Džamije su svjetionici bošnjačkog opstanka (Fatmir Alispahić)

Federalna je televizija na drugu godišnjicu divljanja srpskih fašista u Banjoj Luci, zbog polaganja temeljca za obnovu Ferhadije, emitirala dokumentarni film Šukrije Omeragića o ovom događaju. Na FTV-u se vodila grdna bitka zbog namjere grupe bošnjačkih urednika da emitiraju ovaj film. Herceg-bosanska urednica Marija Topić Crnoja na sve je načine pokušala da spriječi urednika dokumentarnog programa Šukriju Omeragića da javnost podsjeti na najmilitantniju eskalaciju srpskog ekstremizma od kraja rata pa do 7. maja 2001. godine. Sva sreća pa su herceg-bosanske kadrovske pohare u nevolji objedinile bošnjačke urednike na FTV-u koji su razumjeli da bi gubitak prava na istinu vodio gubitku njihovog stvaralačkog i profesionalnog smisla. Grupa oko Šukrije Omeragića ujedinila se u kapricu, i – film je emitiran. Narednih godina, i narednih sedmih majeva, na Dan džamija, Federalna televizija je pokazivala sve manje razumijevanja za ovu temu. Bilo je to u skladu sa razvojem islamofobijskog biznisa od kojeg su se obogatili mnogi novinari.

Genocidni, do daljnjeg

Da nije bilo tog Omeragićevog filma, čiji eho se još dugo osjetio, uspomena na ove fašističke događaje, u kojima je smrtno stradao Murat Badić, od posljedica kamenovanja, ostala bi na margini aktuelnosti. Puko podsjećanje na ovaj zločinački čin nema snagu koju imaju strašne slike divljanja srpskih genocidaša. Da se tada nisu dogodile masovne demonstracije četnika u Banjoj Luci, naša bi javnost bila osiromašena za spoznaju zločinačkog fluida koji povezuje i drži na okupu svesrpsku javnost. Mislili bismo da se to, eto, nekakva grupa neodgovornih Srba ponapijala 6. maja 1993. pa je u četničkom šenluku srušila Ferhadiju. Ili bismo pomislili da su to zlo počinili Karadžićevi poslušnici, po naređenju, ali da je i njima samima možda bilo žao što ruše džamiju koja je nadživjela četiri stoljeća i mnogobrojne vojske. Divljanje Srba, kamenovanje bošnjačkih vjernika, srednjovjekovno ubistvo Murata Badića, i sve što se 7. maja 2001. događalo u Banjoj Luci, pružilo nam je tačan uvid u razmjere svesrpske saglasnosti oko rušenja Ferhadije. Oni su nam učinili uslugu, jer su pomogli našem zagubljenom čovjeku da razumije da rušenje Ferhadije nije incident, već pravilo, već strategija, već volja srpskog naroda. Možda, doduše, ima i Srba koji su se i zgražali nad tim divljaštvom, i 1993. i 2001., ali to je tek ogromna manjina koja nema nikakvog značenja.

Srbi su imali priliku da izaberu bosansku vlast, da demokratskim putem iskažu svoje protivljenje politici genocida nad Bosanskim Muslimanima. Mogli su, ujedinjeni u protestu, glasati za ma koju multietničku stranku, pa i u inad, za čak i za srbofilski SDP, ali, nisu, jer su toliko ogrezli u srbovanju da ne vide nikud dalje od sebe i genocida nad čijim rezultatima bdiju. Nažalost.  Lahko bi se Srbi snašli da imaju volju za otporom zaostavštini Radovana Karadžića. Atmosfera protesta iznjedrila bi neku srpsku stranku koja bi bila protiv zločina. Međutim, nije se dogodio ni tračak povjetarca. Otud imamo pravo zaključiti da su oni divljaci, koji su 7. maja 2001. kamenjem zasipali obnovitelje Ferhadije, zapravo isti oni koji su Ferhadiju srušili, te da su to istinski reprezenti svesrpskog konsenzusa oko zločina. Dokle god je to tako, mi ne možemo govoriti o individualnim odgovornostima za srpske zločine.

