Turska: Anatolski tigrovi

Islamsko-konzervativni poduzetnici su konkurencija eliti sekularne Turske i u pitanje dovode dugogodišnju raspodjelu moći. Oni uspješno kombiniraju pobožnost i vjeru u napredak i streme ka Evropskoj Zajednici.

Nebesko plave oči, pogled uperen u daljinu, crvene usne, svileni hidžab. Posjetioci fabrike „tekbir“, koja je smještena u jednoj od industrijskih zona Istanbula i koja proizvodi islamsku modu kao prvo vide ogromni džambo plakat na kojem se vidi žena s hidžabom. Od evropske prijestolnice kulture 2010 i čara bosfora se ovdje ne vidi puno. Nedovršene betonske zgrade nižu se pokraj puta. Kamioni i kontejneri za smeće stoje u industrijskoj zoni. „Tekbir“ liči prije na palaču nego na fabriku. U njezinim halama za proizvodnju se šeće Mustafa Karaduman kao kralj koji obilazi svoje carstvo. Svjetlo neonskih lampi se ogleda u njegovom poslovnom odijelu, neupadan parfem je na njegovom vratu. „Ovo ovdje,“ kaže ovaj 57-godišnjak  i pokazuje na lutku u izlogu koja nosi svileni mantil do članaka i ljubičasti hidžab, „koji nosi današnja savremena muslimanka.“ Mustafa Karaduman je sa svojom modnom firmom „tekbir“ kreirao jedan novi stil oblačenja: elegantan, moderan i islamski.

Sve je počelo malim koracima; kada je Karaduman iz jednog malog anatolskog sela 1969. godine došao u Istanbul, u modi su bile mini suknje – stil koji se nije sviđao ovome sinu jednog imama. Mladi Mustafa je završio samo osnovnu školu. Kada ga njegovi roditelji više nisu mogli izdržavati, poslali su njega i njegovih sedmoro braće u daleki Istanbul. Kao i mnogi drugi Anatolci trebao je probati svoju sreću u metropoli.

„A nju smo ovdje i našli“, kaže Karaduman i pokazuje rukom. Seoski dječak Mustafa i njegovih sedmoro braće danas su vlasnici „Tekbira“, vodećeg svjetskog proizvođača islamske mode. Karaduman staje pred jednim bijelim vratima. Iza njih se nalazi fabrički mesdžid u kojemu uposlenici obavljaju namaze za vrijeme radnog vremena. Sve kod „Tekbira“ se odvija u skladu sa islamskim propisima. Islam reguliše i Karadumanov život; „kada bi bio TV producent, onda bih sigurno producirao islamske programe. Kada bih bio novinar, pisao bih islamske članke, kada bi napisao knjigu, to bi bila sigurna islamska knjiga.“

A Karaduman hizmeti islamu kreirajući islamsku modu.

Odveć je „Tekbir“ prava adresa za dobrostojeću tursku muslimanku. Supruga premijera Erdogana je stalna mušterija kao i druge muslimanske ličnosti javnog života. Navodno je i bivša pop-zvjezda Cat Stevens koji je nakon prelaska na islam uzeo ime Yusuf Islam kupovao kod „Tekbira“. Tekbir zaradi milione eura godišnje od prodaje hidžaba, mantila, burkinija, skupih štofova i moderne odjeće. Ali kako? „Pa vidite,“ kaže Karaduman i izraz zadovoljstva se pokazuje na njegovom licu. „Mi smo spojili tradicionalni osmanski stil s modernim linijama. Na taj način smo kreirali novi stil očuvavši istovremeno našu tradiciju. Pored toga proizvodimo po najsavremenijim tehnološkim standardima spajajući tako zapadnu i istočnu kulturu.“

Vjera, marljivost i napredak – tako bi se mogao opisati Karadumanov recept uspješnosti. Recept s kojim su se brojni anatolski poduzetnici – kojima se sekularna elita podsmjehuje – u zadnjih dvadeset godina popeli na sami vrh turske ekonomije. Tamo, gdje od vremena utemeljitelja republike Kemala Atatürka pristup imaju samo kemalisti odnosno sekularni nacionalisti. Stara elita Turske potiče iz Istanbula i Ankare – ali ne iz Anatolije. Njihove supruge umjesto hidžaba nose dekolte.

