Cazinska buna – 60 godina poslije

Ustanici su napali nekoliko zemljoradničkih zadruga i razoružali nekoliko policajaca, a na današnji dan 6. 5. 1950. godine oružano su napali i gradove Velika Kladuša i Cazin. Pobuna je od strane nadmoćnih snaga JNA ubrzo ugušena, a "narodna vlast" se žestoko obračunala sa ustanicima: 15-ak ustanika je osuđeno na smrt i strijeljano, a na desetine je osuđeno na kazne zatvora i "društveno korisnog rada"  na vremenski perod od nekoliko mjeseci pa do 20 godina.

Ono što je posebno interesantno je činjenica da je oko 115 porodica s oko 777 članova osuđeno na "kolektivnu kaznu" – iseljenja, što je nezapamćen slučaj drugdje takve sankcije za cijeli period komunističke vladavine u cijeloj Jugoslaviji. Naime, iako za to nije postojao nikakav zakonski i pravni osnov niti je u postojećem zakonodavstvu Federativne Republike Jugoslavije uopće nekim propisom bila predviđena krivična kazna "kolektivnog preseljenja" cijelih porodica, jer se takva norma nije mogla iščitati ni u Zakonu o zaštiti države iz 1946. godine, ni u Krivičnom zakonu iz 1947. godine, ni u Zakonu o vrsti sankcija i kazni, nakon suđenja ovih 115 porodica, većinom muslimana s ukupno 777 članova (uključujući i žene, djecu i starce) je kolektivno iseljeno s područja cazinske i kladuške općine (gdje je živjelo preko 90% muslimanskog stanovništva) na područje općine znakovitog imena – Srbac (gdje je živjelo preko 90% pravoslavnog srpskog stanovništva).

Interesantno je da je se sličnom mjerom „kolektivnog preseljenja“ prijetilo i mještanima zeničkog sela Šerići, za vrijeme proganjanja „Mladih muslimana“ nakon II svjetskog rata. Naime, navodno je jedan od vođa „Mladih muslimana“ bio i ugledni šerički beg Husejnović koji je slično Huski Miljkoviću u Cazinskoj Krajini sačuvao bošnjačko-muslimanski narod u toku II svjetskog rata od četničkih pokolja, formirajući muslimanske milicije. Komunističke vlasti su bile zaprijetile da će cijelo 100% bošnjačko-muslimansko stanovništvo sela Šerići preseliti na područje općine Drvar (koji je bio naseljen 100% Srbima), ukoliko se beg ne preda ili ukoliko neko od mještana ne izda gdje se krije. Nakon te prijetne beg se sam predao, da bi spasio selo od progona i odležao godinama u zatvoru.

Navedeno raseljavanje kompletnog stanovništva pojedinih porodica nekih sela praćeno je konsfiskacijom njihove imovine, a kao vid odmazde zbog „antinarodnog djelovanja“, gdje se vidi sva apsurdnost ovih mjera, jer je cijeli jedan narod određenog kraja kažnjavan zbog „antinarodnog djelovanja“.

Ova mjera kolektivnog iseljenja gdje su i maloljetna djeca bila kažnjena za "grijehe" svojih očeva je inače bila jedino usporediva sa sličnim "kaznenim akcijama" Staljina u SSSR-u uperenim protiv cijelih "nepočudnih naroda" (Čečena, krimskih Tatara, Kalmika, itd.), koji su kolektivno iseljavani iz svojih domova i preseljavani na druge lokacije, kojom prilikom su neki narodi potpuno nestali, što sve ima elemente genocida.

Naime, zločinom genocida se smatra, između ostalog, i djelo počinjeno s namjerom da se djelimično ili potpuno uništi neka nacionalno etnička, vjerska ili rasna grupa, i to putem teške povrede fizičkog ili duševnog integriteta članova grupe. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida je postala punovažna 1950. godine, a istu je ratificirala i bivša Jugoslavija.

Interesantna stvar je i činjenica da postoje dosta jaki argumenti da je sama pobuna inicirana i podsticana baš iz Beograda i da su neke vođe pobune (pravoslavci i muslimani) prije samog otpočinjanja bune bile u stalnom kontaktu s nekim članovima UDBA-e, oficirima JNA u kasarni u Bihaću, a postoje jake indicije da je podršku otpočinjanju bune dao jedan od prvih ljudi tadašnje KPJ-e Milovan Đilas. Naime, bio je to period nakon rezolucije Infomibora i sukoba Jugoslavije sa SSSR-m i Staljinom, a sam Đilas je par godina poslije napustio KPJ i postao jedan od poznatijih komunističkih disidenata.

