Rastući bijes i mržnja, koji kruži kroz krvni sistem političkog tijela, čini nasilje i odgovor na nasilje neizbježnim. Pripremite se. Američko carstvo je gotovo. I pad će biti zastrašujući.
U one koji su označeni kao “unutrašnji neprijatelji” biće uključeni obojeni, imigranti, homoseksualci, intelektualci, feministi, Židovi, muslimani, vođe sindikata i oni označeni kao “liberali”. Oni će biti osuđeni kao antiamerikanci i okrivljeni za naš pad. Ekonomski kolaps, koji ostaje misterija i enigma za većinu Amerikanaca, biće pripisan od strane demagoga i širitelja mržnje ovim bespomoćnim “žrtvenim jarcima”. I nasumični akti nasilja, koji se već dešavaju unutar američkog društva, će opravdati stroge mjere unutrašnje kontrole koje će uništiti posljednje ostatke naše demokratije. Korporativne snage koje su uništile ovu zemlju iskoristiće informativni sistem kojeg kontroliraju da maskiraju svoju odgovornost. Stara igra okrivljavanja slabih i marginalnih, obilježje despotskih režima, ojačat će tamne skrivene struje sadizma i nasilja unutar američkog društva i odvratit će pažnju od korporativnih vampira koji sišu krv ovoj zemlji.
“Bićemo sve siromašniji”, rekao mi je David Cay Johnston. On je bio novinar koji je radio u New York Timesu 13 godina, gdje je pisao kako je korporativna država okrenula i stvorila sistem protiv nas. On je autor knjige: “Besplatan ručak: kako se najbogatiji Amerikanci bogate na trošak vlade i zadužuju sve nas”, knjige o skrivenim i tajnim subvencijama, pokvarenim tržištima i korporativnom socijalizmu. “Zdravstvena zaštita će progutati sve više i više našeg prihoda. Imat ćemo sve manje i manje za ostale stvari. Imat ćemo, prije ili kasnije, ogromne katastrofe zbog naše nesposobnosti da investiramo. Brane i mostovi će se rušiti. Zgrade će se urušavati. Desit će se velike katastrofe vezane za infrastrukturu. Naši intelektualni resursi su u opadanju. Mi smo neuspješni u educiranju mladih ljudi i usađujemo u njih krutost. Nastavićemo ulagati novac u vojsku. Mislim da je moguće, da ćemo imati revoluciju, građanski rat u kojem ćemo doživjeti kraj SAD-a.”
“Ako vidimo kraj ove zemlje on će doći od strane desnice i to zbog nemogućnosti da se ljudima osiguraju osnovne životne potrepštine”, kaže Johnston. “Revolucija se dešava kada mladi ljudi vide sadašnjost goru od nepoznate budućnosti. Mi još nismo na tom stepenu. Ali nije potrebno još puno vremena da dođemo do tog stepena. Političari se takmiče za mjesta u uredu koji razaraju vladu, koji govore da su izdajnici u Kongresu, koji kažu da nam nije potrebna porezna uprava, iako nijedna vlada u historiji svijeta nije postojala a da nije imala agenciju za ubiranje poreza, i oni su ti koji siju sjeme uništenja ove zemlje. Mnogo ljudi koji pripadaju desnici mrze SAD. Oni će reći da mrze ljude protiv kojih se bore i koji su njihovi politički protivnici. Ali cijela ideja SAD-a jeste da mi kritiziramo našu vladu. Mi je popravljamo da bi bolje služila našim interesima. Oni ne žele takvu vrstu društva. Oni odbacuju, kako kaže Aristotel, ideju da je demokracija ta koja vlada i kojom se vlada. Oni vide svijet u kojem su samo oni upravu – i to je to. Ako mi ne želimo da radimo po njihovim željama mi moramo nestati. To nije ideja na kojoj su osnovane SAD.”
