Prvi genocid nad Bošnjacima II dio

U jednom trenutku Osmanlije su držale opkoljen Beč, a onda, nakon serije poraza i gubitaka velikih gradova, kršćanske vojske približavale su se glavnom gradu hilafeta Istambulu.
U tom presudnom trenutku za velikog vezira imenovan je opet jedan Ćuprilić, Fazil Mustafa-paša. Pod njegovom upravom, tokom zime 1689-1690. godine, dogodio se jedan od najneočekivanijih i najčudnijih preokreta u dugoj historiji Osmanskog carstva.
Mustafa-paša je odlučno reorganizovao osmanske oružane snage. Na ključne položaje u vladi i vojsci doveo je sposobne i poštene ljude, koji su suzbili korupciju. Za kratko vrijeme skinuto je sa platnog spiska 30.000 janjičara koji nisu bili u stanju izvršavati svoje dužnosti. Istovremeno je smijenjen veći broj upravnika i namjesnika provincija.  Tako je u proljeće 1690. godine osmanska vojska, pod komandom velikog vezira Mustafe paše Ćuprilića, bila spremna za protivofanzivu.
Na drugoj strani, zauzećem Skoplja habsburška je ofanziva dostigla u tom trenutku svoj vrhunac. Habsburška je vojska jednostavno tim činom iscrpila svoje ofanzivne snage.

Pred Ćuprilićevom ofanzivom habsburška je vojska vrlo brzo doživjela krah. Veliki vezir je već 9.9.1690. godine bio u Nišu, a početkom oktobra u Smederevu. Beograd je ponovo osvojen 14.10.1690. godine, poslije samo 6 dana opsade. Time je u cjelosti obnovljena i uspostavljena osmanska linija odbrane na Dunavu. Uspjesi su se redali i na bosanskom frontu.  Bosanski namjesnik Topal Husein-paša je sa jakim snagama upao u Slavoniju, gdje je bez uspjeha opsjedao Osijek. U povratku su Bošnjaci preoteli od habsburških četa Bosanki Novi, Dubicu i Jasenovac.
Ali iako je vojno-upravni i pravosudni sistem profunkcionirao pod uspješnom upravom vezira Ćuprilića, ti uspjesi potkopani su neuspjesima u oblasti privrede. Iscrpljeno stanovništvo, pogotovo u područjima zahvaćenim ratnim dejstvima, uključujući i Bosnu, sve je teže podnosilo inflaciju, ratne troškove i stalno ratovanje. Pojavila se i masovna glad, sporadične konfiskacije, moralo se posuđivati iz vakufskih fondova, novac je devalvirao.

Upravo u vrijeme značajnih vojnih uspjeha kulminirale su u Bosni 1690. godine razne bolesti i glad. Nastupilo je vrijeme kada su živi zavidjeli mrtvima. Franjevački ljetopisac Nikola Lašvanin bilježi da je u proljeće 1690. godine „oganj“ (vrućica, groznica) pomorio ljude gore nego kuga. Iste je godine pao snijeg i mraz na žito, pa je nastala do tada nezapamćena glad usljed koje je pomrlo mnogo naroda. Kako bi preživjeli ljudi su bili prisiljeni da jedu travu, žir, hrastovu koru, ljeskovu resu, vinovu lozu, orahovu ljusku, konjsko meso, pa čak pse i mačke. Istovremeno je mnogo naroda pred opasnošću od provale austrijske vojske bježalo od Save na jug prema unutrašnjosti Bosne. Na sve strane su ležali mrtvi koje nije imao ko da zakopava. Jedan je Dubrovčanin zapisao da je 1690. godine u Sarajevu i Konjicu vladala nezapamćena glad, te da su ljudi pobili i pojeli sve pse.

Veliki vezir Mustafa paša Ćuprilić je u ljeto 1691. godine sa oko 100.000 ljudi i 150 topova prešao Dunav, kako bi iznenadio neprijatelja kod Petrovaradina. Umjesto toga, kod Slankamena, na ušću Tise u Dunav, sačekao ga je u zasjedi feldmaršal Ludwig Badenski sa oko 60.000 ljudi. Drugog dana bitke, 20.8.1691. godine poginuo je veliki vezir Mustafa-paša, nakon čega su se osmanske trupe panično povukle prema Zemunu. Pogibijom Mustafe-paše i porazom kod Slankamena okončana je osmanska protivofanziva.

Već tada su Dunav i Sava postali novom stalnom granicom između dva Carstva. Blokada, odnosno pat-pozicija je nastupila i na egejskom i sredozemnom frontu, pošto su Mlečani, u svojim upornim pokušajima da ponovo osvoje  Krit, doživjeli 1692. godine potpuni poraz.
Na sjevernom, ukrajinskom frontu također je došlo do blokiranja ratne situacije. Kralj Jan Sobieski je već bio bolestan i iscrpljen. Međutim, dolaskom na vlast Petra Velikog, Rusija izrasta u novu značajnu prijetnju osmanskim pozicijama. Poslije jednog neuspjelog pokušaja, Petar Veliki je augusta 1696. godine osvojio Azov. To je bio početak dugotrajnih ratova u kojima će tokom jednog stoljeća Crno more od „osmanskog jezera“ postati područje izrazite ruske dominacije.

