Šta je islamska nova godina?
Islamska nova godina je prvi dan mjeseca muharrema (islamski kalendar je lunarni kalendar i traje 354 dana – u uporedbi sa gregorijanskim kalendarom, islamska godina se vraća unazad 11 dana svake godine). Taj dan označava hidžru 622. godine, kada je Poslanik Muhammed, a.s., sa svojim ashabima preselio iz Mekke u Medinu i uspostavio prvu islamsku državu – idealno islamsko društvo u svim aspektima života. Bio je to jedinstven događaj u historiji svijeta.
Lična hidžra: U Kur’anu, Allah koristi riječ „hidžra“ za odlazak iz lošeg mjesta ili lošeg ponašanja u dobro mjesto ili ponašanje –muslimani u tome vide i kako im njihovo vjerovanje pomaže da ostave za sobom loš način života da bi živjeli boljim životom.
Početak islama kao zajednice: Ovaj datum označava početak islama kao zajednice u kojoj su duhovni i svjetski život bili potpuno integrisani. To je bila zajednica inspirisana Objavom od Boga i potpuno poslušna Bogu. Hidžra je značila potpunu predanost vjernika volji Allahovoj, jer su ljudi ostavljali za sobom sve što im je bilo drago, uključujući i svoje porodice, bogatstvo, domove i roditelje. To je bilo moguće samo za one koji su imali čvrsto vjerovanje i predanost islamu.
Odlaskom od vlastitog plemena, Poslanik, a.s., pokazao je da je lojalnost plemenu ili porodici beznačajna u odnosu na vezivanje u islamu. Muslimanska zajednica rasla je vremenom, ujedinjavajući mnoga plemena. Poruka islama proširila se na cijelom arapskom poluotoku.
Kako provesti ovu novu godinu?
(dio hutbe Nezima Halilovića Muderrisa, održane 26. decembar 2008. god.)
Svaku novu muslimansku godinu, pa i ovu, iskoristimo u iskrenijem robovanju Allahu, dž.š. i izvršavanju naših obaveza, čineći iskrenu tevbu za ono što smo učinili od grijeha u proteklom periodu. Svaka naredna godina je godina u kojoj smo bliže našim kaburima, a dalje od naših dunjalučkih dvoraca i u kojoj nam je ostalo manje rizka i prava na korištenje dunjalučkih dobara. Imajmo na umu da će nam Azrail, melek smrti, možda doći kada mu se najmanje budemo nadali! Zato se pripremajmo za polaganje računa, činjenjem dobrih djela, izbjegavanjem svega onoga što je haram, pokuđeno ili sumnjivo i ne približavajmo se Allahovim, dž.š., granicama (hududima)!
O vrijednosti posta mjeseca muharrema, kao i obavljanja noćnog namaza, govori slijedeći hadis:
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Najbolji post poslije ramazana je post mjeseca muharrema, a najbolji namaz poslije farz namaza je noćni namaz!"(prenosi Muslim)
Zato se trudimo da u predstojećem mjesecu muharremu što više postimo, klanjamo nafile, dijelimo sadaku i upućujemo iskrene dove našem Gospodaru!
Braćo i sestre! Neka Nova hidžretska godina bude godina odluke da ćemo u njoj iskreno robovati svome Gospodaru i da se nećemo bojati prijekora prijekornika! Neka ona bude godinom uspravljanja Ummeta i vraćanja njegova ponosa i časti!
Molim Allaha, dž.š., da nas učvrsti na putu islama, da nam pomogne da sačuvamo svjetlo islama, da nas ne iskuša nasiljem nasilnih vladara i ne iskuša nas onim što nećemo moći podnijeti, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Poslanikova, s.a.v.s., hidžra
(Iz knjige "Razumijevanje Muhammedovog, a.s., života; poruke i pouke", dr. Muhammed Se’id Ramadan el-Buti)
U vjerodostojnim Sunenima i predanjima koja bilježe stručnjaci Poslanikove, s.a.v.s., biografije bilježi se da je Ebû Bekr, kada je vidio da je dosta muslimana učinilo hidžru, otišao kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i zatražio dozvolu da i on učini hidžru, pa mu Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: «Sačekaj, jer se nadam da će mi biti dozvoljeno učiniti hidžru.» –«Pa zar se nadaš, moj dragi Poslaniče?!», upita Ebû Bekr. –’Da’, odgovori Poslanik. Zbog toga Ebû Bekr osta čekajući da bude saputnik Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Imao je dvije jahalice pa ih je posebno pazio i pripremao. Tako je ostao četiri mjeseca.
