3. februara 2010. godine, nakon sramotnog suđenja, Ministarstvo pravde je objavilo presudu Aafii Siddiqui i proglasilo je krivom za “pokušaj ubistva američkih državljana u Afganistanu i zbog još 6 dodatnih optužbi”. Očitovanje o visini kazne će se desiti 6. maja, i ona će se suočiti s kaznom od 20 godina za svaku optužbu; pokušaj ubistva, moguću doživotnu kaznu zbog optužbe za otvaranje vatre, i po 8 godina za svaku optužbu zbog napada 2003. godine. Nakon što su posjetili njenu familiju u Karačiju, Pakistan, agenti obavještajne službe Pakistana ISI, u saradnji s Vašingtonom, oteli su Siddiqui i njeno troje djece na njenom putu za aerodrom u Rawalpindiju, predali je američkim vlastima koji su je tajno prebacili u zatvor u Bagramu, Afganistan, gdje je provela više od pet godina, ispunjenih mučenjem i neopisivim zlostavljanjem, uključujući strašna premlaćivanja i opetovano silovanje.
Lažno optužena i osuđena, Siddiqui je kriva samo zbog toga što je bila muslimanka u Americi u pogrešno vrijeme. Pakistanka po nacionalnosti, ona je bila duboko religiozna, promišljena, ozbiljna, tiha, uljudna, stidljiva, blago je govorila, u društvu jedva primjetna i nije bila ekstremist ili fundamentalist, i naravno – nije bila terorist. Pohađala je MIT i Univerzitet Brandey, gdje je završila doktorat u neurokognitivnoj oblasti. Bila je volonterka u raznim dobrotvotnim aktivnostima, poučavala je muslimansku djecu nedjeljom, dijelila Kur’ane zatvorenicima u okolnim zatvorima, posvetila se pomaganju potlačenim muslimanima širom svijeta, živjela je tihi i nenasilni život.
Ali, bez obzira na to optužena je da predstavlja “veliki sigurnosni rizik” zbog svojih navodnih veza s Al-Kaidom i navodnih planiranja terorstičkih napada na ciljeve u New Yorku, uključujući Kip slobode, most u Bruklinu i Empire State Building, optužbe koje su bile toliko “ozbiljne” da se nisu ni pojavile u njenoj osudi na sudu. Ono što je ljudima iz Ministarstva pravde bilo posebno interesantno je njena navodna veza, kroz brak, s nećakom Halida Šejka Muhammeda, koji je optužen da je mozak operacije 11. septembra, a koji je to i priznao nakon godina užasnog mučenja. Američke vlasti su ih pokušale oboje iskoristiti – da natjeraju Halida Šejka Muhammeda da poveže Siddiqui s Al-Kaidom, a ona da prizna svoju odgovornost za 11. septembar – nešto o čemu nije znala ništa…
Njeno suđenje je bilo ismijavanje i travestija pravde, bazirano na bezobraznim optužbama da je ona, u prisustvu dvojice agenata FBI-a, dvojice armijskih prevodilaca, trojice oficira američke vojske, (onako malena i slaba) napala trojicu od njih, otela im jednu pušku, otvorila vatru iz blizine, nikoga nije pogodila, da bi sama bila ozbiljno ranjena. Nijedan dokaz s imalo kredibiliteta nije predstavljen. Nešto od dokaza su ostavljeni kao tajna. Cijeli proces je bio brižljivo insceniran. Svjedoci su bili ili unovačeni, ili su bili potkupljeni da kooperiraju, vršen je pritisak na njih, porotnici su zastrašeni i njena odvjetnica, Elaine Whitfield Sharp, je rekla da je njihova presuda bila “bazirana na strahu, a ne na činjenicama”. I dok čeka određivanje svoje kazne 6. maja, Affia Siddiqui je zatvorena u strogoj samici, u zatvoru u New Yorku, nije joj dozvoljen nikakav kontakt s prijateljima i familijom, nikakva pošta ili čitanje materijala, niti 15-minutni telefonski razgovor s rođacima, koji joj je prije bio dozvoljen.