Suparnici stare elite su od svoga porijekla napravili prepoznatljiv brend; sebe nazivaju „anatolskim tigrovima“ – po uzoru na azijatske „države tigra“, koje su u drugoj polovici prošlog stoljeća doživjele veliki ekonomski uspon: Južna Koreja, Tajvan, Singapur i Hong Kong. Modni kreator islama, Mustafa Karaduman predstavlja ove tigrove kao malo ko drugi. Njegove široke ruke više liče na ruke jednog od njegovih 500 radnika nego na ruke jednog menadžera. Kako sam kaže, sve što je u životu uspio, postigao to je zahvaljujući svojoj vjeri islamu i svome anatolskom porijeklu. „Tamo, odakle ja potičem, ništa ne pada s neba. U Anatoliji morate duplo više raditi da biste nešto postigli.“

Grad Gaziantep koji se nalazi u srcu Anatolije i nepuna dva sahata vožnje autom od sirijske granice je kao u beton izliven simbol uspona anatolskih tigrova. Tamo gdje su nekada stajale jednostavne barake, danas se nalaze vile i raskošne višekatnice uz široke bulevare. Izuzme li se stari dio grada, u gradu se sve čini novim. Danas je Gaziantep grad sa dva miliona stanovnika koji je nikao iz ničega jer je iznenada bilo novaca i radnih mjesta. U zadnje četiri godine se izvoz utrostručio, najveća industrijska zona Turske se nalazi u tom gradu. Međunarodni aerodrom povezuje Gaziantep s ostatkom svijeta. U gradnji su trenutno autoputevi u pravcu Iraka, Irana i Sirije.

„Sa godišnjim iznosom od 3,5 milijarde dolara izvoza i poslovnim odnosima sa 154 zemlje Gaziantep ima bolji bilans od svih drugih gradova u regionu i bolji od većine u cijeloj Turskoj.“ Osoba koju ove cifre čine posebno ponosnim je Mehmet Aslan. On je predsjednik privredne komore grada koja je smještena u jednoj modernoj zgradi obloženoj neprovidnim staklom. I dok ovaj 57-godišnjak govori, naslanja se u svojoj kožnoj fotelji a njegov pogled lebdi kroz dobro osvjetleni biro. Njegovo držanje je ležerno – da sagovornik ne stekne dojam da on – čije prezime znači „lav“ – ima potrebu da daje intervjue.

Vremena u kojima su se anatloski gradovi i poduzetnici osjećali manje vrijednim su prošla. „Mi smo se razvili“, kaže Aslan s dubokim glasom. Mi, to su gradovi kao Gaziantep, Kayseri, Denizli, koji su zahvaljujući poduzetnicima kao što je Karaduman, doživjeli vrtoglavi napredak zadnjih godina kada su osigurana nova radna mjesta i izgrađene nove infrastrukture. „To je važno za Tursku jer s rastom naših gradova razvija se i modernizacija i demokratizacija naše zemlje.“

Novi motor privrede i demokratije ne dolazi iz Istanbula ili Ankare nego odavde. Mehmet Aslan, Mustafa Karaduman i drugi uspješni privrednici iz Anatolije rade na novoj slici jugoistoka Turske kojeg je država sistematski zapostavljala. „Anatolski tigrovi su odlučili uzeti stvari u svoje ruke“, kaže Aslan. „Od države ne očekujemo mnogo. Samo da nam ukloni zapreke s puta.“ Zapreke na njihovom privrednom putu iz Anatolije u svijet. Ali i zapreke u vjerskom smislu. Jer u radikalno sekularističkim elitama zemlje, svako je sumnjiv ko redovno ide u džamiju.

Ali baš pobožni i konzervativni poduzetnici iz Anatolije se zalažu za više demokratije i zahtjevaju rasplet turskog čvora od vojske, ekonomije i politike. Oni žele u EU. „Mi želimo pokazati da islam i moderni svijet nisu suprotnost“, kaže Mehmet Aslan. S ovom parolom je prije sedam godina na vlast došla stranka AKP – čiji predsjednik je današnji premijer Recep Tayyip Erdogan. Ta stranka je političko krilo anatolskih tigrova. Aslan pokazuje kroz prozor svoga biroa. „Pogledajte našu industrijsku zonu i vidjet ćete da Anatolija može značiti i napredak.“

Dvadeset minuta od privredne komore se nalazi nepregledna šuma fabričkih hala i upravnih zgrada. Na jednom znaku stoji „Eruslu Tekstil“. I proizvođač tepiha Ökkes Eruslu pripada Gaziantepskim tigrovima. Njegova firma proizvodi šarene tepihe. Ali zadnjih sedam godina ovaj 65-godišnjak se posvetio politici, kao predsjedavajući AKP Gaziantepa. Na parlamentarnim izborima 2007. godine njegova stranka je osvojila 60% glasova – kako uspješnih poduzetnika tako i običnih radnika. Erusluju je važno da to podvuče.

