A sad, ona stoji i gleda me kao da me posljednji put vidi. Da li to što mi je sad kazala, istina koja će se potvrditi? Da Ii je ovo naš posljednji susret? Grlim je i govorim joj da se ne brine, a pitam se da li će ovaj put njen osjećaj biti jači od moje logike:

– Nemoj tako, dušo, biće sve u redu, vidjet ćemo se.

Ostavljam pištolj i sve što me može odati kao specijalca, a nosim ruksak sa alpinističkom opremom. Za znatiželjne imam priču o savjetovanju alpinista i pripremi alpinističke ekspedicije. Takvim papirima opskrbio me jedan skopski prijatelj. Ako me pritisnu, priznaću im da idem u Sarajevo izvući majku i sestru na sigurno. Na aerodrom me prate Rade i Žarko. Kartu plaćam čekom Jugobanke. Ljubaznoj dami JAT-a ostavljam veliki bakšiš. Žarko me posljednji put odvraća. Nudi mi partnerstvo u svojoj firmi. Samo da kažem koliko procenata. Zahvaljujem se i molim njega i Radeta da mi čuvaju porodicu.

U avionu slušam dijalog dvojice putnika. Jedan stalno ponavlja:

– Idem svojoj kući. Ako ću izgubiti glavu, neka to bude na kućnom pragu. Tamo sam se rodio, tamo su mi roditelji, tamo su mi d e c a. Nema mi druge, to je naša zemija. Moramo je braniti.

On govori ekavski!!!

On ide u Bosnu braniti svoju kuću, svoje roditelje… I ja idem tamo, sa istom dužnosti prema domovini. Bićemo na različitim stranama, a borićemo se za isti cilj.

Bože moj, ko je ovdje prevaren?

Ja znam da nisam. Ali i on zna.

Na Surčinu me srpska policija glatko propušta. Pri izlazu vidim Mehu Puzića. Neka dama ga dočekuje i vodi prema autu. Sustižem ga, predstavljam mu se i molim da me poveze do grada. Nije oduševljen, upitno gleda u domaćicu i na njen mig pristaje. U vožnji nastojim da ne prisluškujem, ali ipak čujem da i on hoće u Sarajevo, all ne zna kako. Uplićem se u razgovor i nudim mu mogućnost da mu ja sredim mjesto u avionu. Samo da mi ostavi broj telefona i da ne brine. Začuđeno me gleda i u nevjerici diktira broj. Šta Ii je moj Meho tada pomislio? Dovoze me do hotela.

Kompletan je tim i rukovodstvo FK “Sarajevo” u restoranu. Slušaju radio. Puca se u Bosanskom Brodu, Zvorniku, Bijeljini. Beograd javlja o napadu muslimanskih ekstremista na srpski narod, a Sarajevo o upadu Arkanovaca i Šešeljevaca i masakrima. Opšta je zbrka. Jedino se na TV-ekranima jasno vidi Biljana kako se ljubi sa Arkanom u Bijeljini. Iz našeg grada javljaju o ranjenim i poginulim.

Taj dan Sarajevo je prvi put granatirano.

Sa Muzurom i Pirijom sjedim do kasno u noć. Sa nama je i Ivica Osim. Haris Džinović i Miroslav Radojčić.
Haris  ne skida šešir sa glave. Pije pivo, zabrinuto gleda TV i odsutno razgovara sa nekim čovjekom:

– Da, ne, ne, ne znam da li su to sredili. Mislim da se ide za tri dana..
.
On negdje ide. Ovaj Sarajlija, miljenik čaršije, trenutno na privremenom radu, sa mikrofonom i svojim žestokim pjesmama po Skadarliji o kojekuda, negdje ide.

Kuda?

On ide… Bože, da li je to moguće? On ide u Rim. Sarajevo, njegovo kao i moje, kao i ovih fudbalera, gori, a on ide na turnir u malom nogometu. Kapiten je reprezentacije Jugoslavije.
Kao da mi je neko stavio so na živu ranu.

Miroslav Radojčić, Beograđanin, doajen novinarstva, ne može da razumije te “kretene koji mogu da bombarduju Sarajevo”.

Jedan mladi čovjek, član uprave FK “Partizan”, moli Osima da ga poveze kući. Dobio je vojni poziv za “vježbu”. Neće da ide u Bosnu, a policijske patrole legitimišu građane i sravnjavaju spiskove vojnih obveznika. Osim mu je propusnica. Smrknut odlazi.

Iz hotelske sobe ne uspijevam dobiti ni Skoplje ni Sarajevo. Telefonistkinja mi uporno javlja da su veze u prekidu. Preko jednog prijatelja u Beogradu šaljem poruku ženi da sam dobro doputovao. Svi fudbaleri uspijevaju dobiti svoje u Sarajevu. Mene je neko odsjekao. Molim Piriju da mi promijeni ime na spisku putnika. Samo po jedno slovo u imenu i prezimenu. Vojni avion kojim trebamo letjeti obezbjedila je Crvena Zvezda, i očekujem brižljivu kontrolu putnika. Možda bi moje ime na aerodrornu nekome zapelo za oko. To pravdam svojim neodazivanjem na poziv za vojnu “vježbu”. A oni mi pomažu kao sportisti. Za moj angažman u Specijalnoj jedinici ne znaju, ili se prave nevješti.

Domaćini nam nude drugu varijantu transporta. Autobusom preko Zvornika. Naježio sam se. Srećom, Muzur ne pristaje. Samo avion dolazi u obzir. Malo mi je lakše. Razgledam svoju sobu i mogućnost skrivenog izlaza. Jedino kroz prozor preko simsa do oluka. Spust sa većeg sprata ne bi bio neki veliki problem, ali bi bilo bolje izaći na krov… Smijem se na tu pomisao all je memorišem kao jednu od varijanti.

Sutranji let postaje realniji. Molim Muzura da pomogne još jednom Sarajliji, da i njega stavi na spisak putnika. Smije se i pristaje. Telefoniram Mehi i zakazujem sastanak na aerodromu. Iznenađen je, obradovan.

U avionu nestrpljenje medu putnicima. Dugo, predugo stojimo i čekarno dozvolu za let. Svako uključivanje razglasa i glas stjuardese u meni izaziva stres. Konačno, očekuju dolazak vatrogasne ekipe iz Rajlovca. Tek tada će avion zarulati. Napokon krećemo. Muzur i Pirija se sašaptavaju, zagledaju me i smiješe se. Smijem se i ja. Uredno slijećemo na Butmir. Umiješao sam se među fudbalere. Ruksak nosim u ruci, kao oni torbe. Na nekoliko mjesta vojska i tenkovi. Niko me ne zaustavlja. Autobus nas vozi prema stadionu Koševo. Zaustavljam ga na jednoj raskrsnici, dižem ruku u znak pozdrava i zahvalnosti. Kad i kako bih stigao u svoj grad da ne bi ovih fudhalera?

Čudno, čitav život navijao sam za “Želju”, a sad postadoh dužnik “Sarajeva”.

Kakve li simbolike!?

Kraj glave 2