U tom periodu Kurejšije vidješe da Allahov Poslanik, s.a.v.s., ima pomagače i ashabe koji nisu iz Kurejša, niti su iz Mekke, pa se uplašiše odlaska Allahovog Poslanika, s.a.v.s., njima i pobojaše se da nije pripremio rat protiv njih.
Zbog toga se skupiše u dârun-nedveti (kući Kusaja b. Kilâba, u kojoj su Kurejšije donosile vitalne odluke) i počeše se dogovarati šta da urade po glede Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Na kraju se složiše da se iz svakog plemena izabere po jedan snažan mladić i da se svakom od njih dâ oštra sablja, te da svi na njega navale i zajedno ga ubiju, kako pleme Benû Abdul Menâf ne bi moglo ratovati sa svim plemenima. Za realizaciju toga odredili su određeni dan, pa je došao melek Džibril i naredio Poslaniku, s.a.v.s., da učini hidžru i da tu noć ne spava u svojoj postelji.
Buhâri bilježi od Aiše, r.a., da je rekla: «Kada smo jednoga dana u podnevsko vrijeme sjedili u kući Ebû Bekra, neko Ebû Bekru reče: ‘Evo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u vrijeme kada uobičajeno ne dolazi.’ Na to Ebû Bekr reče: ‘Za njega sam spreman žrtvovati sve! Zasigurno je imao razloga doći u ovo vrijeme.’ Aiša pripovijeda: «Dođe Allahov Poslanik, s.a.v.s., i zatraži dozvolu za ulazak i uđe nakon što mu bî dozvoljeno, a zatim reče: ‘Reci prisutnima da izađu!’ ‘To je i tvoja porodica, naš dragi Poslaniče’, reče Ebû Bekr. ‘Dozvoljeno mi je da učinim hidžru’, reče Poslanik, s.a.v.s. Na to mu Ebû Bekr reče: ‘Onda uzmi jednu od ove dvije jahalice’, a Poslanik, s.a.v.s., odgovori: ‘Da, ali da platim njihovu cijenu!’»
Pripovijeda Aiša: «Zatim smo opremile jahalice lagahnom opremom i pripremili smo im hranu za put u rancu, a Esma, Ebû Bekrova kćerka, pocijepala je svoj pojas i jednim dijelom pojasa svezala vrh ranca, nakon čega je nazvana Vlasnica dva pojasa.»
Zaputi se Allahov Poslanik, s.a.v.s., do Alije b. Ebî Tâliba, r.a., pa mu naredi da ostane nakon njega u Mekki da preda emanete koje su Mekkelije ostavljale kod njega, jer svako u Mekki ko je imao nešto vrijedno i bojao se da to izgubi ostavljao to kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., jer su svi znali da je iskren i pouzdan.
Ebû Bekr naredi svome sinu Abdullahu da osluškuje šta ljudi o njima pričaju u danu, a da im po noći donese vijesti koje je sakupio. Svom robu Amiru b. Fuhejri naredio je da čuva ovce po danu, a da ih po noći dotjera do njih do pećine Sevr kako bi se napili ovčijeg mlijeka, a Esmi, svojoj kćerki, naredio je da im donosi svake večeri potrebnu količinu hrane.
Ibn Ishâk i imam Ahmed bilježe od Jahje b. Abbâda b. Abdullaha b. Zubejra, a on od Esme, Ebû Bekrove kćerke, da je rekla: «Kada su Allahov Poslanik, s.a.v.s., i Ebû Bekr izašli, Ebû Bekr sa sobom ponese sav svoj imetak, oko 5-6 hiljada dirhema. Zatim kod nas dođe naš djed Ebû Kuhâfe, koji je bio slijep i upita nas: ‘Tako mi Allaha, kao da vas je ostavio bez imetka?!’ Rekoh: ‘Ne, djede! On nam je ostavio mnogo dobra’, pa uzeh nekoliko kamenja i stavih ih u okno gdje je babo ostavljao pare i prekrih to odjećom, zatim mu uzeh ruku i rekoh: ‘Djede, stavi svoju ruku na ovaj novac’, pa on stavi i reče: ‘Dobro je! Ukoliko vam je ovoliko ostavio, dobro je postupio, jer vam ovo može biti dovoljno.’» Zatim nastavlja Esma i dodaje: «A tako mi Allaha, on nam nije ništa ostavio, ali sam time htjela ušutkati starca.»
Kada je nastupio mrak, te noći u kojoj je Allahov Poslanik, s.a.v.s., napustio Mekku, sakupiše se mušrici na vratima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., čekajući da ga ubiju. Ali je Poslanik, s.a.v.s., prošao pored njih, dok su oni bili zakunjali, a na svom mjestu je ostavio Aliju da spava, nakon što ga je uvjerio da ga neće zadesiti nikakvo zlo.