U februaru 2010. godine muslimanske žene u Americi, Britaniji, Kanadi i Australiji ujedinile su se u svom bijesu zbog takvog postupanja prema Aafii Siddiqui, zbog njene osude, te su tražile njeno puštanje. 28. marta je bila sedma godišnjica njene otmice, i bila je popraćena globalnim protestima, a organizacija “Pravda za Aafiu” (JAFC) kaže da su održali mnogobrojne “događaje, demonstracije, kampanju slanja pisama, da je njen slučaj spominjan na hutbama u gradovima širom svijeta” kao dio borbe za pravdu, protiv sadizma i barbarstva protiv ove nedužne žene, osuđene zbog zločina koje nije počinila.
JFAC je objavila transkript intervjua s članovima njene familije, a koje je 26. marta održao Kamram Shahid iz Pakistan Front Line TV, u kojem je razgovarao s njenom majkom Ismat, sestrom Fowziom i sinom Ahmedom koji je pitao: “Zašto su je zatvorili i zašto su zatvorili mene?” A kao odgovor na to koju bi poruku poslao svojoj majci on je rekao: “Volim te i čekam te da uskoro dođeš mama, s Allahovom dozvolom.”
Njena majka Ismat je potvrdila neke šokantne detalje o mučenju svoje kćerke govoreći: “Ona je pretrpjela mnogo toga, neke od najgorih stvari, šest muškaraca skinulo njenu odjeću.” Sva njena odjeća je bila skinuta. Ovo je rekla pakistanskim senatorima, da su je skinuli do gola, da su joj zavezali ruke iza leđa, i onda bi je vodili, vukli je za kosu. Ne možete zamisliti sve okrutnosti koje su joj radili. Ovakvu bi je vodili kroz prolaze i snimali bi je takvu. Nakon toga, nakon su primjetili da uči Ku’ran, napamet i iz knjige. Onda bi ponovo poslali šest ili sedam muškaraca, koji bi je skinuli do gola i maltretirali je. Uzeli bi Kur’an, bacili ga pod njene noge i govorili da će joj ga vratiti jedino ako bude gazila preko njega. Ona bi plakala i vikala da to neće uraditi. Onda bi je tukli s kundacima svojih pušaka toliko dok ne bi bila sva krvava. Cijelo njeno lice i tijelo bilo je ozlijeđeno. Onda bi je vukli za kosu, jedan po jedan… prijetili su joj da će je izvesti na sud, ovakvu, golu.
Nakon što su je toliko tukli ona je krvarila… natjerali su je da legne na krevet. Onda su joj vezali ruke i noge – tako bi je vezali da nije mogla potrljati svoje rane. Nastavili su je mučiti, raznim stvarima, po stopalima i glavi. Stavljali su je u neke mašine da izgubi svoju mentalnu stabilnost. Davali su joj takve injekcije, pod izgovorm medicinskog tretmana. Kada ih je molila da to ne rade, oni bi je onesvjestili i onda joj dali injekcije. Takva je njihova okrutnost. I sva ova okrutnost – a pogledajte islamski svijet… Oni su tihi i grade sebi kuću u Džehennemu… ona nije bila zločinac, čak ni po njihovom zakonu. Ona nije počinila nikakav zločin. Oni je nisu optužili za terorizam. Ona nije terorist.
Njena sestra Fowzia kaže: “Sve postoji na kasetama. Ja ovo ne izmišljam. Oni su sadisti ili bilo šta slično. Sve ovo pretraživanje i skidanje je snimljeno na video kaseti. “Svjedočenja na sudu otkrivaju da su i njena djeca bila također mučena, a Ahmed je kasnije pušten pod uslovom da ništa ne kaže, dvoje djece još uvijek se smatra nestalima i misli se da su ubijeni. „Mislim da ni Džingis kan nije radio nešto slično”, kaže Fowzia. U augustu 2008. godine, u svom obraćanju pakistanskom senatu, Fowzia je objasnila da “Aafia ne može dobiti pravdu u SAD-u… Oni će se pobrinuti da od nje stvore veliku terorističku ličnost da maskiraju pet godina mučenja, silovanja i zlostavljanja djece o kojima su izvještavale grupe za ljudska prava.“
Njen slučaj je mnogo važniji od toga da je to slučaj “moje sestre ili jedne žene. Njen slučaj je kriminal koji je iznad svega onoga zašto je ona i optužena i ovo je šamar našoj naciji i cijelom čovječanstvu. Počinitelji ovih zločina su ti koje treba dovesti da odgovoraju. To je pravi kriminal terora u ovom slučaju.” Fowzia je tražila da se Aafia prebaci u Pakistan, uprkos maloj nadi da će to vlada, koja je saučesnik u ovom zločinu, i uraditi. Kao prvo, oni su zanijekali da bilo šta znaju o ovom slučaju, a onda, nakon sastanka s njenom porodicom, ministar unutrašnjih poslova Faisal Saleh Hayat i drugi dužnosnici su obećali da će poraditi na njenom puštanju, još uvijek negirajući da su učestvovali u ovom slučaju.
