Zapadnjaci su vreća slinave hipokrizije… i ne pričam ovdje samo o vladama, govorim o “ljudima”. I vama mora biti uništen svaki aspekt vašeg života zbog njihovog “slobodnog izbora” u “demokratskom odabiru” njihovih vlada, i oni su tako frustrirani i uvrijeđeni ako im se nešto suprostavite i pokažete srednji prst… i recite im: niste ništa nego osim podmuklosti i prevare. Mislim kako možete? Kako ih možete uvrijediti, koristiti ružan govor, uvrede i vulgarnosti, kako možete pričati njihovim jezikom? Jer samo njima je dozvoljeno da vrijeđaju i rade šta hoće, i “dobre duše” između njih onda dođu da nas “spase”…
To je Zapad za vas – u jednoj jednostavnoj rečenici. I onda vi morate biti tako zahvalni… zbog toga što su se oni “potrudili” zbog vas… ali vi nećete da budete spašeni, vi ste tvrdoglava, zlonamjerana stvorenja – vi hoćete PRAVDU… to ne prolazi tako dobro kod njih… Znate li zašto? Zbog toga što ti ljudi ne brinu za pravdu, njihov cijeli život baziran je na očiglednoj nepravdi… njihov čitav životni stil je baziran na nepravdi, njihov cijeli sistem je baziran na nepravdi… oh, sigurno je to tako… i ne morate biti historičar da bi to shvatili… ali te bitange vas žele pod stalnom kontrolom i jarmom… kao one magarce koje pokreću tako što im mahnu mrkvom pred nosom…
I ako odbijete, ako glasno odbijete biti magarac ili ovca, onda nisi jedan od njih… i nikada nećeš biti jedan od njih… Oh, ti Arapi, i ti muslimani, koji tako ne znaju da vladaju… i onda oni izvade jedan po jedan članak i gurnu vam ga pod nos i kažu vam: pogledajte kako ste vi strašno potlačeni, pogledajte?! I to nakon što vam raznesu kuću, familiju, djecu, život u hiljade malih komadića… poput slagalice…
I onda ti ideš da tražiš komadiće, trudiš se da ih spojiš ponovo… ali znaš da to ne možeš… znaš da je to postalo nemoguće… ali nije važno, sve dok ne vređaš te bitange… sve dok zadržiš „častan“ stav, sa sve četiri, tražeći komadiće svoga života… i dok oni pokazuju još jedan članak i dokaz, dok ti ga guraju ispod nosa i pokazuju kako si potlačen i jadan bio…
I mi smo bili skupljeni u jednu tamnu sobu, u jedan ugao te sobe, drhtureći, skoro naslagani jedni uz druge… poput leševa koji trebaju da budu zajednički pokopani u nekoj masovnoj grobnici… i tu je bila jedna svijeća koja je gorjela, svjetlucala… možda jedina toplota tu, jer smo drhtali…
Svaki novi napad – i mislili smo da je došlo vrijeme… da je došlo vrijeme, dok su se zidovi tresli i prozori se razbijali… prestali smo ih mijenjati… jednostavno smo koristili vreće za smeće i traku… možda je to bio simbol onoga što će doći kasnije…zalijepiće vam vaša usta, vaše usne, dok vam život postaje hrpa smeća… Sjećam se da je svako davao drugome “upute”, ako budete i poslije toga živi, da ne zaboravi uraditi to i to… i sa svakim napadom, izgovarali smo svoje molitive ponovo i ponovo, tražeći oprosta za naše kratke proživljene živote, naše greške i grijehe, i podsjećali jedne druge na oporuku… ako budeš živ nakon ovoga, sjeti se, obećaj mi da ćeš se sjetiti…
Na početku su bile sirene, i neki bi vrištali: “Zračni napad, avioni, dolaze ponovo!!!”, kao da je to što govore imalo važno, kao da smo mi ti koji kontroliraju nebo i one koji kruže po njemu… i mi bi se zbijali jedni uz druge, ponovo… kao prestrašene životinje prije oluje, prije zemljotresa… A kada su sirene prestale zavijati, oni hrabri među nama odlazili bi u džamije i počeli bi učiti: “Allahu ekber”, Allah je najveći… to su postale naše sirene – Allahu ekber…