Zatim se Allahov Poslanik, s.a.v.s., i Ebû Bekr, r.a., zaputiše ka pećini Sevr kako bi tamo proveli jedan period. To se, prema najvjerodostojnijem predanju, desilo drugog rebîul-evvela, što odgovara 20. septembru 622. godine, 13 godina od dolaska Objave.
Uđe Ebû Bekr prije Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da ispita pećinu, da vidi da li u njoj ima kakva zvijer ili zmija, kako bi zaštitio Allahovog Poslanika, s.a.v.s. U toj pećini proveli su tri dana, a kod njih bi Ebû Bekrov sin Abdullah provodio noć i donosio im vijesti iz Mekke, a pred zoru bi se vraćao u Mekku i osvanuo među njenim stanovnicima kao da je u njoj prespavao. Amir b. Fuhejre dolazio bi do njih s nekoliko ovaca, pa kada bi se Abdullah zaputio u Mekku on bi s ovcama slijedio njegove tragove kako bi ih zameo.
Nakon što su mušrici saznali za Poslanikov, a.s., izlazak iz Mekke, krenuše putem prema Medini, tragajući za njim po svim mogućim mjestima. Tako su došli i do pećine Sevr. Osjetiše Allahov Poslanik, s.a.v.s., i Ebû Bekr hod mušrika oko pećine, pa Ebû Bekra obuze strah i šapatom se obrati Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., te reče: «Kada bi se neko od njih sagnuo vidio bi nas», na što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Šta misliš, Ebû Bekre, o dvojici kojima je Allah treći?!»
Uzvišeni Allah onemogućio je mušrike da ih vide, pa čak ni da se osvrnu ka toj pećini, niti se iko od njih zapitao šta bi moglo biti unutar te pećine?!
Nakon što je prestala potjera za njima, došao im je Abdullah b. Urejkit, koji je bio mušrik, ali su mu vjerovali i iznajmili su ga da im pokaže tajne puteve do Medine, te s njim izađoše. On im dovede dvije jahalice pa se zaputiše priobalnim putem pod njegovim vođstvom.
Mekkanski mušrici su svakome ko uhvati Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i Ebû Bekra, r.a., obećali nagradu u iznosu jedne krvarine.
Jednoga dana dok je jedna grupa iz plemena Benû Mudledž sjedila na mjestu gdje uobičajeno sijele, među njima je bio Surâka b. Džu‘šum, dođe im jedan od njih i reče: «Maločas sam u priobalnom pojasu vidio nešto. Mislim da su to Muhammed i Ebû Bekr.» Surâka shvati da su to oni, ali pokuša odvratiti ostale od potrage za njima, pa reče: «Ti si vidio te i te koji su pred našim očima otišli u potragu za njihovom odbjeglom devom!» Potom jedan period ostade s njima, a zatim uzjaha svoga konja i krenu, pa kada se približi Poslaniku, s.a.v.s., Surâkin konj se spotaknu i on pade s konja. Zatim ga ponovo uzjaha sve dok se ne približi toliko da je čuo kako Poslanik, s.a.v.s., uči Kur’an, ne osvrćući se, dok se Ebû Bekr često osvrtao. Zatim Surâkin konj propade u zemlju do koljena, a on pade sa njega. Zatim povika na konja, i konj ustade, ali nije ni stigao izvući noge iz kojih zasija prašina koja se poput dima diže u nebo. Tada Surâka shvati da neće moći ugroziti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa ga spopade veliki strah i glasno zatraži zaštitu od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i Ebû Bekra.
Zatim zastade Allahov Poslanik, s.a.v.s., i oni s njim, sve dok Surâka ne stiže do njih pa zatraži od njega oprost i zatraži da za njega Poslanik, s.a.v.s., zatraži oprost od Allaha, dž.š., i ponudi im hranu za put, pa oni rekoše: «To nam nije potrebno, nego prikrij da si nas vidio.» Na to im Surâka reče da se ne brinu.
Nakon toga se Surâka vrati u Mekku i poče odvraćati ljude od potrage za Poslanikom i njegovim saputnicima onako kako je smatrao da je najbolje. Iako je ujutro krenuo svjesno opredijeljen da ih ubije, uvečer bi se vratio štiteći ih i odvraćajući ljude od potrage za njima.
Dolazak u mjesto Kubâ
Stiže Allahov Poslanik, s.a.v.s., u mjesto Kubâ, gdje ga dočekaše lokalni mještani. Tu je odsjeo nekoliko dana kod Kulsûma b. Hedma. Tu ih je sustigao Alija, r.a., nakon što je predao emanete njihovim vlasnicima. U tom mjestu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sagradio džamiju zvanu Džamija Kubâ. Tu džamiju je Uzvišeni Allah opisao slijedećim riječima: «Džamija čiji su temelji, već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuje da u njoj obavljaš molitvu.»
