Oni traže od tebe da ih što prije stigne kazna! (Prof. dr. Nasir el-Omer)

Kur’an časni ukazuje nam na zanimljiv događaj koji se ponavljao određenim Allahovim vjerovjesnicima, neka je na njih Allahov mir i spas, i onima iz njihovog naroda koji nisu u laž utjerivali svoje poslanike.Nakon što više nisu znali na koji način da odvrate vjerovjesnike od njihovog vjerovjesničkog poziva – da’ve i nakon što bi svaka njihova rasprava, izgrađena na slabim i lažnim argumentima kao i pokvarenom i pogrešnom vjerovanju, poklekla pred jakim i čvrstim dokazima istinitosti Allahovih vjerovjesnika i ispravnosti onoga čemu su pozivali, lažljivci bi pribjegavali metodi izrugivanja i ismijavanja, utjerujući u laž one koji su im poslani od Allaha i tražeći od njih da ih stigne kazna kojom im se prijeti.

Obavještava nas Uzvišeni o narodu Ad koji su u laž utjerivali svoga vjerovjesnika Huda, a.s.: “Zar si nam došao zato da se jedino Allahu klanjamo, a da one kojima su se klanjali preci naši napustimo?” – govorili su oni . “Učini da nas snađe to čime nam prijetiš, ako je istina to što govoriš!” (Bedemi, 70.)

Isto tako Uzvišeni kazuje o narodu Semud kojima je bio poslan Salih, a.s.: ”I zaklaše onu kamilu, i zapovijed Gospodara svoga ne poslušaše i rekoše: ‘O Salihu, učini da nas snađe to čime prijetiš, ako si poslanik.”‘ (Bedemi, 77.)

A oni koji su Nuha, a.s., u laž utjerivali, govorili su: “O Nuhu”, rekoše oni, “ti si ‍želio da se s nama raspravljaš i dugo si se raspravljao. Daj neka se ostvari ono što nam prijetiš, ako istinu govoriš!” (Hud, 32.)

Lutov narod je također govorio: “Učini da nas Allahova kazna stigne, ako istinu govoriš!” (Pauk, 29.)

U sličnom stilu bile su i riječi Šuajbovog, a.s., naroda kada su rekli svome poslaniku Šuajbu, a.s.: ”Zato spusti na nas kaznu s neba, ako istinu govoriš!” (Pjesnici, 187.)

A što se tiče našeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i iskušenja koja je doživio od svog naroda, to je zasigurno najčudniji događaj: ”A kad su oni rekli: ‘Bož‍e, ako je ovo zbilja istina od Tebe, Ti pusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu!”‘ (Plijen, 32.)

Nema sumnje da su ove riječi odraz njihove maloumnosti, lakomislenosti i glupavosti jer im je bilo preče da su rekli: ”Bože, ako je ovo zbilja istina od Tebe, pa uputi nas da je slijedimo”,

a ne da ustrajavaju na protivljenju Poslaniku i njegovom odbijanju, a zatim još traže i prizivaju da ih zbog toga stigne Allahova kazna!

Međutim, zbog njihove velike oholosti, nakon što su se osilili i dali prednost ovom prolaznom svijetu nad onim vječnim, Uzvišeni Allah ih je u zabludi ostavio, učinio njihove uši gluhim i oči slijepim prema istini i uputi.

Zaista je čudno kako ovako slabašno biće – koje je Allah izveo na ovaj svijet nakon što spomena nije bilo vrijedno, zatim ga othranio i učinio da odraste dok nije stasao, još uz to konstantno bivajući pod Allahovim određenjem i Njegovom kontrolom kao i sve ostalo ni trenutka ne izlazeći iz Njegove apsolutne moći, pored svega krećući se po Zemlji koju je On stvorio, i pod nebeskim svodom koji je On uzdigao pijući vodu i jedući hranu iz Njegovog obilja – misli da Allahu može umaći!

Nedvojbeno je da se kazna odgađala svakom onome ko bi je požurivao i svaki narod koji je to tražio od svoga poslanika imao je različitu vrstu kazne na ovome svijetu, mimo zajedničke koja će im biti u vatri džehennemskoj na Sudnjem danu, tako da su neki strašnim glasom uništeni, dok je druge strašan smrtonosan potres zadesio, treći su potopljeni bili, a četvrti sa lica zemlje zbrisani koje je ona progutala nakon što je Allahovom naredbom bilo sve prevrnuto i ono što je dolje bilo bi gore, tako da su svi oni koji su utjerivali u laž poslanike i uz to još požurivali kaznu bili kažnjeni, osim Kurejša, naroda Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koji nisu doživjeli zajedničku kaznu, a to sve iz počasti prema njemu, s.a.v.s., i zato što su posljednji narod kojima je poslan poslanik, kako kaže Uzvišeni: ”Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti.” (Plijen, 33.)