Izgleda da su u problematiku oko pobune bili upetljani i neki bošnjački muslimanski partijski rukovodioci, poput Hakije Pozderca, koji se nakon obračuna države s „pobunjenicima“ seli zastalno u Beograd i rijetko nakon toga posjećuje Krajinu.

Prema nekim dokumentima, organi UDBA-e su bili nekoliko dana prije počinjanja bune preko svojih doušnika upoznati da je narod nezadovoljan i da se sprema pobuna, ali izgleda da nekome u vrhu Partije i države nije bilo u interesu da se išta spriječi, već naprotiv, da imaju razlog da poduzmu represije prema muslimanskom stanovništvu tog dijela Krajine.

Naime, ovaj dio Krajine je jedan od rijetkih krajeva BiH u kome su Bošnjaci muslimani iz II svjetskog rata izašli skoro nimalo oštećeni od četnika i nihovih klanja. U toku čitavog rata ovaj kraj je predvođen bošnjačkim junakom Huskom Miljkovićem (rođen 1905. godine), koji je 1943. godine napustio partizane i osnovao vlastitu vojsku tzv. "Huskina vojska", a koja je radila na principu „Muslimanske milicije“ i u različitim vidovima sarađivala s okupatorom i ustašama, ali je sačuvala bošnjački narod toga kraja od četničkih pokolja.

Zanimljivo je da je na sličan način 40-ak godina poslije od strane KOS-a (obavještajne službe koja je nasiljedila UDBA-u) insceniran još jedan "ustanak" na istom području pod vođstvom Fikreta Abdića, koji je imao puno pogubnije i krvavije posljedice po bošnjački muslimanski narod.

Činjenica da su općine Cazin i Velika Kladuša bile jedine dvije općine u BiH prije rata u kojima su Bošnjaci muslimani činili preko 90% stanovništva, i to ratobornog i prkosnog  stanovništava vijekovima sklonog "posezanju za oružjem" u zaštiti svojih prava, sigurno nije bila irelavantna u insceniranju i poticanju ovih dviju "pobuna" u samo 40 -ak godina. Nije isključeno da su mjerama kolektivnog iseljenja, protjerivanja, ubistava, hapšenja i slanja na dugogodišnje kazne zatvora, a posebno izazivanjem bratoubilačkog međumuslimanskog sukoba, velikosrpski hegemonisti željeli da ovaj kompaktni većinski bošnjačko-muslimanski prostor i narod što više unazade, a još kad se uzme u obzir i afera "Agrokomerc", nakon toga onda sumnja nije nimalo bezrazložna.

O Cazinskoj buni se skoro 50 godina uglavnom šutjelo. Tek 1991. godine izašla je iz štampe knjiga Vere Kržišnik – Bukić "Cazinska buna 1950", koja je detaljnije obradila ovo pitanje. Djelomično su se poslije ovog zadnjeg rata ove teme dotakli i Mustafa Imamović u svojoj "Historiji Bošnjaka" i Mirsad D. Abazović u knjizi "Kadrovski rat za BiH".

U Cazinu i Kladuši veći dio dokumentacije vezane za Cazinsku bunu je uništen, a prema izjavi arhivskog radnika Čede Zorića, navedenoj u knjizi Vere Kržišnik – Bukić "Cazinska buna 1950", dio dokumentacije je predat tvornici «Ljepenka» u Cazinu kao sirovinska prerada i tako uništen. Jedan dio dokumentacije o ovoj buni je završio u Beogradu (gdje je bila centrala UDBA-e i komanda JNA), a sudbina te dokumentacije je nepoznata.

Bilo bi interesantno danas saznati šta se desilo s onih 777 prognanika (uglavnom muslimana) koji su davne 1950. godine preseljeni u Srbac, odnosno s njihovim potomcima, da li se neko od tih ljudi uspio vratiti poslije u Krajinu, kako su oni preostali Bošnjaci muslimani prošli u Srpcu u ovome posljednjem ratu, da li ima muslimana u Srpcu…

Piše: A.Č.
IslamBosna.ba