1696. godine hrvatski ban Adam Batthyany predložio je austrijskom feldmaršalu princu Eugenu Savojskom da se sa jačim snagama zauzme Bihać, kao ključno mjesto za dalja osvajanja Bosne. Princ Eugen je prihvatio plan, pa je za zapovjednika cijelog pohoda određen karlovački general grof Karl Auerspreg. Međutim, Krajišnici su se pokazali kao pretvrd orah. Očekujući ovaj napad bosanski namjesnik Korča Mehmed-paša je poslao u pomoć posadi Bihaća 500 spahija, hiljadu krajišnika i 1500 sejmena.

Tako je habsburška vojska od oko 13.000 ljudi stigla pred Bihać 9.7.1697.godine. Nakon duge opsade i krvavih borbi, krajiški borci su izdržali sve napade neprijatelja, a onda su izišli iz tvrđave i natjerali ih na povlačenje. Muvekit u svojoj „Historiji Bosne“ opisuje ovaj događaj:“…Navedeni neprijatelji došli su da na spomenutu tvrđavu udare, pa kada su je opkolili, nekoliko dana su je tukli i većina kula tvrđave je srušena. Osim parmakluka nije ostalo nikakvo utvrđenje. Ipak su islamski borci mnoštvo neprijatelja pobili hicima iz katapulta, topova i kumbura. 31 dan tvrđava je tučena, tri puta su na nju jurišali, ali su bili odbijeni od njenih branilaca. Kada su neprijatelji, u trećem jurišu, svom žestinom navalili preko opkopa na prepreke, islamski borci su ih većinu razbili. Tako neprijatelji nisu imali nikakve koristi od toga, samo su im vojnici izginuli. Ostaviviši na bojištu osim Hrvata i 5.000 poginulih Austrijanaca povukli su se poraženi u svoje krajeve…“ Tako Krajina nije pala, i preko nje nije bilo prolaza za kršćanske trupe.

 U međuvremenu je sultan Mustafa II vodio u periodu 1695.-1697. godine tri veća pohoda protiv Austrijanaca u tadašnjoj južnoj Ugarskoj. Međutim, pri prelasku iz Banata u Bačku sultana je kod Sente sačekao i 11.9.1697. godine teško porazio princ Eugen Savojski. Sultan je razbijenu vojsku ostavio u Beogradu i vratio se u Edirne. Ovim porazom i pravim rasulom osmanske vojske sjeverne granice Carstva ostale su nebranjene. To je odmah iskoristio princ Eugen Savojski, kao najveći vojni genije tog vremena, da poslije poraza Austrijanaca pod Bihaćem, udari na Bosnu drugim pravcem. On se poslije pobjede kod Sente prebacio na sjeverne granice Bosne, gdje je sa svega oko 8.000 ljudi 12.10.1697. godine prešao Savu kod Broda. Na vijest o porazu kod Sente bosanki namjesnik Korča Gazi Mehmed-paša je presvisnuo od tuge.Tako je Bosna faktički bila nebranjena, što je Eugenu Savojskom omogućilo da vrlo brzo napreduje dolinom Bosne prema Sarajevu. A kada je stigao do Sarajeva, veliki austijski vojskovođa, ponos kršćanstva i austrijske monarhije- zapalio je nebranjeni grad, koji je u to vrijeme bio jedna od najljepših gradova Europe. Nekoliko dana kasnije- Eugen Savojski se povlači iz Bosne, sa vječnom sramotom i ljagom na svom imenu.

Sve strane bile su iscrpljene dugogodišnjim ratovima. Mirovni pregovori su, uz posredovanje Engleske, Holandije i Španjolske, vođeni u Sremskim Karlovcima. Tu je Osmanska carevina zaključila i potpisala mir sa Austrijom i Venecijom 1699. godine. Mirovni ugovori su zaključeni na principu "uti possidetis" –  tako da je svaka strana zadržala one teritorije koje je u tom trenutku držala.
Što se Bosne tiče, Osmanlije  su izgubile praktično sve posjede u Slavoniji, Lici, Krbavi i Dalmaciji. Sjeverne, zapadne i južne granice Bosne išle su rijekom Savom, Unom i Cetinom. Tako su već Karlovačkim mirom 1699. godine ove granice Bosne svedene na okvir koje su imale u vrijeme Berlinskog kongresa 1878. godine.

Porazom u ovom ratu zaoštrava se ekonomska i finansijska kriza osmanske države, što se posebno ispoljava u BiH, koja je tada postala granična provincija Carstva, izložena stalnim napadima Austrije sa sjevera i zapada, Mletaka iz Dalmacije i Crnogoraca sa jugoistoka. Pokolji i genocidi na Bošnjacima i svim ostalim muslimanima Balkana počinju biti uobičajeni.

Izvori:
1. Dr. Fuad Saltaga, „Da li je genocid sudbina Bošnjaka“, Salfu, Sarajevo, 1996.
2. Mustafa Imamović „Historija Bošnjaka“, Preporod, Sarajevo, 1997.
3. Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit „Povijest Bosne“, El-Kalem, Sarajevo, 1999.

Pripremio:Crnileptir