Teško je vidjeti kako se ovo može spriječiti. Motori socijalnih reformi su mrtvi. Liberalni apologeti, koji su davno trebali napustiti Demokratsku partiju, nastavljaju da govore patetične apele utišanoj korporativnoj državi i Baracku Obami, dok radnička i srednja klasa se nemilosrdno lišava mnogih prava, prihoda i poslova. Liberali, radi ega i pravednosti osuđuju imperijalne ratove i pljačkanje američkog trezora od strane Wall Streeta, ali ne i demokrate koji su za to odgovorni. I sve dok je liberalna klasa neodlučna i govori beskrvnim jezikom politike i programa, postajat će sve omrženija i irelevantnija. Niko nije diskreditirao američki liberalizam kao što su to učinili sami liberali. I ja nemam nikakve nade za njihovu reformu. Mi smo ušli u doba u kojem, kako to William Butler Yeats piše, “najboljima nedostaje ubjeđenja i gdje su najgori puni strastvene siline.”
“Ako mi završimo s masovnim nasiljem na ulicama, a ne pojedinačnim neredima, nego s uništavanjem i ustankom, desit će se državni udar od strane desnice”, kaže Johnston. “Mi smo već imali ekonomski udarac. Neće trebati duže da se ode korak dalje.” Kako da se odupremo? Kako, ako je taj scenario neizbježan, kao što vjerujemo da jeste, kako da uzvratimo? Zašto da se uopšte odupiremo? Zašto da se ne prepustimo cinizmu i očaju? Zašto se ne odamo traženju komfornosti koliko je god to moguće i s prihvatanjem korporativne države i ne potrošimo naše živote pokušavajući zadovoljiti naše privatne potrebe? Elita na vlasti, uključujući većinu onih koji su diplomirali na našim vrhunskim univerzitetima, kod naše liberalne i intelektualne klase, prodali su se za lično blagostanje. Zašto to i mi ne učinimo?
Francuski filozof Albert Kami tvrdio je da smo mi odvojeni jedni od drugih. Naši životi su besmisleni. Mi ne možemo utjecati na sudbinu. Svi ćemo umrijeti i naša individualnost će nestati. I pored svega toga Kami je napisao: “…jedna od najstalnijih filozofskih pozicija je revolt. To je konstantna konfrontacija između čovjeka i njegove tajanstvenosti. To nije aspiracija, nego … revolt je suprostavljanje …bez rezignacije…”
“Živući čovjek ne bi smio dopustiti da bude porobljen i ograničen u historijskom smislu na objekt”, upozorio je Kami. “Ali ako on umre odupirući se da bude porobljen, on reafirmira postojanje druge vrste ljudske prirode koja odbija da bude klasificirana kao objekt.”
Pobunjenik, za Kamija, staje uz potlačene; nezaposlene radnike koji su gurnuti u siromaštvo i bijedu od strane korporativne države, uz Palestince u Gazi, civile u Iraku i Afganistanu, nestale koje drže u našim globalnim “crnim mjestima”, siromašne u našim gradićima i depresivnim ruralnim zajednicima, imigrantima i na zatvorenike u našem zatvorskom sistemu. I da se stane uz njih ne znači da kolaboriramo s partijama, kao što je Demokratska partija, koji mogu govoriti riječi pravde, dok izvode akte opresije. To znači otvoreni i direktni otpor.
Struktura na vlasti i njihovi liberalni apologeti odbacuju “pobunjeništvo” kao nepraktično i vide stav o “pobunjeništvu” kao kontraproduktivan. Oni osuđuju “pobunjeništvo” zbog toga što izražavaju bijes prema nepravdi. Elite i njihovi apologeti pozivaju na smirivanje i strpljenje. Oni koriste licemjerni govor duhovnosti, kompromisa, darežljivosti i saosjećanja da bi ustvrdili da je jedina alternativa da se sarađuje i da se radi sa sistemom na vlasti. Pobunjenik, međutim, privržen je moralnoj odlučnosti i vrijednostima koje čine nemogućim da stane uz elitu na vlasti. Pobunjenik odbija da bude kupljen s fondacijama, pozivima u Bijelu kuću, nastupima na televiziji, ugovorima o knjigama, akademskim imenovanjima ili praznom retorikom. Pobunjenik nije opterećen sa samopromocijom ili mišljenjem javnosti. Pobunjenik zna da, kao što Augstin piše, nada ima dvije prelijepe kćerke – bijes i hrabrost; bijes na to kakve stvari jesu i hrabrost da se pobrine da ne ostanu takve. Pobunjenik je svjestan da se vrlina neće nagraditi. Čin pobune definiše sam sebe.
