Pokupite svoga sina

Pred ulazom novoizgrađene džamije od mramora boje pijeska, u polusjenci abdesthane stoji krupan stražar, sa kalašnjikovom u rukama. Ko god pođe na molitvu u džamiju, on ga pregledava. Iznad detektora metala, upozorava znak: „Nošenje oružja strogo zabranjeno“. Grozni je ostalo mjesto nasilja.

Čečeski konflikt je stigao čak i u Evropu. U utorak prošle sedmice je austrijski ured za zaštitu Ustava priložio zanimljiv i opsežan izvještaj. Na 214 stranica, bečki službenici policije su rekonstruirali ubistvo nad Čečenom u egzilu Umarom Israilovim, koji je 13. januara 2009. ubijen od strane dvojice naručenih atentatora u bečkom naselju Floridsdorfu. Istražitelji smatraju da je naređenje za ubistvo došlo od strane čečenskog predsjednika Ramsana Kadirova.

Ovo ne bi bio prvi slučaj gdje bi se bacila sumnja na Kadirova kao upravitelja ubistava. Lista ubijenih kritičara čečenskog predsjednika je duga: na toj listi su novinarka Anna Politkovskaja, zaštitnica ljudskih prava, Natalja Estemirova, ili politički konkurenti kao braća Ruslan i Sulim Jamadjev. Ali sada je, prvi put, Kadirov osumnjičen od strane evropskih istražitelja.

Prema saznanjima austrijskog Ureda za zaštitu Ustava, čečenski atentatori su trebali oteti Israilova, jer je podigao tužbu protiv Kadirova pred Sudom za ljudska prava u Strazburu. Bečko tužilaštvo trenutno provjerava da li mogu raspisati međunarodnu potjernicu.

Glavnog osumnjičenog Ramsana Kadirova je u martu 2007. tadašnji ruski predsjednik Vladimir Putin izabrao za predsjednika Čečenije. Prešutni dogovor njih dvojice je: sve dok je Kadirov lojalan Moskvi, te sve dok održava površinske potrebe republike, ima pravo da vlada kako hoće. U tri godine svoga mandata uspio je da završi otvoreni rat, tako što je veliki broj pobunjenika povukao na svoju stranu. Borci koji su odbijali da mu se pridruže su „uništeni“. Kadirov je napravio „vladavinu jednog čovjeka“; sjevernokavkaški putinizam s azijskim kultom ličnosti. Kadirov je, kako izgleda, svuda po Čečeniji. Slika s njegovim portretom koja doseže do oluka ukrašava aerodrom u Groznom. Kao svete riječi na zidovima zgrada ispisani su njegovi slogani, kao naprimjer ovaj: „Sreća je u služenju narodu“. Uvečer, na lokalnoj televiziji, počinje Ramsan – Show: Kadirov dijeli medalje za hrabrost svojim elitnim borcima, u monolozima ne daje riječ svojim ministrima koje je pozvao na razgovor. Jednoj pjevačici poklanja ključeve nove Toyote. To joj je nagrada jer je napisala hlavospjev za njegovog oca. Na godišnji odmor ide s komandirskom uniformom i šubarom na planinu, te preko walkie – talkija izdaje naredbe u policijskim akcijama.

U proteklih nekoliko mjeseci je pakt s Moskvom oslabio. Naime, Kremlj je u vremenu teške ekonomske krize skratio finanscijsku pomoć Kadirovu. Čečenija teško živi bez novaca iz Moskve. Vlast reaguje nasiljem.

U jednom otrcanom, iznajmljenom stanu, na trećem spratu, iz sigurnosnih razloga bez natpisne ploče na vratima, guraju se ljudi na razvaljenim sećijama u jednoj beskrajnoj žalosti. Pričaju o nestalim sinovima i o seoskom čobanu, kako je noću pobunjenicima s kalašnjikovom dao komad hljeba, a kojeg su sljedećeg dana ubili vojnici. Nose sa sobom plastične vrećice s beskorisnim uplatnicama i pismima, sa zahtjevima za gluhe vlasti i vizitkartama ljudi koji su im posljednja nada: predstavništvo međunarodnog Crvenog križa ili inozemni radnici.

Jedna starija žena s maramom na glavi tvrdi da je policija mučila njenog sina, te da je pod lažnom optužbom osuđen na dvadeset godina zatvora. „U sudnicu su ga, zbog udaraca, morali nositi“, rekla je uz plač. Priznao je tek kada su mu zaprijetili da će uhapsiti njegovu sestru.

Nakon nekoliko samoubilačkih napada u Groznom Kadirov je uveo kolektivno kažnjavanje. Od tada, rodbina se mora iskupljivati za svoje sinove, supružnike i zetove, jer ih nisu uspjeli nagovoriti da polože oružje. Za kolektivne kazne dolaze uniformirane jedinice, koji prvo čitavu porodicu istjeraju iz kuće da bi je onda spalili. Ako je kuća susjeda preblizu, te postoji opasnost proširenja požara, onda se izvršitelji pokažu humani sa svoje strane i koriste buldožer.

I Rustam se također nalazi u bijegu. „Često dolaze u kamuflaži bez značke“, kaže on. “Niko ne zna da li su to jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova, tajni službenici, Kadirove jedinice ili policajci. Kasnije te niko neće pronaći.” U julu je policija ubila njegovog zeta jer je bio navodni „bandit“. Od tada se čitava porodica tereti kao saučesnici. Njegova žena, koja je u sedmom mjesecu trudnoće, je napustila Čečeniju. Ali on ne ide nigdje: “Ovdje sam se rodio i ovdje ću umrijeti“, kaže on. “Ali ne sada.”

