Carstvo na zalazu

IslamBosna.ba – Ponekad mi zaista nedostaje Amerika, ili makar ideja o njoj. Znate: onaj duh da se može sve uraditi, ulice obasjane zlatom, šampion umornih i siromašnih, planine i plavo nebo, takve stvari. Kažite šta god želite, i nazovite me naivnim, ali one “knjiške” vrijednosti i slike koje opisuju srce Amerike su zaista inspiracija.

Kao i mnogi drugi koji su odrasli ovdje, i ja sam odgojen u slavi i legendi ovoga mjesta. Bez obzira na očite rupe u priči (npr. kako je to neko mogao “otkriti” zemlju u kojoj je neko već živio), postojao je jaki osjećaj da će se na kraju dana neki dijelovi naših slavnih ideala uzdići na vrijeme i riješiti stvari. Principi kao pravni proces, slobodni govor, radna etika, provjere i balansi, iste mogućnosti i potraga za srećom bili su podsjetnici da naši životi vrijede nešto i da je naša sudbina u našim rukama.

Možda je to bila iluzija sve vrijeme, ali i najciničniji među nama su vjerovali u sve to u nekom vremenu. Na nesreću, ta Amerika – iako iluzorna država – ide prema svome nestanku. Mi više nismo apstraktni simbol nade za svijet, nego prije nabavljač stvrdnute paklene vatre. Mi sijemo automatsku smrt iz zraka i izvodimo organiziranu pljačku na zemlji. Mi izvozimo očaj i uvozimo prezir. Mi smo napustili čak i namjeru igranja fair play-a, i pridržavanja nekih principa. Postali smo globalne parije i domaće pirane. Uronjeni u more rastrešenosti i nebrige mi smo, što nije iznenađenje, propustili da primjetimo da sunce već zalazi u našem adolescentskom carstvu.

Zaista, na mnogim nivoima, SAD brzo postaje propala država. Obrazovno, ekonomski, politički, kulturno – svi naši nacionalni stubovi idu u pogrešnom smjeru. Mi idemo prema dnu na polju zdravstvene zaštite, demokratskog upravljanja, produktivnosti, zaštite okoliša, akademskih dostignuća, službene transparentnosti i javnih službi. S nama vlada elita koja mijenja zakone po želji, sve jače svrši ugnjetavanje i otvoreno se bogati na naš trošak. Mi jedva da prozvodimo išta, a konzumiramo sve što vidimo. Mi imamo malo javnih intelektualaca koji se mogu prepoznati, ali nas svakodnevno bombardiraju s rijekom zvijezda i slavnih, koji su u mnogim slučajevima poznati samo zbog toga što su – poznati. Naše zalihe hrane su uprljane, naša energija je nečista, naše vode presušuju. A rasizam je duboko ukorjenjen kao i uvijek.

To nije lijepa slika danas, iz samog trbuha zvijeri. Ali ne treba se bojati jer Amerika ima tajno oružje na raspolaganju, koje će nas zadržati u sjedištu još dugo vremena. Naše tajno oružje, u stvarnosti, i nije toliko tajno, jer je ono – oružje. Dani dogovora, razgovora i pregovora su gotovi. Carstva ne pregovaraju i okolišaju – ona jednostavno uzmu ono što hoće. Ona ne trebaju i ne traže dozvolu stranih saveza, ona postavljaju zahtjeve i iznuđuju lojalnost pod prijetnjom reperkusija. Ne povinuju se vlastima bilo koje međunarodne institucije, ili se čak osjećaju ograničeno sopstvenim zakonima i pravilima, nego umjesto toga djeluju slobodno i očito kršeći sporazume i protokole. Ukratko, carstva prate praznu logiku da “sila to napravi kako treba”.

Vladajuća elita u SAD-u je učinila očiglednim da je ova naša odbrambena strategija da idemo naprijed. Mi ćemo koristiti brutalnu silu da zadržimo naše poziciju kao globalna supersila, čak ako prilikom toga izgubimo naše moralne i kulturne ideale. Američki status kao imperijalne sile u punom smislu je jedva stariji od 100 godina, njena pozicija kao istinske supersile traje oko pola stoljeća, dok njen status kao jedine supersile je star oko 20-tak godina. U samo nekoliko decenija, mi smo prešli put od spasioca do onoga ko porobljava, od junaka do kurvinih sinova, od heroja do onih koji čine strahote. Bez obzira na historijsko dobro koje smo postigli sve je to zatamnjeno s očitom ohološću i mržnjom.

