Motley, koja je najvjerovatnije jedini advokat sa Zapada koji radi i djeluje u Afganistanu, mi je rekla da studija pokazuje potrebu za alternativom u tretmanu prema maloljetnim zatvorenicima, u odnosu na ono što ona naziva “sistem nepravde”. Autorica je lično intervjuirala 250 maloljetnika od 650 koji se nalaze u zatvorima ili rehabilitacionim centrima širom ove zemlje, uključujući 80 djevojaka i 40% od 520 dječaka, kao i 98 zaposlenih u ovom sistemu. Iako su samo dvije djevojke priznale da ih je policija tukla, 130 od 208 dječaka ispod 18 godina su posvjedočili da ih je policija tukla. Ove intervjue Motley je izvršila u 28 provincija širom zemlje od septembra do decembra 2009. godine.
Ove statistike se mogu uporediti i sa studijom koju je u javnost dao UN-ov “Children Fund” te afganistanska Nezavisna komisija za ljudska prava 2008. godine, koji su otkrili da 55% dječaka i 11% djevojaka svjedoči da ih je policija tukla prilikom i nakon hapšenja. Skoro svi muški zatvorenici su rekli da ih je policija tukla s ciljem prisiljavanja da potpišu priznanja. Kažu da su potpisivali priznanja zbog toga što su ih tukli, ili što su im prijetili da će ih tući, a onda su takva priznanja koristili da bi ih osudili. Svjedočenja maloljetnih zatvorenika o brutalnom ponašanju policije je u skladu s intervjuima sa sudijama za maloljetnike koje je Motley intervjuirala. 44% sudija je ustvrdilo da su se maloljetni zatvorenici rutinski žalili zbog mučenja i fizičkog zlostavljanja od strane policajaca. Dodatnih 33% je odbilio da odgovori kada su pitani o tome.
Mnogi od dječaka su posvjedočili da ih je tuklo više policajaca istovremeno. U jednom slučaju 17-godišnjak je rekao da su ga “tukli kao životinju”, 6-7 policajaca, nakon što su ga uhapsili. Jedan maloljetnik koji je optužen da je postavljao prijetnje širom grada o činjenju terorističkog djela rekao je Motley da je potpisao priznanje tek onda kada je bio podvrgnut mučenju elektrošokovima i obješen na strop od strane policije. Takva mučenja, prema njegovim tvrdnjama, nastavila su se u iduća dva mjeseca.
Tužiteljica u ovom slučaju je priznala Motley da ona nije bila samo svjesna ovih optužbi o mučenju, nego je vidjela i tragove na tijelu dječaka koji su davali indicija da je priznanje iznuđeno mučenjem. Ona dalje priznaje da nijedan svjedok, niti bilo kakav drugi dokaz, nije bio predstavljen da bi podržao optužbe protiv dječaka. Sudac u ovom slučaju je rekao Motley da kad je pitao zašto ovaj slučaj nije odbačen, kao što to zahtijeva afgnistanski zakon, tužiteljica je priznala da je to zbog toga što se bojala policije i osjećala je da nema izbora.
Kao dodatak muškim zatvorenicima koji su potpisali ova prinudna priznanja, 24 ispitanih muških i ženskih zatvorenika tvrde da su potpisali priznanja pripremljena od strane policije. U nekim slučajevima oni su se morali potpisati na prazan papir, na koji je kasnije bilo dodano “priznanje”. Skoro polovici djece dovedene pred sud u Afganistanu je zabranjeno pravo govora u svoju odbranu, prema tvrdnjama u ovoj studiji. 47% intervjuiranih, uključujući 62% onih u zapadnim regijama zemlje, nije bilo dozvoljeno da svjedoče u svoju odbranu.
Jedan od muških maloljetnih zatvorenika kojem je zanijekano pravo da svjedoči na sudu bio je dječak optužen za pederastiju, ili seksualne odnose između odraslog muškarca i djeteta. Kao što je to bio čest slučaj, on je bio žrtva silovanja, nakon što su ga oteli trojica odraslih muškaraca, od kojih su svi pušteni na slobodu i nikad nisu optuženi. Kada je dječak pokušao da objasni na sudu da je silovan, sutkinja mu je rekla da ne priča niti da gleda u nju, tvrdi Motley. Dječakov advokat je jedva progovorio išta u njegovu odbranu i dječak je osuđen na pet godina zatvora. Motley je također otkrila da 71% sudaca izražava mišljenje da, ako su maloljetnici tihi prilikom suđenja kada ih nešto sudije upitaju, moraju biti krivi.
Prilikom posjete jednom centru za rehabilitaciju u Kabulu došlo se do novih dokaza o brutalnom ponašanju policije prema maloljetnim zatvorenicima.
U jednoj zajedničko sobi, koja je nasumično izabrana, u kojoj je bilo 10 maloljetnika, prevodilac je postavio pitanje i tražio da podignu ruke svi oni koje je policija tukla. Pola dječaka je podiglo svoje ruke. Jedan od njih je rekao da je bio podvrgnut mučenju strujom, da bi potpisao priznanje.”Stavili su kablove na moje pete i prste,” kaže on, “i pustili su struju mnogo puta, po nekoliko sekundi.” On je pristao da potpiše priznanje, a policija mu je dala komad papira na koji je on trebao staviti svoj otisak prsta. Opisujući tretman policije prema njemu jedan dječak je rekao:” Upitali bi nas da li smo počinili neki zločin. Ako bi odgovorili negativno, oni bi nas pretukli.”
Piše: Gareth Porter
Izvor: Inter-Press Service/ Counterpunch.com