Isto tako kad na ruku’u kaže: „Ja Rabbi“, Allah mu odgovori: Odazivam ti se, moj robe. Kada na sedždi kaže: „Ja rabbi“, Allah mu odgovori: Odazivam ti se, moj robe pa čak i kada silnik kaže: „Ja rabbi“, Allah mu odgovori tri puta: Odazivam ti se, odazivam ti se, odazivam ti se, tj. Allah iščekuje da mu se Njegov rob pokaje, jer pokajanje velikog grješnika posebno veseli Allaha dž.š. Onaj koji se pokaje, isti je kao onaj koji nije ni počinio grijeh. Čovjek, kad god se iskrenom tevbom obrati svome Uzvišenom Gospodaru, uz to što obraduje Allaha Uzvišenog, osjeti i veliku sreću u srcu.
Dova je nerazdvojivi dio ibadeta
A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. tj., ako zamoli istinski. Dova je nerazdvojivi dio ibadeta koji prakticiramo a ni sami ne poimamo njeno suštinsko značenje. Dova je postala jedan od svakodnevnih adeta kod muslimana. Međutim, ima muslimana koji upućuju dove Allahu, dž.š., ali su svojim mislima zaokupljeni drugim dunjalučkim stvarima. Ovakav musliman se ne može ubrajati među one koji se istinski obraćaju svome Gospodaru. Glavni uzrok onoga što ne da insanu da svoju dovu upućuje istinski jeste njegovo stalno suočavanje s onim što je kontra ibadetima, poput bliskog odnosa s grijesima, gubljenja imanskog dostojanstva i dr. Upravo ovakve pojave spuštaju zastor između Gospodara i roba. Dakle, kako bi uklonio ovaj zastor moraš težiti da se istinski okreneš Gospodaru, Allahu dž.š., moraš težiti onome što ti je naređeno a kloniti se onog što ti je zabranjeno. Kada to uspiješ, e onda se možeš osloniti, pouzdati i na kraju obratiti dovom svome Allahu, dž.š. Treba spomenuti još jednu veoma važnu činjenicu, a to je da se insan ne može nadati da mu dova bude primljena kod Gospodaru ako Ga prvo nije spoznao, zatim čemu se nadaš ako Mu se ne pokoravaš i ako znaš da je u Njegovim rukama sve. Čemu se, pak, nada silnik ako demonstrira svoju nepokornost. Zato, brate moj, ako želiš da tvoja dova bude primljena kod Allaha, dž.š. povjeri Mu se iskrenom i istinskom tevbom, svu svoju nadu predaj Njemu, spoznaj Ga, a zatim Ga moli.
Od dova koje bi Poslanik, a.s., učio, bile su i ove riječi: „Gospodaru naš i Gospodaru svega stvorenoga“. Ova mala ali tako lijepa dova, kojom je počašćen svaki mu’min, govori nam da si ti onaj koji Mu robuje, a da je On Gospodar svega postojećeg, da je u Njegovim rukama sve, da su u Njegovim rukama najjači i najslabiji, da su u Njegovim rukama bogati i siromašni, da se Njemu svaka stvar vraća. Ove imanske poslastice ne može spoznati niko osim ko ih nije probao. Ti kada robuješ Allahu, to činiš Tvorcu i Upravitelju svemira, Onome koji sve zna, Onome kome će svi ljudi račun polagati.
Allah je s mu’minima
Naprimjer, čovjek kada stupi u neku određenu vezu (posao, brak, porodica) u svom rodnom mjestu, te nakon izvjesnog vremena otputuje u drugo mjesto i tu proboravi određen period, nakon izvjesnog vremena počet će da mu nedostaju odnosi koje je uspostavio u svom rodnom mjestu, jer u novom mjestu boravka nikoga ne poznaje. Zato, brate moj, vezu koju ostvariš sa Allahom – i ako ona bude jaka, potpuna i iskrena – gdje god da otputuješ, Allah je s tobom. U određenim prilikama kada se govori o sveprisutnosti Allaha, u Kur’anu se spominju dva načina: opći i posebni. Što se tiče posebnog, to su riječi Uzvišenog Allaha, dž.š., kada kaže: “On je s vama gdje god bili…” (Al-Hadid, 4.) tj., s vama je Svojim znanjem i to se odnosi na sve ljude – na kafire i mu’mine, pobožne i neposlušne. Ali kada Allah kaže: Zaista je Allah sa mu’minima, to se odnosni na posebnu sveprisutnost Allaha i ona se odnosi samo na vjernike, a to znači da je On s nama putem zaštite, pobjede, upute i pomoći.