Zatim je Poslanik, a.s., nastavio put ka Medini i u nju ušao 12. rebîul-evvela, kako to bilježi El-Mesûdi , pa se oko njega okupiše ensarije, svako od njih uzima njegovu devu za uzde želeći da Poslanik, s.a.v.s., odsjedne kod njega, pa im je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Pustite je, njoj je naređeno!» Tako je deva hodala kroz medinske ulice i sokake sve dok nije stigla do mjesta gdje se nalazila sušara dvojice dječaka jetima iz plemena Benû Nedždžâr ispred kuće Ebû Ejjuba el-Ensarija, pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Ovdje ću, inšallah, odsjesti.» Zatim dođe Ebû Ejjub i ponese stvari u svoju kuću, a mlade djevojčice iz plemena Benû Nedždžâr, kako to navodi Ibn Hišâm, izađoše sretne zbog dolaska i komšiluka Allahovog Poslanika, s.a.v.s., te zapjevaše:
“Mi smo komšije iz Benû Nedždžâr plemena divan li je Muhammed komšija.”
Na to ih Božiji Poslanik, s.a.v.s., upita: «Da li me volite?» Nakon što mu potvrdno odgovoriše, on im reče: «Allah zna da i vas moje srce voli.»
Boravak Poslanika, s.a.v.s., u Ebû Ejjûbovoj kući
Ebû Bekr b. Ebî Šejbe, Ibn Ishâk i imam Ahmed b. Hanbel bilježe s različitim lancima prenosilaca, a s približnim riječima, da je Ebû Ejjûb, r.a., govoreći o danima Poslanikova, s.a.v.s., boravka kod njega rekao: «Kada je Poslanik, s.a.v.s., doselio u moju kuću, nastanio se u donjem, a ja i Ummu Ejjûb u gornjem dijelu kuće. Rekao sam mu: ‘Allahov Poslaniče, ti si mi poput oca i majke! Ne volim i teško mi pada da stanujem iznad tebe, a ti ispod mene! Popni se ti i budi gornji, a mi ćemo sići i biti u donjem dijelu kuće.’ Rekao je: ‘Ebû Ejjûbe, lakše je i nama i onima koji dolaze kod nas da budemo u donjem dijelu kuće.’»
Kaže Ebû Ejjûb: «I tako je Poslanik, s.a.v.s., stanovao u donjem dijelu, a mi smo bili iznad njega. Jednoga dana razbila nam se posuda s vodom pa smo ja i Ummu Ejjûb počeli da to čistimo pokrivačem, a imali smo samo jedan pokrivač! Bojali smo se da ne bi šta prokapalo na Poslanika, s.a.v.s., i uznemiravalo ga. Potom sam sišao i molio ga sve dok se nije smilovao i preselio u gornji dio kuće.»
Potom Ebû Ejjûb kaže: «Spremali bismo mu večeru i potom mu je slali, pa kada bi nam vratio ono što ostane iza njega, ja i Ummu Ejjûb bismo potirali po mjestima kuda je prelazila njegova ruka i to bismo jeli želeći tako postići Božiji blagoslov. Jedne noći poslali smo mu večeru u kojoj je bilo i bijeloga i crvenoga luka. Poslanik, s.a.v.s., nam je vratio večeru, i pošto nisam vidio tragove njegove ruke u strahu sam mu pohitao i rekao: ‘Allahov Poslaniče, ti si mi poput oca i majke! Vratio si nam večeru, a ne vidjeh tragove tvoje ruke, a ja i Ummu Ejjûb bismo, kada nam vratiš ostatak svoje hrane, potirali po tragovima tvoje ruke želeći tako postići Božiji blagoslov!’ Rekao je: «Osjetio sam u njoj miris ovoga drveta, a ja sam čovjek kome dolazi Objava. A što se tiče vas, vi jedite.’» Kaže Ebû Ejjûb: «Potom smo to pojeli i nismo više stavljali u njegovu hranu bijeli i crveni luk!»
Pouke i poruke
U prethodnom poglavlju, komentarišući seobu muslimana u Abesiniju, govorili smo o značenju hidžre u islamu. Tada smo istakli da je Allah, dž.š., svetost vjere i vjerovanja učinio iznad svega ostaloga. Dakle, zemlja, domovina, voda i život nemaju vrijednosti ukoliko su vjerovanje i oličja vjere u opasnosti od rata i iščeznuća. Zato je Allah, dž.š., naredio Svojim robovima da sve to žrtvuju, ukoliko se ukaže potreba za to, u ime vjerovanja i islama.