Možda sam ja ovdje malo prežestok, pa bih želio malo da objasnim neke stvari. Carstva koja dospiju na ovu tačku s koje nema povratka, u kojima sila potiskuje principe, su u suštini na putu pada. Legitimost može biti zamjenjena potčinjavanjem jednog određenog vremenskog perioda, ali je to uvijek na kraju samoporažavajuće. I dok je historija jasna o ovome, isto tako je istina da historijski podaci nikada nisu zabilježili i vidjeli ovakvo carstvo kakvo smo mi napravili. Laganim i upornim uplitanjem, ekonomski i vojno, u unutrašnje poslove skoro svake zemlje u svijetu, mi smo izgradili genijalan sistem gdje je bilo kakvo savjetovanje jedan oblik samoubistva. Ako ovo carstvo padne, prijeti da uvuče sve u taj proces, što je jasno iz poznate izgovorene mantre: “Ili ste sa nama..ili protiv nas.”

Razmotrimo samo široko rasprostranjenu američku vojnu prisutnost diljem svijeta. Stotine baza su rasprostranjene diljem svakog kontinenta – efektivno funkcionirajući kao suvereni sateliti američkog utjecaja – pretežno smještene u savladanim nacijama kao što su Njemačka, Japan, Irak itd. Sadašnji naši glavni izvozi su: vojne baze, teška oprema i vojnici. Mi smo takođe naoružali svemir i stvorili automatsku mrežu za egzekuciju koja kruži oko planeta, prijeteći svima “pritiskanjem dugmeta” svakom onom koji se usudi da bude vidljiva meta (uključujući sopstvene građane).

Sada razvijamo robote vojnike s punom funkcionalnošću da nastave s dehumaniziranjem ratovanja, koji će biti iskorišteni u naše svrhe širenja potčinjavanja kroz strah , bez obzira da li u stvarnosti radili dobro ili ne. Na domaćem terenu je isto tako postavljena politika. Elita sile se sada “udvostručila” i ujedinila na ovoj strategiji održavanja supermacije kroz silu. Dokumenti o vojnoj strategiji upućuju na budućnost stalnog ratnog stanja i nemilosrdnog natjecanja za važne resurse, s najvišim idealom “nacionalne sigurnosti” koji je predstavljen našim ogromnim kapacitetom da nametnemo našu volju, na više frontova istovremeno. Povećane epizode uništavanja, poput Haitija, bit će iskorištene kao “trojanski konj” da se proširi naše vojno prisustvo pod krinkom humanitarizma. Naš federalni budžet će sve ovo konkretizirati s pojačanim vojnim troškovima u paru sa smrznutim stanjem u svim ostalim sferama. Vojska je nepovrediva i još više, ona je jedini preostali čip koji je ostao u igri globalnog osvajanja.

To se čini kao sivi scenario, kao tamni kontrast idiličnoj Americi naše mladosti. To nas isto podstiče da razmislimo šta će biti s našim mladim ljudima koji odrastaju u ovoj današnjoj ili Americi budućnosti. Hoće li se u budućnosti američki narod podjednako sastojati od razmetljivih “ružnih Amerikanaca” i povučenih, bezvoljnih ljubitelja tehnologije? Hoćemo li imati Ameriku u kojoj ljudi ili prihvate našu vojnu superiornost i ratničku narav kao moralnu vrlinu, ili su primorani da urone u našu kulturološku rastresenost kao pribježište od sigurnosnog „panopticona“ koji je u nastajanju? Drugim riječima, hoće li se sljedeća generacija Amerikanaca suočiti s ograničenim izborima koji se svode ili na institucionalni bijes, ili na potisnutu tjeskobu? Pitam se da li su ljudi koji su živjeli pod pokroviteljstvom carstava koja su propadala kroz historiju osjećali isto. Ali ono što je istina jeste da su sva prijašnja carstva propala – i da je sunce izišlo sljedećeg dana. Zaista, ono što je sigurno je da nakon zalaska sunca – sunce ponovo izlazi. Bez obzira da li će ikoga biti tu da vidi rađanje novog dana… Možda se može vratiti ta stara Amerika, ali ovaj put zaista, a ne kao obični ideal….

Piše: Randall Amster
Izvor: ICH