I nakon svakog novog napada, nakon svakog novog udara Slobode i Oslobođenja, svako od nas bi uzimao dug dah, i pokušavao da pronađe nekog drugog, nekog rođaka, susjeda, da provjeri šta je s njim… Serdžade za molitvu bi bile ostavljene na svakom našem mjestu, označavajući – ovo je moje mjesto, ovdje sam bio u vrijeme kada se sve desilo… obilježavali smo svoju teritoriju sa serdžadama za molitvu… pola meleci, pola životinje, preživljavajući na molitvi i instinktu… čekajući smrt…
To su stvari kojih ne želim da se sjećam, ali one mi se nameću, tako zapovjednički… i jedna scena me vodi do druge, kao lokomotiva… kao film koji ne mogu zaustaviti… kao film za koji jedva čekam da napokon završi… Rat nakon rata… nakon rata… ponovo u tunele, u skloništa, jedni uz druge… 1991. godina, sankcije, vatromet novog “oslobođenja”. 1980, 1973, 1967… još se sjećam… jednog po jednog…
I šta ima više da se kaže? Osim drhtanja od jeze… i iste scene se ponavljaju opet… prozori se lome, plastični najloni i traka, priljepljeni za radio čekajući nove novosti, nadajući se da se baterije neće istrošiti, i još sirena… i sve sirene zvuče isto… Bagdad i izvan njega – iste sirene , isti ratovi… Izraelski zračni napadi 1967. i 1973, i to sam doživjela… Smijem se kad se sjećam toga, smijem se sarkastično, kao da je sudbina željela da budem svjedok svemu tome…
Sjećam se još jednog skloništa… ovaj je bio vrlo natrapan… bio je to podrum jedne zgrade… smrdilo je… vlaga i mokraća… Sjećam se kada je tata zgrabio radio, a mama me vukla za ruku: “Idemo Lejla, idemo…” i čula sam vani grmljavinu koja je tresla zemlju pod mojim nogama… i nakon salvi kazni s neba, sjećam se da sam rekla mami: “Da li moramo biti u ovoj tamnoj sobi, zar ne možemo umrijeti u našoj kući?”
Sjećam se kako me je vukla za ruku, niz stepenice, nije bilo vremena za odgovor, svaka minuta je bila važna… trčanje niz stepenice dok se sve trese… i opet u hladnoj vlažnosti, smrdljivoj sobi, koja smrdi na trulež i mokraću… tu je već bilo nekoliko familija… i svaka familija bi zauzela jedan ugao, jedan kutak, skupili bi se jedan oko drugog, i drhtali… čekajući zadnju presudu, čekajući zadnju osudu, čekajući… da se odluči ko će živjeti, a ko će umrijeti tog dana…
I tako je to u ovom dijelu svijeta, od 2010. pa nazad… oni napadaju i njihovi projektili vas gađaju odozgo, a njihovi članci vas čekaju na tlu… i oni još uvijek mašu s njima, ispred vašeg nosa, govoreći im kako ste vi tlačitelji, ili kako ste potlačeni… Nije ni potrebno da kažem da vrlo slabo spavam, a i kada zaspem, budim se svakog sata s užasnim noćnim morama. Ne znam da li je noćna mora spravna riječ, više se to može nazvati veoma moćnim snovima, jedna sekvenca poslije druge, koje me ostavljaju u hladnom znoju, bez zraka, dok se borim za dah…
Nisam mogla zaspati iako sam bila mrtva umorna… i okretala sam se u krevetu, a onda su mi se plave slike moje umiruće nane pojavile pred očima… vidjela sam kad mi je dajdža predao njen medicinski izvještaj, prvo što sam vidjela bilo je – dijagnoza negativna. Bilo je prekasno da se bilo šta uradi. A nije se ni moglo uraditi puno toga s obzirom na uslove… familija je odlučila da joj ne kaže koliko je bolesna… ali ona je to znala…
