Povratak talibana

Nesvjesni paštunske historije, američki komentatori i analitičari su bili prezadovoljni velikom pobjedom njihove vojske, uvjereni da su bacili talibane na „groblje historije“. Ali umjesto toga – talibani su se vratili iz mrtvih. Samo nekoliko mjeseci kasnije, poslije skoro totalnog uništenja, oni su povratili borbeni moral, pregrupisali se, organizirali se, dodatno obučili i vratili da se bore protiv strane okupacije njihove zemlje. Polahko i čvrsto oni su nastavili ostvarivati svoje ciljeve, i do 2008. godine njihov san o povratku izgubljene vlasti u voljenoj zemlji bio je sve bliži.

Da li se to može zaista desiti? Samo vrijeme će to pokazati, ali izgledi za talibane danas izgledaju bolje nego ikada od novembra 2001. godine. SAD je 2001. godine preuzela vlast nad Afganistanom sa samo 12 mrtvih vojnika. Prošle godine izgubili su 316 vojnika, a Britanci su izgubili dodatnih 108. Brojke govore same za sebe. SAD je okupirala Afganistan sa samo 9.000 vojnika. Kada je Barack Obama preuzeo vlast u januaru 2009. godine ova brojka se povećala na preko 30.000 vojnika. U oktobru broj američkih vojnika u Afganistanu se uduplao. Tu ne uključujemo desetine hiljada stranih plaćenika i nešto oko 200.000 afganistanskih vojnika obučenih i naoružanih od strane Amerikanaca.

Ali i pored toga NATO nije uspio zaustaviti talibansko napredovanje. Onda je predsjednik Obama naredio novi plan, novu strategiju i nova pojačanja. Broj američkih vojnika će se uskoro povećati na 100.000. U isto vrijeme SAD pokušava da potkupi talibane novcem i mitom. U tandemu s njima predsjednik Karzai, po ko zna koji put, nudi amnestiju prebjeglim talibanskim borcima. Dosad nije bilo nekog uspjeha po ovom pitanju. Da li SAD može poraziti ove ljude, koji su se vratili iz mrtvih, i koje nazivaju teroristima? To je ključno pitanje. Trebalo bi biti, jer SAD tvrdi da ako se talibani vrate, Afganistan će postati sigurna luka za Al-Kaidu, njihov poligon za obuku i lansirna rampa za pokretanje budućih napada protiv zapadnih meta.

Kako su talibani uspjeli izvesti ovaj svoj povratak? Jednostavno – nalazeći snagu u svojim hendikepima. Ako uporedite poražene talibane iz decembra 2001. godine s mudžahedinima iz 80-ih, mogli bi zaključiti da je historija zatvorila nad njima svoje knjige. Mudžahedini iz 80-ih su imali nekoliko prednosti u svojoj borbi. Svi Afganistanci su se protivili sovjetskoj prisutnosti u Afganistanu. Oni su imali finansijsku, vojnu i političku podršku od zapadnih sila. Američki predsjednik Ronald Reagan označio ih je borcima za slobodu. Imali su podršku Saudijske Arabije, Pakistana i Irana. Kao dodatak tome desetine hiljada stranih boraca pridružilo se afganistanskim mudžahedinima.

U poređenju s tim talibanski izgledi su bili vrlo slabi nakon novembra 2001. godine. Skoro svi faktori koji su radili za mudžehedine bili su protiv talibana. Talibani su imali podršku samo od svojih suplemenika, afganistanskih Paštuna. U SAD-u i evropskim saveznicima oni su se suočili s puno čvršćim i ozbiljnijim protivnikom nego što su mudžahedini imali u SSSR-u. Nije bila nijedna muslimanska zemlja koja je podržavala povratak talibana – SAD im je to zabranila. Najgore od svega, pakistanska vojska, dijelom zbog zarade, a dijelom zbog američkog pritiska, okrenula je svoje snage protiv talibana. Pod tim okolnostima veoma mali broj stranih boraca, izvan Pakistana, mogao se pridružiti talibanima.