Također smo rekli da Allahov, dž.š., zakon na Zemlji nalaže da duhovna snaga, koja se ogleda kroz ispravno vjerovanje i istinitu vjeru, čuva interese i materijalnu snagu. Koliko god ummet više posjeduje ispravan moral i bude privrženiji ispravnoj vjeri, njegova materijalna snaga, koja se ogleda kroz ljubav prema domovini, imetku i moći, postaje kompaktnija, čvršća i snažnija. A isto tako, što god narod manje posjeduje moralnih vrlina i što je nejasnijeg i zamršenijeg vjerovanja, njegova je materijalna snaga, koja se ogleda u već spomenutim stvarima, bliža iščeznuću i nestanku. Rekli smo da je historija najveći svjedok toga.
Zato je Allah, dž.š., propisao princip žrtvovanja imetka i zemlje radi vjerovanja i vjere kada je to potrebno. Na taj način muslimani sebi osiguravaju imetak, domovinu i život, iako se na prvi pogled čini da su oni ostali bez svega toga i da su to izgubili.
Dovoljan nam je dokaz za ovu činjenicu seoba Poslanika, s.a.v.s., iz Mekke u Medinu. Naizgled se činilo da se tu radilo o napuštanju i žrtvovanju domovine, ali ustvari to je bilo zbog njenog očuvanja. Može se desiti da jedan vid očuvanja nečega izgleda kao njegovo napuštanje i okretanje leđa od njega. On se, zaslugom vjere koja mu je pružila slobodu i podigla državu, vratio nekoliko godina poslije seobe u svoju domovinu iz koje je prognan, i to s ugledom i snagom, tako da mu niko od onih koji su tragali za njim sa željom da ga ubiju nije mogao nanijeti nikakvo zlo.
Vratimo se sada razmatranju priče koju smo naveli o njegovoj seobi kako bismo izvukli iz nje dokaze i propise koji su bitni za svakog muslimana.
Prvo: najistaknutija stvar koju opažamo u priči o seobi Poslanika, s.a.v.s., jeste njegov odabir upravo Ebû Bekra, r.a., za svoga saputnika na ovom putovanju.
Islamski učenjaci iz toga zaključuju koliku je ljubav Poslanik, s.a.v.s., osjećao prema Ebû Bekru, r.a., i da je on najbliži Poslanikov, s.a.v.s., drug i najzaslužniji da bude njegov halifa. Ovakav zaključak potkrepljuju još druge mnogobrojne stvari. Kao primjer, navest ćemo njegovo mijenjanje Poslanika, s.a.v.s., u predvođenju namaza kada je Poslanika, s.a.v.s., zadesila smrtna bolest, i Poslanikovo insistiranje da ljude ne predvodi niko osim Ebû Bekra. Osim toga, imamo i vjerodostojan hadis u kojem Poslanik, s.a.v.s., kaže: «Da sam uzimao nekoga za svoga prisnog prijatelja, uzeo bih Ebû Bekra!»
Ebû Bekr, r.a., kao što smo imali priliku vidjeti, uživao je ovo posebno mjesto kojim ga je Allah, dž.š., počastio. On je bio primjer iskrenog prijatelja koji je bio spreman žrtvovati svoj život i sve što posjeduje radi Poslanika, s.a.v.s. Vidjeli smo da je insistirao da on prvi uđe u Pećinu kako bi se žrtvovao umjesto Poslanika, s.a.v.s., ukoliko se u Pećini zadesi zvijer, zmija ili nešto drugo što bi moglo nanijeti čovjeku zlo. Također, vidjeli smo i to kako je angažovao svoj imetak, svoga sina, svoje kćeri, svoga roba i pastira svoga stada za pomoć Poslaniku, s.a.v.s., u ovom mukotrpnom i dugom putovanju.
Ovako bi trebao postupati svaki musliman koji vjeruje u Allaha, dž.š., i njegova Poslanika, s.a.v.s. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: «Niko od vas neće potpuno vjerovati sve dok mu ja ne budem draži od njegove djece, njegovih roditelja i svih ljudi!»
Drugo: možda neki musliman dođe do ideje da uporedi seobu Omera, r.a., sa seobom Poslanika, s.a.v.s., i zapita se: “Zašto je Omer, r.a., činio hidžru javno bez ikakve bojazni i straha, prkoseći mekkanskim paganima, dok je Poslanik, s.a.v.s., hidžru činio skriveno i brižljivo? Da li je to Omer, r.a., bio hrabriji od Poslanika, s.a.v.s.?“
Odgovor na ovo pitanje krije se u tome što se postupak Omera, r.a., ili postupak bilo kojeg muslimana, smatra kao osobna stvar koja se ne uvažava kao šerijatski dokaz. On je imao pravo da odabere metode, sredstva i načine koji mu se sviđaju i koji su sukladni njegovoj hrabrosti i jačini njegove vjere u Allaha, dž.š.