Sjećam se da sam bila kod nje i da sam držala njene ruke, blijede ruke s plavičastim venama po njima, suhe… Govorila sam joj “Bibi, sve će biti uredu” – a ona se nasmiješila i rekla: “Znam zašto sam toliko bolesna, to je zbog ratova, oni su me ubili… držala sam strahove unutar sebe i sada su me oni ubili…”
Da li oni koji se hvale i ponose sa “Slobodom” i “Uspješnom misijom” znaju kako je to “držati strahove unutar sebe”, znaju li da je to poput odloženog djelovanja bombi i metaka? Da li medicinske asocijacije “civilizovanog” svijeta ikada razmatraju te dugovječne efekte, takvih “negativnih dijagnoza”? Sumnjam u to.. sumnjam da će Bibi ili hiljade drugih ikada biti u njihovim mislima…
I uspjela sam se othrvati ovim sjećanjima, napokon sam uspjela malo zaspati, ali samo da me potresu neke sekvence moga sna… Sanjala sam da je crna smola – svuda oko mene… Bila sam na nekom aerodromu, samo sam sletjela i trebala sam preći granicu… Nisam nosila nikakvu prtljagu, nije bilo kofera koji bi me čekao… Imala sam samo malu plastičnu vrećicu s osnovnim potrepštinama u njoj… Rekla sam da me tata čeka na drugoj strani ograde… morala sam preći carinu, ali nisam imala nikakvih papira, nikakvih dokumenata… i zadržavali su me, a ja sam rekla svome tati, da ću im se pridružiti kasnije, i da ću ostati neko vrijeme ovdje…
I druga sekvenca je bila vrlo snažna… Onda sam sebe vidjela među grupom muškaraca, arapskih muškaraca različitih nacionalnosti… navodni “podržavatelji našeg cilja” su samo sjedili, pili kafu i pušili… i teoretisali… tu su bili Libanci, Palestinci, Sirijci, većinom… istovremeno su pokušavali da mi prodaju razne stvari i proizvode koje su bile bezvrijedne… Rekla sam jednom od njih, da sam im već toliko platila, i da nisam ništa dobila zauvrat, pa zašto da vam još plaćam… niste mi dali ništa… a oni su mi odgovarali – znaš kako mi brinemo o tebi, čak smo ti dali i popust… Odgovarala sam im – popust na šta, niste mi dali ništa, a ja sam vama dala sve što sam imala… I jedan od njih me zagrlio i rekao – ti znaš da smo mi braća i sestre… Rekla sam – zar zaista?…Napustila sam to društvo uznemirena i hodala sam praznom ulicom, ponovo je bila crna smola svuda oko mene… i opet nisam nosila ništa osim plastične vrećice…
Treća sekvenca sna je govorila najviše… hodala sam tamnom ulicom, auto se zaustavilo na krivini, primjetila sam da svjetla nisu bila upaljena, osjetila sam opasnost… čovjek u autu mi je rekao – ne boj se, ja živim u ovoj ulici… ali imao je egipatski naglasak i vozio je auto koje nije imalo egipatske registarske tablice… i moj san nije bio u Egiptu… Znala sam da laže i da sam u nevolji… On je izišao iz auta, bio je to veoma velik čovjek, izgledao je kao čudovište, samo je stavio svoje ruke na moja usta i pokušao me je silovati… Borila sam se koliko sam mogla, željela sam da vrištim, galamim, ali on me je gušio sa svojim velikim rukama, imala sam mali alarm u mojim rukama, poput male sirene, koja je emitirala isti zvuk kao i zvuk opasnosti, kada bombe počnu da padaju… aktivirala sam alarm, čula sam sirenu, bila je glasna… Mogla sam je čuti kroz praznu ulicu, čekala sam svoju “braću” da dođu, da me spasu – nijedan se nije pojavio…
Probudila sam se drhteći… osjećala sam se kao da ću pasti u nesvijest, željela sam povratiti, ali ništa nisam imala u stomaku… legla sam u krevet, pokušavajući iskristalizirati svoje osjećaje, podsjetiti sebe da je to bio samo san… i onda sam shvatila da se ne radi o snu, da je to stvarnost… Irak je prvo izdan i silovan od naše arapske “braće”…
Piše: Layla Anwar
Izvor: Arab Woman Blues