Ljepota imana ogleda se u tome da Mu se potčinjava svako ko Mu robuje, znajući da je u Njegovim rukama sve, da je On vlasnik svega, da sve ono što se događa, Allahova je odredba.
“Nama će se oni, zaista vratiti i pred Nama će, doista, račun polagati!” (Al-Gašija, 25-26.)
Ja sam svjedok da čovjekovo slijepo vjerovanje nije primljeno kod Allaha, dž.š., jer Allah kaže:
“Znaj da nema drugog boga osim Allaha! Svjedočim da si Ti jedan i jedini Bog i da nemaš sudruga, to je istinska jedinost ( tevhid). Zato se, mimo Allaha, ne moli drugom bogu – da ne bi bio jedan od onih koji će biti mučeni.” (Aš-Šu’ara’, 213.)
U slučaju da doviš ili da se obraćaš nekome drugom mimo Allahu svjesno ili nesvjesno ili da padneš u javni ili tajni širk – doveo si svoju dušu pred vrata propasti. Allah poručuje:
“Zato se, mimo Allaha, ne moli drugom bogu – da ne bi bio jedan od onih koji će biti mučeni.” (Aš-Šu’ara’, 213) Svjedočim da si Ti Jedan i da nemaš sudruga.
Allah dovoljan pomagač svome Poslaniku
Gospodaru naš i Gospodaru svega stvorenog, svjedočim da je Muhammed tvoj rob i tvoj Poslanik. Šta ustvari znači da Poslanik svjedoči da je on Njegov Poslanik? To znači da je on garancija Allahove pobjede. Nakon strašnog uznemiravanja i ponižavanja od mušrika, Poslanik, a.s., je bio primoran da napusti Mekku. Jedne prilike, Zejid, r.a., ga priupita: „Božiji Poslaniče, kako ćeš se vratiti u Mekku a oni su te protjerali?“, na što mu Poslanik, a.s., odgovori: Zaista je Allah dovoljan pomagač svome Poslaniku. U djelima koja se bave životopisom Poslanika, a.s., naći ćeš podatak da je u Mekki bila raspisana potjernica za Muhammedom, a.s., i ponuđena do tada neviđena nagrada od sto deva za onog ko ga uhvati i dovede živog ili mrtvog. I najbliže tome bio je tadašnji mušrik po imenu Suraka, kome je Poslanik tom prilikom rekao: Šta misliš, Suraka, o tome da obučeš kraljevsku krunu Kisre?
Današnji musliman kojeg sumnja obuzima, zato što ispire svoj mozak od onog što stalno sluša i što dopire do njega, ne može istinski svjedočiti u Poslanikovo poslanstvo. Vjernik bi trebao da zna i da bude siguran u to da se Allah, dž.š., neće odvojiti od svojih iskrenih robova. Zato ti koji mu se predaješ, morao bi da se učvrstiš, jer imanska konsolidacija na Zemlji ima svoju cijenu. Današnji muslimani imaju veliku želju za konsolidacijom na Zemlji, ali da ih to ništa ne košta… Žele da žive kao ostatak naroda, da pretjeruju u svojoj podložnosti dunjaluku, i pored toga žele da im se Allah smiluje i ojača poziciju na Zemlji. To se neće desiti, jer Allah dž.š. kaže: “I da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi…” (An-Nur, 55.) Kada ljudi budu težili da njihov Gospodar bude zadovoljan njihovom vjerom, tada mogu očekivati da im se konsolidiraju redovi na Zemlji. Sve dok im bude vjera samo vanjska forma a ne suština, dok bude radi drugih a ne radi potrebe za primjenom vjere, neće se učvrstiti na Zemlji.
Vjera je sadržana u bratstvu
Gospodaru naš i Gospodaru svega stvorenog, svjedočim da je sva vjera sadržana u bratstvu. U svijetu postoje društvene zajednice koje svojim radom i dostignućima prevazilaze granice maštovitosti u odnosu sa narodom, dok se, opet, svojim nemarom prema ostatku svijeta odnose – životinjski. Ovo nisu pozitivne osobine čovjeka za koje se islam zalaže i koje baštini, jer islam je vjera humanosti. Primjer velikana iz povijesti će svakako potvrditi ovu činjenicu. Salahuddin Ejjubi nije prolio ni kapi nedužne krvi prilikom osvajanja Kudsa, dok su kršćani prilikom osvajanja istog mjesta, u dva do tri dana, ubili, prema historijskim zabilješkama, oko sedamdeset hiljada ljudi. Svijet se nije mogao nikad upoznati i doći u kontakt s humanijim osvajačima od muslimana. To je smisao Poslanikove dove – Gospodaru naš i Gospodaru svega stvorenog, svjedočim da je sva vjera sadržana u bratstvu. Jedan broj uleme u tumačenju Poslanikovih riječi: “Neće postići pravo vjerovanje niko od vas dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sam sebi”, kažu da se radi, ustvari, o općeljudskom bratstvu, tj. ako ne želiš svom bratu po ljudskoj prirodi ono što ne želiš i sebi – nisi istinski vjernik. Allah dž.š. kaže:
“I za one koji se odupiru onima koji ih ugnjetavaju” (Aš-Šura, 39.)
