Slično je i sa čovjekom čiju mobilnost i razvoj ubrzavaju konstantna iskušenja u vrlo kreativnim formama, omogućujući mu dragocjeno produbljivanje novih dimenzija vlastite ličnosti. Većina ljudi se nakon nekih negativnih iskustava povuče duboko pod svoju ljušturu, uvjereni da će sklupčani, tj. zgrčeni bolje zaštiti svoje vitalne tačke i lakše amortizovati nove životne udarce. Ukoliko u takvom položaju ostanu predugo, vidimo ih pogrbljenog hoda kako nasamareni nose teško breme sputavajućih strahova za koje bi shvatili da su obične aždahe od hartije; samo da ih uspiju pogledati u oči i dodirom smirene ruke uvidjeti njihovu krhkost i nemoć.
Kad Allah voli…
Da bi čovjek mogao uredno posložiti sve aždahe od hartije u latice da mu ne smetaju u radu, mora biti potaknut nekom velikom životnom ljubavlju koja prožima cijelo njegovo biće, čineći njegovu krv toplijom, cijelo tijelo jedrim, lice ozarenim, a oči toplim. Osoba koja voli može satima/danima posmatrati lice koje voli i uvijek iznova nalaziti u njemu neki novi prelijep detalj. Osoba koja voli gori od želje da satima bez prestanka razgovara s osobom koju voli i da izvodi cijele male predstave u želji da je impresionira i izmami poglede divljenja. Čovjek je na počecima svog emocionalnog razvoja i nakon prvi put razvijene potrebe za ljubavlju suprotnog spola, prije prvih životnih razočarenja i povlačenja u svoju ljušturu, treperio od nadimajućeg ushićenja pišući ili čitajući svoja prva ljubavna pisma. Kako je samo fascinantna sposobnost jednog tinejdžera, s više nego prosječnim vokabularom, da napiše cio roman za jednu večer u iskrenoj želji da dio sebe otkrije i pokloni osobi koju voli. Možda će neko osjetiti žalost jer nikad nije dobio ljubavno pismo koje bi ga/je potaklo da osjeti najzdraviju životnu strast koja nas čini da se radujemo svim (ne)prilikama u životu.
Međutim, daleko veću žalost će osjetiti ona osoba koja je dobila na svojoj adresi nevjerovatno Ljubavno Pismo s najljepšim zamislivim riječima, najdubljim mislima, najplemenitijim osjećajima upućenim upravo njoj, najtoplijom brigom za uspjeh, najpreciznijim uputama za razvoj i sreću – a da ga nikad i ne pročita, ne znajući da je uopšte dobila jedno takvo pismo.
Stvoritelj svemira kaže za sebe da je el-Vedud (Voljeni) i svoju ljubav dokazuje obasipanjem ljudi svim potrebnim čulima, neizbrojivim blagodatima, ali i rječitošću, tj. vječitoj spremnošću da s nama razgovara preko Ljubavnog Pisma koje nam je uputio. U tom Pismu nam nudi razvojne zadatke preko kojih – golicajući našu maštu – razvija naš intelektualno-duhovni potencijal.
Ljubav Gospodara spram ljudi je tolika da kada bi svi okeani bili tinta a stabla mastila ne bi presušile Njegove riječi. (vidi suru: El-Kehf: 109.) Jer kada neko voli nekog, inspirisan je da proizvodi tomove knjiga.
Ljubav Gospodara prema čovjeku je tolika da kupuje od njega ono što mu je poklonio da bi mu podario presretnu vječnost:
“Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati…” (Et-Tevba: 111.)
Ljubav Stvoritelja prema čovjeku je tolika da mu konstantno stvara idealan ambijent za razvoj, potičući gipkost svakog nerva i rad svake ćelije.
Ljubav Stvoritelja prema čovjeku je tolika da se decenijama brine za rast bukovog drveta u prirodi, opskrbljujući ga svaki dan kišnicom i Sunčevim zrakama samo da bi čovjek jedne zime imao ogrijev i uživao u predstavi pucketanja vatre u toplini doma.
Ljubav Stvoritelja prema čovjeku je tolika da stvara cijele porodice životinja koje vode svoje bogate, dinamične i kreativne živote da bi bile predmetom našeg analitičkog posmatranja ili naše kratkoročno gastronomsko gorivo.
Kad Allah, dž.š., voli, zaštitnički poručuje svim svjetovima: “Ko uznemiri Mog prijatelja objavljujem mu rat!” (Hadis Kudsi)
Vidjeli smo da Allah, dž.š., kad voli pokrene cijelu svemirsku laboratoriju i učini je da radi za dobro čovjeka, pokreće procese u trajanju od više decenija samo radi ljudskog užitka od nekoliko trenutaka, brine se za njega bez obzira što Ga ovaj poriče i često ga hrani preko 60 godina vjerujući da će ipak u završnici života donijeti zdrave i racionalne životne odluke.
