U Gazi, bolesno i napušteno stanovništvo, većinom djeca, položeno je u grob iza raznih zidova, iznad i ispod zemlje, koje podržavaju Amerikanci, a koji imaju za cilj pojačavanje kriminalne opsade. U Latinskoj Americi Obamina administracija je osigurala sedam baza u Kolumbiji, iz kojih vodi ratove i specijalne operacije protiv popularnih demokratija u Venecueli, Boliviji, Ekvadoru i Paragvaju. Za to vrijeme ministar „odbrane“ Robert Gates se žali da se „evropska javnost i politička klasa“ toliko protivi ratu da predstavljaju „prepreku“ miru.
Prema tvrdnjama jednog američkog generala, invazija i okupacija Afganistana nije toliko pravi rat koliko je to „rat percepcije“. Tako, nedavno „oslobađanje grada Mardžah“ od talibanske „komandne strukture“ bio je čisti Hollywood. Mardžah nije grad, tu nije bilo talibanske komande. Herojski osloboditelji ubijali su obične civile, najsiromašnije od siromašnih. Mimo toga – sve je bilo lažirano. „Rat percepcije“ znači stvaranje lažnih vijesti za narod kući, da bi se propala kolonijalna avantura činila vrijedna i patriotska, kao da zadnji oskarovski film „The Hurt Locker“ ima ikakve veze sa stvarnošću i kao da parada kovčega prekrivenih zastavama kroz grad Wiltshire nije bila samo jedna vježba ciničke propagande.
“Rat je užitak”, uz surovu ironiju je pisalo na kacigama u Vijetnamu; što znači da ako neki rat nema drugu svrhu osim da opravda proždrljivu vlast u borbi za lukrativnim fanatičnostima poput industrije oružja, opasnost istine se približava. Ova opasnost može biti prikazana liberalnom percepcijom Tonyja Blaira iz 1997. godine kao onog „ko želi da stvori novi svijet gdje se ideologija oslanja na vrijednosti“, s današnjim njegovim doživljavanjem od strane javnosti kao lažova i ratnog zločinca.
Zapadnjačkim ratnim državama, poput SAD-a i Velike Britanije, talibani nisu predstavljali prijetnju, niti bilo koji ljudi iz plemena u udaljenim mjestima, ali su im prijetnju predstavljali antiratni instnikti njihovih građana. Razmotrimo samo drakonske kazne grupi mladih ljudi u Londonu koji su osuđeni, a koji su protestovali prošle godine protiv izraelskog napada na Gazu. Nakon demonstracija u kojima je policija zatvorila hiljade ljudi, osuđeni su dobili i po 2,5 godine zatvora za prekršaje za koje bi inače dobili samo uvjetnu kaznu. Na obje strane Atlantika, ilegalni rat protiv disidenata postao je ozbiljan kriminal.
Šutnja na drugim visokim mjestima omogućava ovu moralnu travestiju. U umjetničkim, literarnim, novinarskim, pravnim krugovima, u krugovima liberalne elite, požurili su da se odmaknu i da ne primijete ono što je radio Blair, a sada Obama, nastavljajući da pokazuju svoju indiferentnost na barbarizam, ciljeve i zločine zapadnih država, retrospektivno prikazujući zla konvencionalnih demona, kao Saddama Huseina. Nakon odlaska Harolda Pintera pokušajte napraviti listu poznatih pisaca, umjetnika i advokata čiji principi nisu zatrovani „tržištem“ ili njihovom slavom. Ko je od njih govorio otvoreno o holokaustu u Iraku koji se desio za vrijeme skoro 20-godišnje smrtonosne blokade i napada? I sve je to bilo namjerno. 22. januara 1991. godine jedna američka obavještajna agencija predvidjela je impresivni detalj kako će blokada sistematski uništiti irački sistem snabdjevanja čistom vodom i da će to dovesti do „ povećanog broja bolesnih, ako ne i epidemija bolesti“. Tako je SAD pripremila eliminaciju čiste vode za irački narod: što je bio jedan od uzroka, kako bilježi UNICEF, smrti pola miliona iračke djece mlađe od 5 godina. Ali, izgleda, ovaj ekstremizam nema svoga imena.
Norman Mailer jednom je vjerovao da je SAD, u beskonačnoj potjeri za ratom i dominacijom, ušla u „predfašističku eru“. Mailer se činio provizoran, dok je pokušavao da upozori na nešto što ni sam nije mogao definirati. „Fašizam“ nije ispravan, jer on podsjeća na prošlost, izvlačeći ponovo ikonografiju njemačke i talijanske represije. Međutim, s druge strane, američki autoritarizam, kao što je to kulturalni kritičar Henry Giroux nedavno istakao je „više iznijansiran, manje teatralan, lukaviji, manje zabrinut i okrenut represivnim modelima kontrole već više manipulativnim metodama zadobijanja saglasnosti.“
To je „amerikanizam“, jedina predatorska ideologija koja niječe da je ideologija.Uspon korporacija koje su diktature sa sopstvenim pravilima i s vojskom koja je sada „država u državi“, a sve iza fasade najbolje demokratije koju 35.000 lobista u Washingtonu može kupiti, s popularnom kulturom programiranom da odvraća i zaglupljuje, je bez presedana. Još više nijansi, ali rezultat je nedvosmislen i poznat. Denis Halliday i Hans von Sponeck, viši dužnosnici UN-a u Iraku, za vrijeme blokade nametnute od strane SAD-a i Velike Britanije, nemaju nimalo dvojbe i sumnje da su svjedočili genocidu. Nije bilo gasnih komora. Potajan, neobjavljen treći svjetski rat i njegov genocid se nastavlja, ljudsko biće ide na ljudsko biće.
U dolazećoj izbornoj kampanji u Britaniji kandidati će se na ovaj rat osvrnuti samo da bi ohrabrili i pohvalili „naše momke“. Kandidati su skoro identične mumije i u SAD-u i Velikoj Britaniji. Kao što je to Blair prije demonstrirao, britanska elita voli Ameriku zbog toga što im Amerika dozvoljava da napada i bombarduje starosjedioce i da sebe nazivaju „partnerom“. Mi moramo prekinuti njihovu „zabavu“.
Piše: John Pilger
Izvor: Information Clearing House