Njen muž i njen najstariji sin Halid dobili su azil u Austriji, ali je ona “zaglavila” u Jordanu, postajući “i majka i otac” dvojici mlađih dječaka Muhammedu i Aliju, i djevojčicama Fatimi i Hadžeri. “Otišli smo neočekivano. Većina našeg vlasništva je još uvijek u Iraku. Familija moga muža je prodala nešto od toga da bi nam pomoglau bijegu”, kaže ona, dok pretvara štapiće bambusa u ukrasne korpice ili košare za hranu koje prodaje na ulici tokom dana. Jordan je trebao biti privremeno boravište, kao čekaonica, dok se vatrena oluja u Iraku ne smiri. Ali dok je nasilje u njenoj zemlji eskaliralo, ona je znala da im nema povratka u Irak.
Ona se registrirala u UNHCR-u i tražila je azil, ali je njoj i njenoj djeci to odbijeno zbog nekompletne dokumentacije. Prema procjenama UNHCR-a preko 4,7 miliona Iračana je raseljeno od početka američke invazije na Irak 2003. godine od čega je 700.000 Iračana koji su pobjegli u Jordan. Danas Hajzaran dijeli svoju vještinu pravljenja košara s drugim iračkim ženama, u radnjama koje su organizirale nevladine organizacije da bi došla do dodatnog novca. Ona, kao i druge mnogobrojne iračke izbjeglice, mora se naučiti zarađivati polulegalno i raditi na “crnom tržištu” da bi preživjeli.
Osnivačica Bushra instituta za istraživanje o ženama Jehan Nourjan kaže da sunjeg irački rat i njegove posljedice imali za rezultat ogromno povećanje domaćinstava koje izdržavaju majke i žene. Ova promjena u strukturi familije je snažno utjecala na žene koje su se sada našle ili kao primarne ili kao jedine nositeljice domaćinstva. “Iračke žene izbjeglice nose neproporcionalan teret porodičnih obaveza”, kaže Nourjan. “Mnogima od njih muževi su ubijeni, nestali ili ozbiljno ozlijeđeni. Sada je na ženi teret da nađe način da obezbijedi sredstva za život,” dodaje Nourjan.
Dr. Jalal Damra, direktor Instituta za porodično zdravlje u Amanu, kaže da nevladine organizacije posebno nastoje pomoći iračkim ženama potrebnim administrativnim savjetima. “Zbog toga što su iračke žene brojnije od muškaraca, mi smo zaključili da je bolje njih obučiti da ulaze u domove i grade odnose s familijama, i zbog toga što irački muškarci mogu lahko postati mete lokalnoj policiji, te se nevladine organizacije više oslanjaju na žene kao volontere”, kaže Damra. “Sad vi imate situaciju da irački muškarac, koji je tradicionalno hranitelj familije, zavisi od svoje žene i na nju se oslanja da će kući donijeti hranu.”
Povećana odgovornost izdržavanja familije koju iračka žena nosi na svojim ramenima u izbjeglištvu imala je utjrecaja na tradicionalni odnos spolova i izazvala je brojne konflikte u iračkim familijama. Ahmed, otac troje djece, šaleći nam predstavlja svoju ženu Eman kao “muža”. On je drži za rame i kaže da je ona sada “muško u njihovoj kući”. Ali iza smijeha, Eman, koja izdržava familiju radeći kao prikupljač podataka u jednoj međunarodnoj organizaciji, kaže da šala često preraste u nasilne verbalne oluje. Trend da iračka žena izdržava porodicu “produbljuje emocionalne ožiljke kod iračkih muškaraca”, kaže Damra, koji je također i šef Centra za traume u Nour el-Huseinu u Ammanu. “Muškarci već osjećaju da je njihov osjećaj ponosa degradiran, zbog toga što ovise od humanitarne pomoći za preživljavanje svoje familije. A situacija da je žena ta koja izdržava familiju dodaje još boli na njihove duboke rane,” dodaje on.