Njihova priča je bila završena – ili se to samo tako činilo. Bez obzira na to, talibani su se suprostavili i oduprli svim ovim nedostacima, i sada, 8 godina kasnije, oni su preuzeli pozicije u skoro svakoj afganistanskoj provinciji, s vladom u sjeni. Da li je moguće da se preokrenu ti uspjesi koje su talibani postigli, uprkos skoro nemogućim izgledima? Šta SAD može učiniti da oslabe talibane? Oni imaju vrlo malo slabih točaka baš zbog toga što je SAD bila toliko uspješna u sprečavanju pomoći talibanima iz vanjskih izvora. Oni su svoje uspjehe izgradili isključivo se oslanjajući na svoju snagu i mogućnosti – i baš zbog toga im je to teško oduzeti. Koje su neke od njihovih prednosti i snaga? Za razliku od mudžehedina iz 80-ih godina prošlog stoljeća, afganistanski otpor protiv SAD ima puno manje različitih frakcija. Talibani predstavljaju jezgro i čvrstu osnovu otpora. Druge grupe, predvođene Haqqanijem i Hikmetjarom, su mnogo, mnogo manje. Afganistanski otpor sada ima centralno rukovodstvo koje mudžehedini koji su se borili protiv Sovjeta nikad nisu imali.

Za razliku od mudžahedina, talibani nemaju tehnologiju kojom bi rušili helikoptere u velikom broju, bespilotne letjelice ili avione koji ih napadaju iz zraka. Međutim, na tlu, oni imaju taktike i tehnologije koje mudžahedini nisu imali. Oni imaju samoubilačke prsluke, i što je još važnije, improvizirane eksplozivne naprave, razvijene od strane pokreta otpora u Iraku. Zaista, talibani su još više unaprijedili IED u odnosu na one u Iraku. Iako su imali nedostataka u korištenju sofisticiranih medijskih sredstva, talibansko rukovodstvo se pokazalo izuzetno uspješnim u korištenju video uradaka, CD-ova, FM radio stanica i interneta da bi prikazali svoje uspjehe, podigli moral i moblizirali nove borce.

Uprkos satelitima, bespilotnim letjelicama i novcem za hvatanje, većina talibanskog vođstva je izbjegla hapšenje i zarobljavanje. Posebno se to odnosi na najvažnijeg čovjeka – mula Omar ostaje duh za strane trupe. On nije viđen niti intervjuiran još od 2001. godine. Ali, bez obzira na to, on je u stalnoj vezi s talibanskim komandirima preko kurira i obavještajne mreže. Korumpirana afganistanska vlada je još jedna talibanska prednost. Ona je preplavljana novom klasom novopečenih bogataša, koji su se obogatili novcem od droge, vladinim ugovorima i korupcijom.

Čini se da SAD može malo toga učiniti da neutralizira sve te talibanske prednosti. Zaista, ona pokušava da okrivi i prenese rat na teritoriju Pakistana. Nastavlja da potkupljuje i vrši pritisak na pakistanske vladare, tjerajući ih da pokrenu sveobuhvatnu vojnu intervenciju protiv mreže u Pakistanu, koja podupire afganistanske talibane. Sve više i više, pakistanske vođe posustaju pod ovim pritiscima, pokrećući ratove protiv vlastitog naroda. Ovo je prouzrokovalo odgovor. Nova frakcija talibana, ona iz Pakistana, pokrenula je seriju smrtonosnih napada protiv vojnih ciljeva u Pakistanu, u kojima gine veliki broj civila. Ovi napadi su destabilizirali Pakistan. A SAD to koristi i gura pakistanske vođe na još veće kapitualcije prema njihovim zahtjevima.

Kao dodatak ovome Obama je drastično povećao broj napada bespilotnim letjelicama protiv pakistanske mreže koja podržava afganistanske talibane. U saradnji s ovim napadima – Pakistan je pokrenuo još veći broj zračnih i kopnenih napada protiv njihovih skrovišta i baza. Ali bez obzira na sve ove akcije od strane pakistanske i američke vojske – to nije smanjilo sposobnost i tempo talibanskih napada i uspjeha u borbi protiv okupacionih snaga u Afganistanu.

Zapad je slavio pobjedu mudžahedina protiv Sovjeta. Isti ti ljudi, koji se sada bore pod drugim imenom, gurnuli su SAD u skupu avanturu i doveli su je do mrtve točke. Da li će SAD produljiti ovu agoniju, i gurnuti Pakistan preko ivice? Ili će prihvatiti sudbinu i situaciju koju su talibani stvorili za njih, prihvatiti gubitke, i spasiti se od još većeg poniženja i sramote u budućnosti ? Jednom ili dvaput SAD je povukla iz ratova koje nije mogla dobiti i preživjela. Čini se da je i zadnji plan i ofanziva prvenstveno politički potez, s kojim se želi povlačenje iz Afganistana prikazati kao još jedna „uspješna misija“. Nadajmo se da je to tako, zbog toga što je alternativa mnogo gora za sve strane uključene u ovaj rat koji se ne može dobiti.

Piše: Shahid Alam
Izvor: Counterpunch. com