Rušenje u službi urbanizma

Katarza bi morala krenuti od umnih ljudi, od političkih predstavnika, budući da se od Srpske pravoslavne crkve, koju u BiH simbolizira vladika Vasilije Kačavenda, kao dokazani inspirator zločina – takvo čudo ne može očekivati. Međutim, politički predstavnici godinama su zastupali tezu da je obnova Ferhadije atak na interese srpskog naroda. Olahko to zaboravljamo. Jedno je to što se povinuju međunarodnoj volji, a drugo je što misle i nezvanično govore. Kad bi se neko time pozabavio, dala bi se složiti podebela knjiga o sudjelovanju srpskih zvaničnika u javnom ili administrativnom sprečavanju obnove Ferhadije. Prisjetimo se… Đorđe Umičević, smijenjeni gradonačelnik Banje Luke, svojedobno je govorio da je obnova Ferhadije  “guranje prstiju u oči srpskom narodu”. Najviše katarzične domete dosegao je tadašnji gradonačelnik Banje Luke Stjepan Radić, koji je tvrdio da je “odmah sutradan sazvao konferenciju za štampu i rekao da se radi o vandalizmu”, ali je poslije poručio da je “nemoguće napraviti novu Ferhadiju, baš kao što je glupo reći da će neko napraviti novi Stari most u Mostaru”. Blizak njemu bio je i nekadašnji ministar vjera u Vladi RS Jovo Turanjanin koji je smatrao da treba “obnoviti svaku bogomolju koja je uništena, pa samim tim i Ferhadiju”, pogotovo što je “mogućnost pobune zbog obnove ove džamije mnogo manja u odnosu na prošlu godinu”. Aktuelni član Predsjedništva BiH, a bivši predsjednik banjalučke gradske vlade Nebojša Radmanović je, nakon pozitivne odluke Doma za ljudska prava, uputio upozorenje u kome kaže da «nisu uvažene ni političke, ni kulturne, ni urbanističke potrebe Banje Luke». Ispada da je rušenje Ferhadije bilo opravdano, jer su se time popravile kulturne i urbanističke prilike. Bivši gradonačelnik Umičević je o svojoj ”širokogrudosti” svojedobno obavijestio visokog predstavnika, rekavši da “neće predstavljati nikakav problem da IVZ dobije prikladnu lokaciju da na njoj podigne džamiju”, ali da je pitanje izgradnje Ferhadije – “politizovanje vjerskih osjećanja”. Bit će da je rušenje muslimanskih bogomolja imalo značenje depolitizacije vjerskih osjećanja?! Vrhunac budalaštine bio je nalaz Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-historijskih spomenika koji je utvrdio – “da postoje indicije da se ispod temelja Ferhadije nalaze ostaci starije kultne građevine”. Eto, da nije srušena Ferhadija nikada civilizacija ne bi saznala za otkriće “starije kultne građevine”. Čudni neki arheolozi. Vizionari! Bit će da su namirisali da ispod Ferhadije ima još stariji spomenik pa su za dobrobit čovječanstva minirali bogomolju izgrađenu 1579. godine. Po ovoj šizofrenoj logici obnavljanje Ferhadije bi bilo – kulturocid.

Obnoviti svih 205 banjalučkih džamija

Administrativni ping-pong s predmetom Ferhadije razvlačen je godinama od gradskog Sekretarijata za prostorno uređenje, koji izdaje dozvolu za gradnju, pa do Ministarstva urbanizma, koji je nadležan za spomenike. Tadašnji javni poziv „lidera budućnosti“ premijera Dodika na rušenje Ferhadije – ”ukoliko njena izgradnja počne bez odobrenja” – bez premca je u antologiji srpske osionosti. Taj ekstremizam nije mu smetao da bude guran, podržavan i štićen od međunarodnih faktora.  Vrijedi se prisjetiti i glupave ponude iz Beograda da BiH povuče tužbu protiv SRJ za agresiju i genocid, a Beograd će obnoviti Ferhadiju. Savršena je ta srpska drskost! Kada je srpska karadžićevska politika kapitulirala pred pravnim pritiscima i neminovnostima da obnova Ferhadije mora početi po svaku cijenu, na scenu je stupila svesrpska pobuna. Srbi su imali sjajnu priliku da 7. maja 2001. sa sebe počnu skidati činjenicu da su skloni genocidu. A pošto jesu to što jesu, oni su sasvim prirodno potvrdili svoja genocidna opredjeljenja. Ferhadija je samo znak, paradigma, najjači simbol srpskog sakralocida. No, treba se prisjetiti da je u Banjoj Luci porušeno 16 preostalih džamija, pet turbeta, sahat-kula, sravnata su sva mezarja, šadrvani i česme. U Banjalučkom muftiluku porušeno je 205 džamija. Sve ove džamije moraju biti obnovljene. Uporedo s njima treba graditi i bošnjački život, gdje god su bile, i gdje god će biti ti bošnjački svjetionici opstanka. Jedno bez drugog ne ide.

Saff