Zbog toga što je njen slučaj izazvao proteste širom nacije, pakistanska vlada je pokušala kontrolirati štetu, te krivnju prebaciti na Vašington, pa oficir istražitelj Shahid Qureshi, u svome izvještaju sudu, tvrdi da su “agenti FBI-a, bez ikakvog naloga i obavještenja” izveli ovu otmicu. Prema tvrdnjama Komisije HRW-a u Pakistanu za vrijeme zatočenja Aafii Sidiqui je odstranjen bubreg i zubi. Njen nos je slomljen i nije ponovo namješten. Njena rana od metka nije dobro zaliječena. Reuters je izvijestio da je izgubila jajnike i da još uvijek ima unutarnje krvarenje, zbog lošeg tretmana. Oni koji su je vidjeli kažu da ima samrtničku boju, zbog ekstremne traume i boli. Nakon godina užasnog mučenja i zlostavljanja, psihološka analiza federalnog zatvorskog biroa dala je dijagnozu njenog stanja kao “psihoza depresivnog tipa”, pored užasnog fizičkog stanja u kojem se ona nalazi.
Muslimanska inicijativa za pravdu (MJI) izjavila je da je “nedavna presuda (Aafii Sidiqui)… šokirala i razbjesnila mase širom planete”. Međunarodna mreža za pravdu (IJN), koja predstavlja i porodicu AAfije Sidiqui, na dan presude dala je sljedeću izjavu: “Današnji dan obilježava zatvaranje još jednog tužnog poglavlja u životu naše sestre, dr. Aafie Sidiqui. Danas su je nepravedno proglasili krivom. Iako nije optužena za bilo koji prekršaj koji se tiče terorističkog djelovanja, sudac Berman je dopustio svjedocima optužbe da karakteriziraju našu sestru kao terorista – što, s obzirom na sve dokaze, ona nije. Današnja presuda je jedna od mnogobrojnih zakonskih grešaka koje su dozvolile tužiocu da svoj slučaj protiv naše sestre bazira na mržnji, a ne na činjenicama. Vjerujemo da je rezultat toga to da joj je uskraćeno pravedno suđenje, i ova presuda mora biti poništena žalbom.”
I sam žrtva američke torture, uključujući u mučenje u Bagramu, autor knjige: “Neprijateljski borac: Put britanskog muslimana u Guantanamo i nazad”, Moazzem Begg, poput mnogih drugih, nazvao je AAfiu “Sivom damom Bagrama” zbog toga što je ona bila kao duh, čiji plač i vrištanje još uvijek progoni sve one koji su je čuli. Zbog toga, za vrijeme njegovog boravka u Bagramu grupa zatvorenika je štrajkala glađu zbog nje. A nakon osude njena sljedeća destinacija će možda biti i izoliranoj samici federalnog Supermax pakla, u kome se nalaze najgori kriminalci, “najgori od najgorih od onih koji prijete nacionalnoj sigurnosti”.
Teško da je to pravo mjesto za ženu koju opisuju kao stidljivu, blagog govora, duboko religioznu, uljudnu, ozbiljnu, promišljenu, ali i za druge slične njoj, posebno osuđene muslimane koje muče u američkom globalnom gulagu, zahvaljujući i ovoj administraciji koja jezikom osuđuje mučenje, ali ga nastavlja sadistički praktikovati kao i George Bush i drugi, najgori, historijski tirani.
Piše: Stephen Lendman
Izvor: Uruk.net