Kao i Mustafa Karaduman on pripada obadvjema grupama; vikendom voza svoj srebreni mercedes, radnim danima ispred njegove firme stoji jedan stari kombi. Ni on nije uvjek bio bogat. Prije 40 godina je u starom djelu Gaziantepa otvorio prodavnicu plastičnih papuča. Danas ima toliko novaca da je zajedno s drugim privrednicima financirao gradnju džamije u industrijskoj zoni.

Jer kao poduzetnik „imate obaveze prema društvu“, kaže Eruslu. U njegovoj firmi je uposleno 300 radnika. „Da li ljudi rade produktivnije kada imaju bolji životni standard ili kada rade za koru suhog kruha?“, pita izazovno. „Razvitak Anatolije treba pospješiti i mi ustrajno radimo na tome. Tek kada svaki čovjek sebi mogne priuštiti stan, auto i dobro jelo, tek onda možemo biti zadovoljni.“

Od poduzetnika Eruslua je odjednom postao političar Eruslu. „Anatolija bi mogla još više, samo ako bi joj dozvolili. Trebali bi pospješiti anatolsku ekonomiju i reducirati privilgije Istanbula i okoline!“

Istanbul i okolinu marginalizirati! Ovakvih izjava se boje tradicionalne firme na zapadu Turske. Anatolski tigrovi izlaze iz kaveza u kojima ih je kemalistička elita desetljećima držala zatvorenim.  Njihova rastuća ekonomska moć i uspjeh AKP stranke su im dali krila – kao i svaki korak Turske u pravcu Evrope. Od pristupa Evropskoj zajednici se nadaju slobodnom tržištu i time većem udjelu u kolaču za anatolsku ekonomiju. Do sada najveće parče uzimaju kemalističke elite.

U svome skromnom birou u zgradi TV stanice NTV sjedi istanbulski analitičar politike Rusen Cakir. Ovaj 48-godišnjak već 25 godina istražuje islamski pokret u Turskoj. Predmet nekoliko njegovih knjiga je bila tema raspodjela moći u Turskoj. Ono šta se u Turskoj trenutno dešava, on naziva “sudarom”. Između starih i novih elita. Decenijama su državna uprava, ekonomija i vojska bili u rukama sekularista. Danas se boje za svoj utjecaj. I to s pravom – kaže Cakir, jer njihova moć je poljuljana – najkasnije s dolaskom AKP na vlast i njihovom stremljenjima da reformiraju Ustav. « Problem je što u Turskoj državni aparat još uvjek daje odrednice ekonomiji. Ko je bliži vlasti ima veću mogućnost utjecaja unutar privrede. Ko poznaje nekog ministra može se nadati većem udjelu u kolaču. »

Anatolski tigrovi ne žele biti skučeni samo na jugoistočni dio Turske. Njihova djeca u međuvremenu studiraju na elitnim stranim univerzitetima da bi mogli preuzeti firme svojih roditelja nastavljajući i dalje pospješivati anatolsku ekonomiju. Borba za budućnost Turske se ne vodi samo na ekonomskom i političkom planu; tigrovi su osnovali univerzitete, novine i TV stanice.

Oni su motor novog napretka islamskog pokreta u Turskoj, kaže autor Rusen Cakir : “Ekonomija je jedan od temeljnih faktora uspjeha islamskog pokreta u Turskoj. Bez ekonomije i bez privredne podrške firmi ili bez ekonomske mobilizacije masa, današnji islamski pokret u Turskoj ne bi postigao ovoliku političku moć.”

Pogled ka Zapadu

Od svoje najteže krize 2001. godine, turska ekonomija bilježi godišnji porast u prosjeku od 7%. Inflacija koja je 2001. godine iznosila 69%, osam godina kasnije je – zahvaljujući ekonomskim paketima AKP stranke – spala na 5,3%. Globalna ekonomska kriza je pogodila i Tursku, ali prognoze govore da će turska ekonomija 2010. godine porasti za 3,5%. Najvažniji sektor turske ekonomija je tekstilna industrija. Jeftino proizvedena masovna roba iz Kine je i turskim privrednicima nanjela gubitke i koštala je radnih mjesta. Turska je karakterisana velikim razlikama između „zapada“ zemlje – dio oko Istanbula i Anakare – i predjela koje narod naziva „Anatolijom“, slabo razvijenim jugoistokom zemlje. Anatolsku ekonomiju još uvjek markira agrarni sektor u kojemu se privredi 10% bruto domaćeg proizvoda. U zadnjih 20 godina su pokrenuti projekti za razvoj regije u kojima je sudjelovala i EU. Ali šira masa stanovnika ne profitira od toga; depopulacija sela doprinosi tome da metropole kao što je Istanbul godišnje rastu za 300.000 stanovnika.

Pišu: Luise Sammann i Fatih Kanalici
Rheinischer Merkur izdanje od 04.03.2010.