Iskrenost (ihlas) je ključ svakog uspjeha
Gospodaru naš i Gospodaru svega stvorenog, učini me da budem iskren prema Tebi, jer iskrenost prema Allahu dž.š. je ustvari duša vjere. Dva rekata iskrenog namaza je bolje od hiljadu neiskrenih. Iskrenim činjenjem djela postiže se nagrada bez obzira na to da li je djelo malo ili veliko dok djelo učinjeni bez iskrenosti (ihlasa), ne koristi, bez obzira koliko je. Posjedovanjem ihlasa na tebe se spušta Allahov smiraj. Jedna od obilježja iskrenosti je da si pred Allahom, prilikom činjenja dobrih djela, isti i u tajnosti i u javnosti. Nemoj očekivati od ljudi da ti se zahvaljuju, da ti tvoje dobro djelo priznaju ili ne priznaju, a posebno da ti daju nagradu za ono što si im dobra učinio. Ako si iskren, ostat ćeš, u svakom slučaju, isti. Znači odlika iskrenosti bila bi da se tvoje dobro ne povećava za onog ko ti se zahvali, niti se smanjuje ako zahvalnost izostane. Iskrenost (ihlas) je duša ibadeta, odnosno, iskrenost je ibadet srca, kako Uzvišeni kaže: Reci: Samo se Allahu klanjam, iskreno Mu ispovijedajući vjeru svoju. U potpunu iskrenost ljudi ne može niko proniknuti osim Tvorac svega postojećeg. Samo On zna da li si iskren ili ne.
Briga o porodici
Gospodaru naš i Gospodaru svega stvorenog, učini me da budem iskren prema Tebi ja i moja porodica. Obratimo pažnju na riječi Uzvišenog Gospodara:
“O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre.” (At-Tahrim, 6.)
Ne možeš se smatrati uspješnim mužem ako za sobom u pokornost Allahu ne povedeš i svoju ženu. Ne možeš se smatrati uspješnim ocem ako svoje dijete ne povedeš sa sobom u činjenje pokornosti Allahu, dž.š., jer tvoja kuća je dio tvoje vjere, tvoja veza sa ženom je dio tvoje vjere, da vodiš brigu o njoj je dio tvoje vjere, tvoja djeca su dio tvoje vjere. Danas je interesantna pojava kod muslimana, pridaju pažnju samo očuvanju lične vjere, dok ne vodi brigu o vjeri svoje porodice. Mnogo puta imamo priliku da vidimo ženu s hidžabom kako ide sa svojom kćerkom koja nepropisno obučena. Samim tim se može primijetiti da joj je kćer zapuštena, pa se s pravom možemo pitati kako ona kao mati može biti zadovoljna s time. Zato je Allahov Poslanik, a.s., učio Gospodaru naš i Gospodaru svega stvorenog, učini me da budem iskren prema Tebi ja i moja porodica, svakog trena i na dunjaluku i ahiretu. Ovdje se treba osvrnuti na onaj dio vjernika kojima je iman počeo slabiti, koji su počeli padati u gaflet (duševnu nemarnost), i upadati u kolo sa grješnicima. Značenje ove dove bilo bi da pokornost bude konstantna a ne na tren. U našem svakodnevnom životu postoje ljudi koje voliš ali ih ne poštuješ ili ih poštuješ ali ih ne voliš. Istinska veličina se ogleda u tome da, ako si se pokorio Allahu, dž.š., veličaj Ga i pokoravaj Mu se isto toliko koliko Ga i voliš.
Gospodaru naš i Gospodaru svega stvorenog, čuj i uslišaj naše dove,amin, vel-hamdu lillahi rabbil alemin.
Autor: Dr. Muhammed Ratib EN-NABULSI
Preveo sa arapskog: Ismail Mehtić
Izvor: Novi horizonti
Obrada: IslamBosna.ba