A kad je riječ o Poslaniku, s.a.v.s., on je zakonodavac, što znači da su svi njegovi postupci vezani za vjeru obavezujući za nas. Zato se sunnetom, koji je drugi šerijatski dokaz, smatraju sve njegove izreke, njegovi postupci, fizičke i moralne osobine i njegova odobrenja. Da je Poslanik, s.a.v.s., učinio hidžru kao Omer, r.a., ljudi bi mislili da je to obavezno i da nije dozvoljeno biti pažljiv, oprezan i skrivati se usljed zastrašujućih situacija, a Allah, dž.š., zasnovao je vjeru na ovome svijetu na kauzalnoj vezi, mada je istina, u koju nema sumnje, da se sve to odigralo Allahovom, dž.š., voljom i određenjem.
To su razlozi zbog kojih je Poslanik, s.a.v.s., koristio sve one metode i materijalna sredstva do kojih se moglo doći ljudskim razumom u ovakvom postupku. Nije ostavio niti jedno moguće sredstvo a da ga nije upotrijebio. Ostavio je Aliju, r.a., da spava u njegovoj postelji ogrnutog njegovim pokrivačem, tražio je pomoć jednog idolopoklonika, nakon što je stekao povjerenje u njega, da mu pokaže sporedne puteve kojih se neprijatelji neće sjetiti. Ostao je skriven u Pećini tri dana i obavio je mnoge druge pripreme i poduzeo mjere opreza kojih se mogao dosjetiti. Time je pojasnio kako se vjerovanje u Allaha, dž.š., ne kosi s korištenjem materijalnih razloga, koje je Allah, dž.š., Svojom mudrošću, uspostavio.
On to nije činio strahujući za sebe ili sumnjajući da će pasti u ruke idolopoklonika prije dolaska u Medinu. To se dokazuje postupkom Poslanika, s.a.v.s., nakon što se poslužio svim materijalnim razlozima. Kada su idolopoklonici okružili pećinu u kojoj se skrivao, on i njegov drug, da su pogledali ispred svojih nogu, vidjeli bi ih. Tada se strah uvukao u Ebû Bekrovo, r.a., srce, a Poslanik, s.a.v.s., ga je umirivao govoreći: «Ebû Bekre, šta misliš o dvojici s kojima je treći Allah?» Mada bi trebao, budući da je poduzimao sve te mjere opreza, osjećati neki strah i strepnju u takvoj situaciji.
Dakle, sve te mjere opreza koje je poduzimao bile su mu zakonodavna zadaća koju je obavljao, pa kada ju je obavio, njegovo srce se ponovno vezalo za Allaha, dž.š., oslanjajući se na Njegovu zaštitu i potporu. To je bilo kako bi se muslimanima dalo do znanja da oslanjanje u svim situacijama treba biti isključivo na Allaha, dž.š., ali da se to ne kosi s poštivanjem razloga koje je Allah, dž.š. postavio na ovom svijetu.
Jedan od najjasnijih dokaza za ovo što govorimo jeste stanje Poslanika, s.a.v.s., kada ga je sustigao Surâka s namjerom da ga ubije. Budući da je Poslanik, s.a.v.s., poduzeo tolike mjere opreza, trebalo bi u toj situaciji osjetiti neki strah od neprijatelja koji je bio uporan u potjeri za njim. Ali on to nije osjetio, nego se zadubio u učenje i moljenje svome Gospodaru, jer je znao da je Allah, dž.š., Taj Koji mu je naredio da učini hidžru i da će ga On štititi od ljudi i sačuvati od njihova zla, kako je to pojasnio u Svojoj jasnoj knjizi.
Treće: u zaostajanju Alije, r.a., iza Poslanika, s.a.v.s., kako bi vratio vlasnicima ostavštine koje su bile kod Poslanika, s.a.v.s., jeste jasan dokaz u kakvoj čudnoj kontradiktornosti su bili idolopoklonici. U isto vrijeme dok su ga u laž utjerivali i smatrali ga vračem i prevarantom, nisu nalazili oko sebe nikoga ko je bolji, iskreniji i povjerljiviji od njega. Imetak za koji se boje nisu ostavljali ni kod koga osim kod njega. Ovo dokazuje da njihovo nevjerstvo nije bilo zbog sumnje u njegovu iskrenost, nego zbog njihove oholosti prema istini s kojom je došao, zbog straha za svojim položajima.