Ratar i zemljoposjednik
Zamislite ratara koji se obreo na parceli zemlje čijeg vlasnika nikad nije vidio, nije ga upoznao, načuo je neke njegove epitete i sve što zna je da živi u nekom dvorcu i da insistira na skupu preciznih zakona za koje očekuje da budu poštovani. Ratar je zahvalan na poklonjenoj zemlji i mogućnosti da raspolaže s plodovima te zemlje. Pridržava se skupa zakona koje je dostavio zemljoposjednik, a koji su mu ugrubo prevedeni, iz straha da mu ne budu uskraćeni plodovi. Vodi prilično uredan život, shvata zemljoposjednikov malo duži proglas kao neizbježnost koju mora uvažiti i ne osjeća bilo kakvu ljubav prema zemljoposjedniku. U vječitom je strahu da će se zemljoposjedniku – koji na svakom mjestu ima svoje prodorne oči i uši – zamjeriti nekom vlastitom greškom i strijepi od kazne u formi ugrožavanja svega onoga što je u svom životnom hodu zavolio (npr. zdravlje, djecu, profit, itd.). Štaviše! Potajno sanja da se zemlja prepiše na njegovo ime i da se zemljoposjedniku nešto desi. Da više uopšte nepostoji. Plakao bi od sreće da se probudi jednog, za njega, fantastičnog jutra u kojem naporni zemljovlasnikov proglas jednostavno više ne važi.
Pošto zna da ne može na to utjecati, strah od zemljoposjednika – kojeg nikad nije upoznao odnosno zavolio – predstavlja kao vrhunac vrline i nastavlja mehanički izvršavati onoliko tački pomenutog proglasa koliko može, nadajući se kontinuiranom blagostanju.
Iako to kriju i od sebe samih, odnos velike većine muslimana prema Allahu, dž.š., je poput odnosa ratara prema vlasniku zemlje koju je dobio na obrađivanje. Iz navike ore, iz navike jede, iz navike priča, iz navike poštuje…
Kad čovjek voli…
Kad čovjek voli određeni hobi, alpinizam npr., predaje mu se cijelim bićem i bojeći se da ne iznevjeri svoju ljubav prema planinama strastveno se moli riječima: “sačuvaj me Bože smrti u dolini!”
Kad čovjek voli rijedak osjećaj slobode u kojem uživa svakim svojim atomom, tokom bjesomučne vožnje sportskim automobilima, zahvaljuje većoj sili riječima: “hvala ti Gospodaru na servo volanu, turbu pogonu, 12 cilindera i ABS kočnicama!”
Kad čovjek voli cijelim srcem zavjetuje se riječima:“…salat moj i žrtva moja i život moj i smrt moja su za Allaha, Gospodara svjetova.” (El-Enam: 162.) ističući da je spreman podrediti svaki trenutak svoga života detaljima islamskog bontona – ne osvrćući se na prijekor ili negodovanje svijeta.
Poznajem čovjeka kojem se sa 14 godina svidjela jedna djevojka i odlučio je da nauči njen jezik da bi je impresionirao. Toliko mu se svidio njen osmijeh, način na koji je gledala i cijelo njeno zračenje da je žarko poželio da upozna cio njen svijet odnosno da komunicira s njom na jeziku koji je njoj najdraži. Odlazi u njenu zemlju da nauči njen jezik, boravi u njenom gradu godinu dana, uči jezik za tri mjeseca, a ostalih mjeseci upoznaje kulturu, mentalitet i običaje; vježbajući u svojim mislima dijaloge na novonaučenom jeziku koje će da vodi s osobom koju želi zadiviti pri povratku. Međutim, nakon povratka nikad je više nije sreo pošto je odselila u neki drugi grad, a on je odlučio da uči jedan drugi jezik.
Kad čovjek zavoli Allaha, dž.š., nauči jezik putem kojeg je On odlučio da se obrati ljudskoj vrsti želeći razumjeti Njegov govor izravno, posveti se širim značenjima Njegovih znakova, detaljima Njegovih priča, skrivenim značenjima Njegovih poruka, potaknut je da neumorno govori o Njegovom stvaranju, uživa da komunicira s Njim i da testira Njegove riječi u praktičnom društvenom životu. Sve to čini nadajući se Njegovom pogledu divljenja i čeznući za mogućnošću boravka u Njegovoj blizini i pažljivom gledanju Voljenog lica.
Nesretan je ukoliko osjeti da nije na visini zadatka i plače iz straha da ne padne u Njegovim očima.
Kad čovjek živi u iluziji i misli da voli, a u stvari ne zna da voli jer se ne trudi da upozna ono što voli, onda ispoljava svoju “ljubav” na patetičan način.
