Koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine…

„Ljudi se dijele na četiri skupine:

1. Oni koji se žele oholiti nad ljudima i koji žele činiti nered na zemlji, što je sve odreda sami grijeh i neposlušnost prema Allahum dž.š. Ovakvi su kraljevi i glavešine pokvarenjaci poput faraona i njegove skupine. Ovo su najgora stvorenja na zemlji.

Allahm dž.š., kaže: „Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdjelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je veliki smutljivac bio.“ (el-Kasas, 4.)

Imam Muslim bilježi predaju od Abdullaha b. Mes’udam r.a., u kojoj Poslanikm s.a.v.s., kaže: „U džennet neće ući osoba u čijem srcu bude imalo i koliko trunka oholosti, a niti će ući u vatru osoba koja u srcu bude imala i koliko trunku imana. Jedan čovjek reče: O Allahov Poslaniče, ja volim da mi je odijelo lijepo, i da mi je obuća lijepa; da li je to kibur/oholost? Reče: Ne, Allah je lijep i voli ljepotu. Kibur/oholost je odbijanje i poricanje istine i ponižavanje i potcjenjivanje ljudi!“ (Sahihu Muslim, br.91.)

Ovakvo je stanje onih ljudi koji se žele oholiti i na Zemlji nered činiti!

2. Oni koji žele nered na Zemlji činiti, ali bez oholjenja nad drugima, poput lopova i kriminalaca iz reda nižih klasa ljudi.

3. Oni koji se žele samo oholiti nad drugim ljudima bez činjenja nereda na Zemlji, poput onih koji imaju pri sebi dina i vjere pomoću kojeg se uzdižu i ohole nad drugim ljudima.

4. Džennetlije – oni koji ne žele da se ohole i uzdižu nad ljudima niti žele da čine nered na Zemlji, i pored toga što će možda biti većeg položaja i pozicije u odnosu na druge ljude. Allah, dž.š., kaže: „I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.“ (Alu ‘Imran, 139.); „I ne budite kukavice i ne nudite primirje onda kad ste jači, jer Allah je s vama, On vas neće nagrada za djela vaša lišiti.“ (Muhammed, 35.); „A sva snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernika!“ (el-Munafikun, 8.)

Koliko li je onih koji se žele oholiti nad ljudima, a to im još više poveća prezrenost i poniženost, i koliko je onih koji su bili jedni od velikana, a nisu željeli da se ohole i uzdižu, a niti su željeli da čine nered na zemlji! Želja za uzdizanjem nad stvorenjima je nasilje/zulum, jer su svi ljudi jedna vrsta tako da želja jednog čovjeka da bude gornji i najveći, a da drugi čovjek, koji je njemu potpuno identičan, bude pod njime – je zulum/nasilje, a i pored toga što je to zulum, ljudi u osnovi mrze takve i neprijatelji su mu, jer normalan čovjek ne voli da bude poražen i savladan od strane potpuno identičnog stvorenja – čovjeka – a nenormalan čovjek je onaj koji želi da bude kahir – nadređen i gornji.

Logično je, a i vjerski da postoje ljudi koji su iznad drugih, kao što smo o tome već zborili, isto kao što tijelo ne može opstati bez glave na njemu. Allah, dž.š., kaže: „On čini da jedni druge na Zemlji smjenjujete i On vas po položaju jedne iznad drugih uzdiže da bi vas iskušao u onome što vam daje. Gospodar tvoj, zaista, brzo kažnjava, ali On, doista, prašta i samilostan je.“ (el-En’am, 165.); „Zar oni da raspolažu milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili, a milost Gospodara tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju!“ (el-Zuhruf, 32.)

Dakle, šeri’at je taj koji koji traži od nas da se vlast i pare troše na Allahovom putu! Ako se vlašću i parama ima za cilj približavanje Allahu, dž.š., uz trošenje i dijeljenje istog na Njegovom putu – to će predstavljati dobro i dina i dunjaluka (salahud-dini ve dunja). Ako se odvoji sultan/vlast od dina/vjere ili din/vjera od sultana – hal i stanje ljudi će se pokvariti!

Sljedbenici Allahove pokornosti se razlikuju od sljedbenika Allahove nepokornosti po iskrenom nijjetu i dobrom djelu, kao što se bilježi u Sahihajnu da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Allah ne gleda u vaša tijela niti u vaše imetke, već gleda u vaša srca i u vaša djela!“

S obzirom da većina vladara žele pare i čast, udaljili su se od suštine imana kad je njihov vilajet/uprava, u pitanju, dok veliki broj ljudi također misli da je vilajet/uprava-vlast, u suprotnosti sa samim imanom/vjerom, i savršenstvom dina.

Među ljudima postoje i oni koji daju prednost dinu, ali odbijajući ono bez čega se ne može upotpuniti din, dok ima i onih koji su vidjeli ličnu korist u svemu tome pa ga uzeše za sebe, odbijajući time vjeru, jer imaju ubjeđenje da se to ne može spojiti s vjerom, pa je kod njega din/vjera sinonim za samilost i poniznost, nikako ne mogavši da zamisli da din/vjera može biti sinonim za veličinu i snagu.

Kad je nemogućnost i nesposobnost upotpunjenja vjere ovladala sljedbenicima dva dina (Jevrejima i kršćanima), jer su ih na tom putu snalazile razne muke i iskušenja, njihov pravac je oslabio, a ništavnim ga ocijeni onaj ko je umislio da se time ne može ostvariti niti njegov a niti tuđi interes! Ta dva pokvarena puta su putevi onih koji se pripisaše vjeri, a ne upotpuniše je onim za čime je u potrebi sultanom/vlašću i džihadom/borbom i malom/imetkom, kao i onih koji se latiše vlasti, novca i rata, ali nisu imali za cilj uspostavljenje vjere time! Ova dva puta su putevi „onih na koje se Allah rasrdio“ i „onih koji su zalutali“ – Jevreja i kršćana!

Pravi put – put onih koje je Allah obasuo blagodatima svojim poput poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi, je put našeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i put pravovjernih halifa i ashaba nakon njega, i onih koji se njihova puta držaše, prvih generacija muhadžira i ensarija, i onih koji se u dobru za njima povedoše, kojima bi Allah zadovoljan a i oni Njime, i kojima je pripremio vrtove ispod kojih rijeke teku, ostajući u njima vječno, što je veliki uspjeh!

Obaveza je svakom muslimanu da se po ovom pitanju trudi onoliko koliko može, pa ko od njih preuzme na sebe neki vilajet/upravu, imajući za cilj pokoravanje Allahu, dž.š., i uspostavu onoga što se uspostaviti može od dina/vjere i interesa muslimana, pa sprovede ono što bude mogao od vadžiba/obaveza i bude se klonio zabranjenih stvari onoliko koliko bude mogao – neće biti kažnjen i odgovoran za ono što nije bio u mogućnosti sprovesti!

Zapošljavanje dobrih i poštenih ljudi je bolje po islamski ummet od zapošljavanja loših i pokvarenih ljudi. Ko ne bude u mogućnosti uspostaviti vjeru putem sultana/vlasti i džihada/borbe, pa učini ono što bude u mogućnosti od davanja nasihata/savjeta iz srca, i učenja dove za ummet, voleći hajr/dobro, čineći ono što može učiniti od hajra – neće biti odgovoran za ono što nije mogao učiniti!
Vjera živi i opstaje uz Knjigu vodilju i željezo kao pomoć, kako nam to Allah, dž.š., spominje!“

(Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 28/395.)

Islamika.net