Vjera je oduvijek i zauvijek čovjekova najvjernija pratilja (Nazif Horozović)

Prije neku noć u političkom magazinu „Crta“ na BHT1 gostovao je gosp. Lazar Manojlović, dobitnik nagradne „Nagrada za građansku hrabrost "Duško Kondor"  koji je 5. oktobra proglašen Pravednikom u Padovi, Italija. Za vrijeme agresije na našu zemlju Manojlović je radio na spašavanju nesrba u zloglasnom logoru Batković kod Bijeljine. Trenutno trpi nesnosni pritisak od strane vlasti u RS-u, a pogotovo crkvenih predstavnika Bijeljinske regije na čelu sa episkopom zvorničko – tuzlanskim Vasilijom Kačavendom.

Svaki čovjek koji voli pravdu i humanost, pogotovo Bošnjak, mora odati priznanje takvom ponašanju i takvom odnosu prema ljudskosti i humanom činu kakav je pokazao gosp. Manojlović.

Međutim, u njegovom gostovanju u pomenutoj emisiji izrekao je nekoliko teških optužbi na račun vjere na koje se ne smije prešutiti. Bez obzira što je dugogodišnji prosvjetni radnik pokazao je jednu ogromnu dozu nepoznavanja vjere i predrasuda prema njoj, što je zasigurno ostalo od vremena kada je vjera šikanirana na sve moguće načine i kada se predstavljala kao „opium naroda“. I dan danas imamo veoma žalosne izjave, da ne kažem smiješne, koje govore o vjeri i vjernicima kao da još žive u vremenu Staljina i vremenu najvećeg komunističko-ateističkog uticaja.

Gosp. Manojlović je autor knjige „Učitelju s ljubavlju“ i kada ga je voditelj upitao za tu knjigu gosp. Malojlović je odgovorio: „Ja sam tu knjigu, antologiju, hrestomatiju pravio za učenike, učitelje, za roditelje…trebalo bi da je svako… ne treba mu ni Biblija, ni Kur’an, ni Talmud, ako ima tu knjigu.“ Ova knjiga je zabranjena od strane srpskog kulturnoprosvjetnog društva „Prosvjeta“. Ali, kako god bilo zar nije ovo uvreda za vjernike? Zar se gosp. Manojlović toliko osjeća velikim da nadvisi i Uzvišenog Boga??  Pa eto, ko želi kompletno znanje neka kupi tu knjigu i neka iz svojih kuća izbaci svete knjige. Koje li ironije.

Voditelj je vidio priliku u njegovoj antivjerskoj opredjeljenosti pa ga je upitao o nezaobilaznoj temi naših „profesionalnih“ medija tj. Vjeronauci u školama, našto je gosp Manojlović odgovorio: „Pa prvo, radi gledalaca, da kažem. Ne može se predmet zvati Vjeronauka. Kako postoji vjera ona je proganjala nauku. Otkud sada pravo vjerskim zajednicama da predmet zovu Vjeronauka kad i danas idu protiv naučnika, idu protiv nauke…“ Zaista je začuđujuće da gosp. Manojlović u 21. stoljeću govori o vjeri na ovakav način. Gdje je to „naučnik“ sankcionisan od strane vjere i vjernika? Tačno je da se tako nešto dešavalo u srednjem vijeku po crkvenom palicom, ali crkva je samo jedan segment jedne vjere. Pitam se: Da li crkva u srednjem vijeku prestavlja kompletnu vjeru i vjernike od postanka do smaka svijeta? Ako pogledamo u povijest islama nećemo naći ni jednog naučnika koji je pretučen, ubijen, sanckionisan… zbog svojih naučnih ubjeđenja u ime vjere. Naravno, bilo je tu naučnih prepirki, teških riječi, progona po političkoj osnovi, ali ne i progona zbog nauke. Pozivam gosp. Malonjovića i sve ostale koji se sa njim slažu po ovom pitanju da otvore Kur’an i da nađu nešto iz tog Kur’ana što se protivi nauci ili naučnicima. Samo jedan ajet neka nađu!!! A sa druge strane Kur’an obiluje ajetima koji veličaju znanje i ugled naučnika: „i Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje. – A Allah dobro zna ono što radite.“ E zamislite sada da sljedbenici ove knjige govore protiv nauke i naučnika, a Uzvišeni Bog ih je uzdigao na najveće stepene.