Pećinski čovjek kad voli, ubije divljač i baci je krvavu pred voljenu ženu očekujući da ona padne u trans.
Kada pećinski čovjek voli on izjavljuje svoju ljubav tako što će sočno pljunuti ili udariti toljagom onoga za koga misli da ga njegova voljena ne voli.
Taj ograničen način ispoljavanja ljubavi kroz ispoljavanje mržnje je preživio do danas. Po čemu je drugačiji onaj koji jedino zna demonstrirati ljubav prema Allahu, dž.š., kroz naglašenu mržnju prema svim nemuslimanima – od pomenutog pećinskog čovjeka kome je također mržnja jedini način ispoljavanja ljubavi?
Kad je čovjek voljen
Zamislite da imate nekoga ko vam se tajno divi i obasipa vas poklonima i odakle se ne nadate, ne želeći apsolutno ništa za sebe. Želi isključivo samo vašu sreću. Taj neko ode u Afriku – bez imalo predomišljanja – s jednim jedinim ciljem. Rizikujući vlastiti život u istraživanju po opasnim afričkim prašumama nalazi posebnu vrstu drveta koji svojim miomirisom, filigranskim cvijetom i omamljujućim plodom naprosto oduzima dah.
Stabljiku tog drveta donosi na vaš kontinent u vašu državu, vaš grad i vaše dvorište, gdje je sadi, zalijeva godinama, bdije nad njom, osigurava joj sunčeve zrake, kreči njeno stablo štiteći je od glodara, obrezuje njene suhe grane, raduje se svakom centimetru njenog rasta i to s jednim jedinim ciljem. Taj koji vam se tajno divi samo želi da jednog jutra kad ustanete i otvorite svoj prozor, vaše oči zasijaju divljenjem, da ispustite dubok uzdah uživanja u nezaboravnom prizoru, da se pojavi sjaj zadovoljstva u vašim očima, okrepljujuća analitička misao u budnom umu i preplavljujuća emocija u zdravom srcu.
Kako biste se osjećali da znate da ste voljeni na jedan takav način? Šta bi značilo za vas da imate nekoga u vašem životu ko vas toliko voli?
Kako bi se ta spoznaja reflektovala na vašu svakodnevnicu, vaše samopouzdanje, vaš odnos prema sebi i vašu životnu motivaciju?
Kako biste se osjećali da znate da već imate nekoga ko vas voli puno iskrenije i čini za vas neuporedivo više. Neko ko vam je bespovratno poklonio nepresušnu riznicu najraznovrsnijih poklona od kojih oči sjaje najljepše, nervne ćelije uma se granaju najskladnije, srce kuca najritmičnije, govor izlazi najubjedljivije, a čije porijeklo nije iz bliske Afrike nego sa sedmoga neba?
Zaključak
Ovaj rad nosi naslov identičan naslovu jedne slike najpoznatijeg turskog slikara Osman Hamdi Beya iz 19. stoljeća – “Kaplumbağa Terbiyecisi” ili “The Turtle Trainer” odnosno “Trener kornjača”.
Slikar je na slici naslikao mudraca s bradom u odjeći učenjaka (crveni plašt i turban) koji svirajući naj (vid flaute) želi potaknuti promjene u životu pet pasivnih kornjača koje ga bezvoljno okružuju odnosno u čijoj sredini stoji.
Te kornjače su svikle na svoju sporost, potpuno nesvjesne debljine vlastite kože, duboko pomirene s vlastitim ritmom kretnje zbog kojeg su izgubile korak s vremenom i uljuljkane lažnom sigurnošću krutog oklopa ispod kojeg skvrčene propuštaju cio život.
Kornjače na slici mogu simbolizirati pojedince, pokrete, vlade i šire muslimansko društvo u svojoj uspavanosti i fantomskim strahovima od promijena. Mudrac s bradom simbolizira čovjeka s uvidom u širu sliku stvari koji želi potaknuti metamorfozu u bioritmu učahurenih kornjača. Njegova zadaća nije nimalo jednostavna – što vidimo iz njegovog zamišljenog profila i blago pogrbljenog stava – jer sufijskom flautom želi doprijeti do kornjača koje ne da nemaju nikakvu muzičku inteligenciju nego su gluhe.
Na slici se ne zna ko je jadniji. Zamišljeni učitelj s diskutabilnim metodama rada ili zbunjene kornjače. Šta može pokrenuti njihovu metamorfozu? Poljubac Onog koji ih voli ili Njegov udarac? Šta može učiniti njihovu kožu ponovo otmjeno tankom, tj. senzibilnom, a njihov sluh funkcionalnim? Kako ih ubijediti da su beskrajno voljeni i da se svojih oklopa mogu/moraju osloboditi? Jeste li spremni pokucati na njihov/svoj oklop i otvoreno razgovarati?
Piše: Edin Tule
Obrada: IslamBosna.ba