I nije ih Uzvišeni iskorijenio do posljednjeg, već im je odgodio kaznu s tim što ih nije zanemario, kako se to navodi u riječima Uzvišenog: ”Oni traž‍e od tebe da ih što prije stigne kazna. A da nije određenog roka za to, kazna bi im došla, a doći će im, sigurno, iznenada, oni neće predosjetiti.” (Pauk, 53.)

Dakle, kazna im je bila odgođena izvjesno vrijeme pa su neki od njih poginuli u bitki na Bedru, drugi u nekoj od drugih bitaka, a neki su umrli i bez borbe, ali zasigurno na Sudnjem danu njihovo obećano mjesto i zajednička kazna, kao i svih prijašnjih i potonjih koji su u laž utjerivali poslanike – bit će džehennemska vatra.

Ovo odgađanje njihovog kažnjavanja sadrži određene mudrosti. Naime, primjetit ćemo da je veći broj onih koji su u laž utjerivali Poslanika, s.a.v.s., iz njegovog naroda prihvatio islam prije ili poslije oslobođenja Mekke, a manji je broj onih koji su umrli kao nevjernici. Mnogi od ovih koji su postali muslimani upotpunili su na najljepši način svoj islam i hrabro se borili za njega tako da su zabilježeni kroz historiju kao pouzdani i čestiti borci i bogobojazni predstavnici islama, čak i od onih koji su umrli kao nevjernici Allah je dao da iz njihovih kičmi izađu potomci monoteisti koji će samo Njega Uzvišenog slaviti i obožavati, a sve to kao odgovor na veliku želju i nadu poslanika Muhammeda, s.a.v.s., na dan kada mu je bilo ponuđeno da melek koji je zadužen za planine sruči dva ogromna brda na one koji su ga utjerivali u laž, a on je to odbio i rekao: ” Ja se nadam da će Allah iz njihovih kičmi izvesti potomstvo koje će samo Njega, Jednog i Jedinog, obožavati i neće Mu ništa ravnim smatrati”, i zaista je on, s.a.v.s., milost svim svjetovima pa čak i za one koji su ga u laž utjerivali i sa njim se izrugivali tako da su radi njegove počasti kod Allaha bili pošteđeni zajedničke kazne koju su doživjeli narodi drugih poslanika.

I mi u ovom izlaganju imamo veliku pouku: ako je apsolutni Vladar Uzvišen bio strpljiv prema onima koji Ga niječu i u laž utjeruju Njegove poslanike, također i Njegov Poslanik i miljenik na svim izrugivanjima kojima je bio izložen, pa i mi bismo se zasigurno trebali okititi istom osobinom prema svakom onome koji nas u laž utjeruje i sa nama se izruguje dok ga pozivamo ispravnom putu i ne treba da bude naša glavna briga da prizivamo na njega propast i nesreću, a naročito ukoliko se radi o ličnim stvarima, a ne o pitanjima vjere i muslimana uopće.

Danas dok svakodnevno slušamo različite laži onih koji u laž utjeruju istinu i dok smo očevici različitih vrsta izrugivanja sa pripadnicima istine i konstantnog ustrajavanja u tome, zasigurno znamo da je taj vrhunac oholosti i odvažnosti samo trenutno stanje kao ishod Allahovog odgađanja njihove kazne i oni u svojoj obijesti, koju uzastopno povećavaju, kao da svojim stanjem nijemo požuruju da ih stigne kazna baš poput onih koji su to tražili direktnim riječima od svojih poslanika. I svako onaj koji ustrajava na nepokornosti prema Uzvišenom Allahu i udaljavanju od Njegovog puta, uz to slušajući prijetnju koja je upućena svakom onome koji to čini, može se djelimično poistovijetiti sa ovakvima pa je naša obaveza da im kažemo ono što je rekao Allahov poslanik Salih, a.s., svome narodu: “O narode moj” – govorio im je on – “zašto tra‍žite da vas stigne kazna prije nego što se pokajete? Zašto od Allaha ne traž‍ite oprosta, da bi vam se ukazala milost?” (Mravi, 46)

”Oni traž‍e od tebe da ih što prije stigne kazna. A da nije određenog roka za to, kazna bi im došla, a doći će im, sigurno, iznenada, oni neće predosjetiti.” (Pauk, 53.)

Preveo:hfz. Amer Džeko

Minber.ba