Četvrto: osvrnut ćemo se i na napor koji je uložio Abdullah b. Ebî Bekr, r.a., idući i vraćajući se između Mekke i Pećine, prikupljajući informacije i prenoseći ih Poslaniku, s.a.v.s., i svome ocu. Također, osvrnut ćemo se i na aktivnosti i ozbiljnost njegove sestre Esme, r.a., koja je učestvovala u pripremanju zaliha za to putovanje. Ovim događajima ukazujemo na primjer kakva to omladina treba biti, momci i djevojke, kada je riječ o uspostavljanju nekog islamskog principa i kakva je njihova uloga u podizanju islamskog društva. Ne treba čovjek biti okrenut samome sebi i ograničiti se isključivo na ibadet. Na njemu je da utroši svoju energiju i sve svoje aktivnosti u ime islama. Time treba da se odlikuje omladina u islamskom životu i muslimani u svakom vremenu.
Ako posmatramo one koji su bili oko Poslanika, s.a.v.s., u vrijeme njegovog misionarstva i njegovih borbi na Allahovom, dž.š., putu, zapazit ćemo da su većina njih mladići koji nisu prevladali ni prvi period svoje mladosti. Oni nisu oklijevali u ulaganju napora, svoje snage i energije radi pomaganja islama i uspostavljanja muslimanskog društva.
Peto: za ono što se desilo Surâki i njegovom konju kada je slijedio Poslanika, s.a.v.s., trebamo imati na umu da je to nadnaravnost koja se desila Poslaniku, s.a.v.s., koju su prenijeli poznati učenjaci hadiske nauke i složili se oko njene vjerodostojnosti. Među prvima to su bili Buhâri i Muslim, saglasivši se da je to autentično predanje. Zato, uvrstit ćemo ovaj događaj među druge nadnaravnosti o kojima smo prije govorili.
Šesto: jedna od najjasnijih nadnaravnosti koje su se desile Poslaniku, s.a.v.s., u priči o njegovoj hidžri jeste njegov izlazak iz kuće kada su je idolopoklonici okružili želeći da ga ubiju. Sve ih je savladao san tako da ni jedan od njih nije osjetio kada je Poslanik, s.a.v.s., izašao. Vrhunac ismijavanja njihova dogovara da ga ubiju jeste to što ih je Poslanik, s.a.v.s., posuo prašinom idući između njih učeći Allahove, dž.š., riječi: «I kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči im koprenu stavili – zato oni ne vide.»
Ova nadnaravnost služi kao oglas ovim idolopoklonicima, a i drugima u svakom vremenu, da tlačenja i patnje koje trpi Poslanik, s.a.v.s., i njegovi drugovi neko vrijeme u ime vjere, ne znače da ih se Allah, dž.š., odrekao i da se pomoć udaljila od njih. Idolopoklonici i ostali neprijatelji vjere ne trebaju se radovati i veseliti tome, jer je Allahova, dž.š., pomoć blizu i sredstva ove pomoći mogu svakog časa da se ostvare.
Sedmo: stanje u kojem je Medina dočekala Poslanika, s.a.v.s., otkriva nam stvarnu veličinu ljubavi koja je ispunjavala srca ensarija iz Medine, kako ljudi, tako žena i djece. Svakoga dana izlazili bi na rub grada Medine i pod vrelim suncem iščekivali Poslanikov, s.a.v.s., dolazak. Kada bi dan bio na izmaku, vratili bi se, da bi se ujutro narednoga dana vratili ponovnom iščekivanju. Kada su ugledali Poslanika, s.a.v.s., uzburkala su se osjećanja u njihovim prsima, a njihovi su jezici počeli izgovarati pjesme i recitacije, radujući se viđenju Poslanika, s.a.v.s., i njegovom dolasku njima. Poslanik, s.a.v.s., uzvratio im je jednakom ljubavlju. Posmatrao je djevojčice iz plemena Benû Nedždžâra koje su ga okruživale pjevajući o njegovom dolasku i govorio im: «Volite li me? Tako mi Allaha, moje srce vas voli!»
Ovo što je navedeno dokazuje nam da se ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., ne ogleda samo u njegovom slijeđenju. Ljubav prema njemu jesu osnova i podstrek za njegovo slijeđenje. Da nema ljubavi u srcu, ne bi bilo ni podsticaja koji navodi na slijeđenje njegovih djela.