“Ne postaje se disident samo zbog toga što jednog dana odlučiš da se baviš ovom neobičnom karijerom”, rekao je Vaclav Havel dok se borio protiv komunističkog režima u Čehoslovačkoj. “Ti si bačen u to, sa svojim ličnim osjećajem odgovornosti, kombiniranim s kompleksnim nizom vanjskih uslova. Ti si izbačen i otuđen od postojećih struktura i postavljen u poziciju sukoba s njima. To počinje kao pokušaj da svoj posao obavljaš dobro, a završava tako što budeš obilježen kao neprijatelj društva… Disident ne djeluje u području stvarnosti. On ne teži vlasti. On nema želje za uredom i ne prikuplja glasove. On ne pokušava da šarmira javnost. On ne obećava ništa i ne nudi ništa. On može ponuditi, ako ništa drugo, samo svoju vlastitu kožu – i on je nudi zbog toga što nema drugog načina da potvrdi istinu za koju se zalaže. Njegove akcije jednostavno artikuliraju njegov ponos kao građanina, bez obzira na cijenu.”
Oni na vlasti razoružali su liberalnu klasu. Oni ne tvrde da je trenutni sistem pravedan i dobar, zbog toga što to i ne mogu tvrditi, ali oni su ubijedili liberale da nema drugog izbora. Ali mi nismo robovi. Mi imamo izbor. Mi možemo odbiti to da budemo ili žrtve ili ubice. Mi imao moralni kapacitet da kažemo ne, da odbijemo saradnju. Svaki bojkot ili demonstracija, svaki udar, svaki akt opstrukcije i sabotaže, svako odbijanje plaćanje poreza, svaki popularni pokret i svaki akt građanske neposlušnosti potpaljuje dušu pobunjenika i pokazuje otpor vlastima…
“Dođe vrijeme kada djelovanje mašine postane tako gnusno, što te učini bolesnim i zbog čega te srce zaboli, tako da više ne možeš sudjelovati u tome; ne možeš biti čak ni pasivni saučesnik, i onda morate staviti svoja tijela pod gume i vozila, pod poluge, pod sav aparat, i morate to zaustaviti”, rekao je Mario Savio 1964. godine. “I morate poručiti ljudima koji to vode, koji to posjeduju, da ako ne budete slobodni, mašina neće raditi jer će te to spriječiti.”
Kapacitet vježbanja moralne autonomije, sposobnost odbijanja da se sarađuje, nudi nam jedini preostali put prema ličnim slobodama i životu sa smislom. Pobuna ima svoju sopstvenu opravdanost… Pobuna nam dozvoljava da budemo slobodna i nezavisna ljudska bića, ali pobuna načinje i reže polahko, skoro neprimjetno, građevine tlačitelja i održava skrivene planove nade i ljubavi. A u vremenu ljudskog očaja ovi skriveni planovi nikad nisu nevažni. Ona održava mogućnost da se bude čovjek. Mi moramo postati, kao što kaže Kami, toliko slobodni da i “postaje akt pobune”. Oni koji se ne pobune u našem vremenu totalitarnog kapitalizma i koji se ubjeđuju da nema druge opcije osim kolaboracije su saradnici u svom vlastitiom porobljavanju. Oni čine duhovno i moralno samoubistvo.
Piše: Chris Hedges
Izvor: TruthDig.com