Također, trebao bi znati dotični gospodin da Vjeronauka nigdje nije, niti može, niti treba biti obavezan predmet. Negdje je Vjeronauka izborni predmet sa Kulturom religija i etikom, a negdje fakultativan, a to znači da se učenici opredjele da li žele slušati Vjeronauku ili ne. Nakon toga dotični gospodin je otpočeo citirati prava djetete, konvencije UN-a, EU, Ženeve… kao da Evropska unija ne poznaje Vjeronauku kao predmet u svojim školama. Očito da dotična gospoda misli da se Evropa upoznaje sa Vjeronaukom kroz primjer Bosne i Hercegovine ignorijajući činjenicu da najnaprednije evropske zemlje imaju identičan zakon za Vjeronauku kao i Bosna i Hercegovina, ako ne i bolji. „Ne može država da naredi jednom djetetu od šest godina da ono uči nešto što nije za njega.“- izjavio je gosp. Manojlović. Kao prvo, država nije naredila nikome, a kao drugo dijete čiji se roditelji opredjele da njihova djeca slušaju Vjeronauku trebaju biti sigurni da njihova djeca uče nešto što je adekvatno uzrastu djeteta i što on MOŽE razumijeti. Ja lično poznajem desetine roditelja koji bi rado da njihova djeca ne pohađaju časove matematike, znači li to da ljudska prava i prava djeteta omogućavaju roditelju da ispiše svoje dijete sa Matematike zato što mu ne ide baš najbolje i što on to ne razumije? Po njemu, gosp. Manojloviću, ni roditelji nemaju pravo da „gone“ djecu u vjerske objekte. To znači da treba djecu od šest godina ostaviti po strani da ih ulica vaspita i odgaja, a niko, pa ni roditelji, nemaju pravo da ih tjeraju na bilo šta, pa ni u vjerske objekte!
Isto tako neophodno je spomenuti da u F BiH 90% djece pohađa časove Vjeronauke u srednjim školama, dok je u osnovnim školama taj postotak veći. Odakle nam onda pravo da vodimo toliku hajku protiv vjeronauke kada više od 90% roditelja i djece svojim dobrovoljnim prisustvom na vjeronauci potvrđuju i dokazuju da im to treba i da nemaju ništa protiv toga?

„Ako hoće mladi da znaju kako su nastale vjere, a sve su vjere ratoborne, jer da nije njih (vjera) bilo bi više mira.“ Posebno mi je žao što ovakvi ljudi poput gosp. Manojlovića imaju ovako plitko znanje, primitivno razmišljanje ispunjeno predrasudama i mržnjom prema vjeri.

Vjerovatno gosp. Manojloviću nije jasno da postoji razlika između vjerskih ideala i postupaka određenih vjerskih zvaničnika. Ne pravi razliku između zloupotrebe vjerskih zvaničnika u dnevnopolitičke svrhe i vjerskih ideala i univerzalnih vjerskih poruka.

Naravno on, kao prosvjetni radnik, zna da je škola odgojno – obrazovna institucija. Neka mi gosp. Manojlović i svi ostali koji dijele njegovo mišljenje upru prstom u nastavni plan i program i pokažu koliko predmeta ima u sebi ovu prvu komponentu, tj. odgojnu? U gimnaziji, naprmijer, ne postoji niti jedan predmet koji eksplicitno ima za cilj odgoj. I dok završavam ovaj tekst prisjetih se jednog sjajnog historičara koji je rekao: „Gradovi su mogli biti bez kula i zidina, bez kraljeva i vladara, bez dvoraca i škola… ali nikada grad nije bio bez bogomolja i onih koji se u njoj mole.“

Nazif Horozović