Zalutali su oni koji misle da ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., nema nikakvog značaja, te da je jedino bitno da ga se slijedi. Promakla im je činjenica da slijeđenje ne dolazi bez podsticaja, a nema drugog podsticaja na slijeđenje osim ljubavi srcem koja pospješuje i ispunjava osjećaje. Zato je Poslanik, s.a.v.s., količinu ljubavi koja se osjeća prema njemu postavio kao mjeru jačine vjerovanja u Allaha, dž.š. Tražio je da ta ljubav bude jača od ljubavi prema djetetu, roditelju i jača od ljubavi prema svim ljudima. Ovo nam jasno ukazuje da je ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., identična ljubavi prema djetetu i roditelju, što znači da je njihov zajednički izvor emocije i ljudsko srce, jer u protivnom ne bi bilo ispravno upoređivanje i davanje prednosti jedne ljubavi u odnosu na drugu.
Osmo: kad je riječ o primjeru koji smo vidjeli za vrijeme Poslanikova, s.a.v.s., boravka u Ebû Ejjûbovoj, r.a., kući, on nam otkriva još jedno oličje ljubavi koju su ashabi osjećali prema Poslaniku, s.a.v.s.
Ono što nas ovdje zanima jeste traganje Ebû Ejjûba i njegove žene za blagoslovom u tragovima Poslanikovih, s.a.v.s., prstiju na posudi u kojoj je bila hrana. Oni bi to činili kada bi im vratio ostatke hrane, što znači da je traženje blagoslova u tragovima Poslanika, s.a.v.s., dozvoljeno jer je on to odobrio.
Buhâri i Muslim zabilježili su mnoge druge primjere u kojima su ashabi, r.a., tražili blagoslov u Poslanikovim, s.a.v.s., tragovima. Njima su vršili tevessul u cilju potrage za lijekom, pomoći i drugim sličnim stvarima.
Prenosi Buhâri u Knjizi o odijevanju, u poglavlju Ono što se govori o staroj osobi da je Ummu Seleme, žena Poslanika, s.a.v.s., čuvala neke Poslanikove dlake u boci, pa kada bi neko od Poslanikovih, s.a.v.s., drugova bio urečen ili ga zadesila neka druga nevolja, poslao bi joj posudu s vodom pa bi ona stavila te dlake u vodu, da bi oni kasnije uzeli tu vodu i pili je nadajući se da će ih to izliječiti i tražeći u tome blagoslov.
Muslim prenosi u Knjizi o fadiletima, poglavlje O mirisu Poslanikova, s.a.v.s., znoja da je Poslanik, s.a.v.s., ulazio u kuću Ummu Sulejm i spavao na njenoj postelji dok bi ona bila izvan kuće. Jedanput je došao i zaspao na njenoj postelji, a pritom je i ona došla, a on se bio preznojio i znoj mu se sakupio na komadu kože na postelji. Ona je zatim otvorila svoju kutijicu za nakit i počela kupiti taj znoj pa ga potom cijediti u svoju staklenu bočicu. Poslanik, s.a.v.s., prenuo se i upitao je: «Šta to radiš, o Ummu Sulejm?» «Božiji Poslaniče, nadamo se da će ovo biti berićetno za našu djecu!», odgovorila je ona. «Dobro si postupila!», kazao je on.
Također, u oba Sahiha prenosi se da bi se ashabi, r.a., utrkivali koji će uzeti vodu nakon što bi se njome Poslanik, s.a.v.s., abdestio. Isto tako, zabilježena su mnoga predanja u kojima se navodi kako su oni tragali za Poslanikovim, s.a.v.s., berićetom, putem njegove odjeće, posude iz koje bi pio i tome slično.
Ako je ovo slučaj s posredništvom njegovim materijalnim tragovima, šta je tek s posredništvom njegovim zaslugama kod Allaha, dž.š., ili šta je tek s posredništvom njime kao milosti svim svjetovima?
Nemoj pomisliti kako mi tevessul dozvoljavamo analogno teberruku, te da se ovo pitanje svodi samo na analogiju. Tevessul i teberruk jesu dvije riječi koje ukazuju na jedno značenje, a ono je: traženje dobra i blagoslova posredništvom nekoga ili nečega. Svako posredništvo, bilo ono ličnošću Poslanika, s.a.v.s., njegovim tragovima, ostacima iza njega ili njegovom odjećom, jeste dio ili jedinka koja potpada pod jedno opće pravilo, a ono je posredništvo čiji je propis utvrđen vjerodostojnim hadisima. A svi pojedinačni primjeri potpadaju pod propis opće forme putem pravila koje se u metodologiji islamskog prava naziva tenkîhul-menât.
Ovim komentarima završit ćemo izlaganje o Poslanikovoj, s.a.v.s., hidžri kako bismo govorili o velikim Poslanikovim, s.a.v.s., poduhvatima koje je započeo u novoj zajednici u Medini.