I dok većina svijeta smatra Iračane koji traže azil izbjeglicama u Jordanu, Iračani nemaju takav status. Jordan nije potpisnik međunarodnih konvencija i protokola o izbjeglicama. Iračani se u Jordanu smatraju “gostima”. Ali, iza tog poetskog opisa leži nesigurni “legalni limbo”. Biti “gost” a ne izbjeglica znači nijekanje zakonske zaštite i usluga. Iračani ne mogu da rade legalno i oni mogu biti zatočeni ili deportirani u svakom trenutku, jer su u zemlji ilegalno.
Ibtesam je majka novorođene djevojčice. Nekad je prodavala cigarete na uglu ulice u predgrađu Amana. Njen dom u istočnom dijelu Amana je napadnut od strane grupe muškaraca, doušnika za milicije koje su, nakon što je njen muž napustio Irak, ga došle tražiti. Nedugo nakon toga njen muž je nestao, a ona je bila u četvrtom mjesecu trudnoće. IPS se sa Ibtesam susreo u iračkom restoranu i noćnom klubu, gdje žene, Iračanke, Jordanke, Marokanke i iz istočne Evrope zabavljaju klijente.
“Postala sam mati, otac, muž i baka. Ja sam svojoj kćerci sve”, kaže Ibtesam, žena tankih usana i s malo šminke na obrazima. “Kad nemam ništa drugo, šta da radim? Moram platiti kiriju, hranu, lijekove, pelene i mlijeko. Nemam nade da mogu živjeti bez ovoga”, kaže ona. Bez ikoga da se brine za njenu jednomjesečnu bebu, ona je vodi zajedno sa sobom u klubove. Beba spava u stolici pored stola, dok Ibtesam i Um Rima, jordanska “madam” te njena 20-godišnja kćerka Rima zabavljaju klijente.
U noćnim klubovima, žene sjede za stolovima, nadgledane od strane “madam”, držeći mirišljivi duhan i rizle u jednoj ruci, a čašu za viski u drugoj. Jedu obroke koje im obezbijedi restoran i koje im ne naplaćuje. A kad muzika postane glasnija, žene ustaju i počinju da plešu.
U zoru, “žene radnice” su našle klijente, pregovoraju oko cijene i napuštaju bar zajedno. Cijena zavisi od toga kakav je renome kluba.
“Kad razmatrate ovaj problem, važno je da se ne gleda samo na to kako se dešava nego zašto se dešava”, kaže Damra. “Bavljenje prostitucijom i drugim oblicima ´seksualnog rada´ nije prisutno samo u iračkoj izbjegličkoj zajednici, već je ono prisutno u svakoj izbjegličkoj zajednici. Mi nalazimo da su izbjegličke zajednice jedne od najrizičnijih zajednica”, kaže on.
Damra je jedan od nekoliko posmatrača koji je pratio situaciju iračkih izbjeglica u Jordanu otpočetka. On kaže da nedostatak efektnih mogućnosti zapošljavanja, u kombinaciji s odsustvom tradicionalne kontrole familije, “pratećeg oka” kako on to naziva, zatim zbog osjećaja isključenosti u novoj zajednici tjera izbjeglice da potraže finansijsku stabilnost u prostituciji i drugim oblicima sekusalnog rada.
Izvještaj od strane Ženske izbjegličke komisije iz decembra 2009. godine potvrđuje da ogromna većina Iračana u Jordanu ne može zakonito biti zaposlena i imaju vrlo malo dostupnih prihoda za život. Mnogi od njih primaju humanitarnu pomoć od UNHCR-a, u vidu kartica, da bi kupili osnovne potrepštine, većinom hranu. Pojedinac prima 105 dolara mjesečno, porodica s troje članova dobija 225 dolara, a porodica od 5 članova prima 310 dolara. Za Hajzaraniinu djecu dani sigurnosti su gotovi. Život s 310 dolara mjesečno znači ne samo to da će morati potražiti neke poslove “na crno” da pomognu majci, već i to da je vrijeme redovnih obroka prošlo.
Piše: Hanan Tabbara
Izvor: IPS