Rustam nigdje ne živi duže od četiri do pet dana: ponekad kod prijatelja, ponekad u praznim stanovima. Strahuje od špijuna u komšiluku. “Ovo je slično kao pod režimom Staljina 1937.”, objašnjava jedan borac za ljudska prava. “Ako drugog ne prijavim policiji, bojim se da će drugi mene prijaviti.”  Priča se da Kadirov za svakog izdanog pobunjenika nudi 1.000 eura. “Postalo je nepodnošljivo: ako izgovoriš jednu pogrešnu riječ, pomakneš se desno ili lijevo, možeš biti brzo mrtav”, priča Rustam. Vlasti o sumnjivim ljudima poput njega vode dosijee: o onima koji ne izlaze na izbore, prečesto idu u džamiju ili one koji kritikuju zvaničnog muftiju koji služi režimu. “Ovdje trenutno samo vlada zakon ljudi na položaju”, kaže Rustam. “A on glasi: Nema čovjeka – nema problema.”

Državna sila proizvodi protusilu. I dalje se mladi muškarci priključuju pobunjenicima. Neke od njih je zavela ideologija radikalnih islamista. Neki od njih bježe od nezaposlenosti i korupcije: više od 2.000 eura košta posao kod prometne policije u Groznom, a za jedan kredit od 7.000 eura, bankar dobije 1.000 eura mita.  Neki smatraju ponižavajućim kada predsjednik zapovijeda: kako se žene moraju oblačiti, kako se ispravno klanja namaz… Ne postoji više mjesto za otvorene diskusije. U znak protesta preostaje samo iseljenje i posezanje za oružjem. Borci u šumi snimaju novajlije s automatskom puškom izgovarajući “Allahu Ekber”, te onda to postavljaju na svoje web stranice. Zato za te mlade momke ne postoji put unatrag.

Mnogi izvještaji o spirali nasilja u Čečeniji Husein Kadirov drži za neprijateljsku propagandu zapadnih tajnih službi, koji žele da unište Rusiju. Predsjednikov rođak i ujedno parlamentarni zastupnik u Čečeniji u svom uredu ima prenos nadzornih kamera iz stubišta i predsoblja. Sve priče o nasilju, kako kaže, su pretjerane. I svakako: “Na jednom mjestu se pucalo, a na drugom je neko kihnuo”, filozofski će on. “Gdje se to ne dešava?” Čečenija ima sreću da je neko poput Ramsana Kadirova predsjednik. Kod nas se kaže: ”Izvanredan čovjek je jedan od million ljudi koji se rađa svakih hiljadu godina”, kaže rođak Husein. “Ali jedan poput Ramsana dolazi samo jednom u million godina na svijet. Kao jedan među milijardom ljudi.”

Ališan Markujev je do 28. jula 2009. godine stanovao kod svoje majke Have u jednoj petospratnoj podstanarskoj zgradi, na rubu grada Arguna, između velikih uličnih lokvi i neobrađene zemlje. U Havinom dvosobnom stanu nema vrata. Kauč, tepih, plinska peć i dva stara televizora su jedini predmeti u dnevnom boravku. Kod jednog televizora funkcioniše ton, a kod drugog slika. Svijetli samo jedna od četiri sijalice u lusteru. Napolju u mraku uči mujezin. U stanu Hava i njena kćerka Medina oplakuju Ališana.

U augustu 2007. je pobjegao prvi put. “Idem do Crnog mora”, rekao je, te se probio do boraca u šumama. Zašto je to uradio, nikada nisu saznale. Ili ne žele reći. Nakon godinu dana je Kadirovo obećanje za amnestijom izvelo Ališana iz šume. Lokalna televizija ga je predstavila kao heroja. Ali policija je pokrenula istragu s neuvjerljivim razlogom, te ga je stavila na potjernicu, a da nisu došli po njega kući. Policija je time htjela spriječiti da ode u inozemstvo.

26. jula prošle godine, jedan od muškaraca koji se zajedno sa Ališanom priključio pobunjenicima je počinio samoubisvo ispred pozorišta u Groznom. Dva dana poslije je policija kao mogućeg saučesnika uhapsila ovog 21-godišnjaka. Kao dokaz njegovog pripadništva “šumskom bratstvu” uzeli su zvono na njegovom telefonu: jaukanje vuka. Pet dana su ga saslušavali, bez prisustva advokata. Potom je porodica dobila poziv: “ Pokupite svoga sina.”

Medina, njena majka, brat i komšinica su otišle do komande Arguna. Nedugo nakon ponoći Ališan je izašao s krvavim licem. Majka je bila sretna: živ je. Krenuli su kući, ali nakon nekoliko minuta dva auta su im blokirali put. Naoružani muškarci u uniformama i s maskama su oteli Ališana i odveli ga u noć. “Policija nas je prevarila”, kaže Medina. “Sad mogu reći: Mi ne znamo gdje je on. Mi smo ga oslobodili!” Dva mjeseca mu se nije znalo za trag. A onda je policija Medini predala tijelo mrtvog brata. Javna i zvanična verzija o Ališanu je bila: Ubijen je kao borac.

Piše: Johannes Voswinkel
Objavljeno u sedmičnjaku „Die Zeit“  6. 5. 2010.
Prijevod s njemačkog: Muamer Dedić