Kad menševici marširaju I ( Ivo Škorić)

Koliko dugo će potrajati Obamina revolucija? Iz njegova štaba čuje se nećkanje oko ukidanja Bushevih poreznih olakšica bogatima, progresivci iz izbornog štaba polako ga napuštaju, osvjedočeni prijatelji agresivnog cionizma zauzimaju položaje, novi predsjednik je pristao na kompromis sa naftnom industrijom…
Iako Busheva administracija, uključujući ministra financija Henryja Paulsona, to neće priznati do kraja svog mandata, ekonomisti su proglasili da je recesija službeno započela još pred godinu dana. Vic kruži Amerikom kako ovo ipak nije prava Velika depresija, jer tokom prave Velike depresije, spekulanti koji su izgubili milione na Wall Streetu, skakali su kroz prozore. Danas im država od budućeg poreznog proračuna izdvaja tisuće milijardi dolara. Tiska se novac da bi se spasilo Bushevu političku bazu, baš kao što je to radio Milošević u Srbiji. Težina ukupne državne intervencije kroz direktna ulaganja, zajmove, garancije je procijenjena na 7.5 tisuća milijardi dolara, što je vrijednost polovice američke ekonomije.

Milijarde bankama

Od 700 milijardi dolara, izvorno odobrenih od Kongresa, tek 350 milijardi je do sada podijeljeno: od toga 125 milijardi na devet velikih banaka, 100 milijardi lokanim bankama, a 40 milijardi je u studenom dodijeljeno AIG-u, najvećem osiguravajućem društvu na svijetu, a već se zahtjeva dodatnih 800 milijardi dolara! AIG je nevezano dobio još 85 milijardi u rujnu, i 38 milijardi u listopadu, i još posebno 22.5 milijarde da otkupe MBS-ove (mortgage backed securities) i 30 milijardi da otkupe CDO-ove (colaterall debt obligations) za koje su glupavo, u slijepoj lakomosti, pružili osiguranje – i pored svog tog novca, AIG je i dalje na rubu propasti. U međuvremenu, direktor odsjeka za financijske produkte AIG-a, Joseph Cassano, otpušten u veljači 2008. i prima otpremninu od jedva milion dolara mjesečno.

Bankama je država dala novce da daju kredite. Banke međutim nisu počele davati kredite, nego su počele futrati svoje kofere, trošiti na bankete i plaćati visoke otpremnine. A nije dala novac ljudima da otkupe svoje kuće i nije produžila rok otplate sa 30 na 40 godina, nije niti smanjila kamatnu stopu, niti glavnicu kako otplata zajma na kuće ne bi prelazila 38 posto od obiteljskih prihoda. Budući da uspjeh političara ovisi o medijima, a mediji, kao na primjer New York Times, uglavnom ovise o reklamama za luksuznu robu čije kupovanje ovisi o kupovnoj moći bogatih, Obama i njegovi već su se počeli nećkati oko obećanja da ukinu Busheve porezne olakšice bogatima i puste ih da isteknu tek 2011. godine. Svi su jako zabrinuti za ekonomsko zdravlje gornjeg 1 posto društva. Zato nitko ne skače kroz prozor. Donjih 1 posto, sirotinja, koju su izbacili iz kuća, u međuvremenu, živi u šatorima, bez prozora , a radnicima se kaže neka stegnu remenje, jer da previše zarađuju: sindikalizirani radnik u auto-industriji zarađuje 57 tisuća dolara godišnje, što je ovima, koji sebi dijele po milion na mjesec – previše.

Što bankari i direktori sebi umišljaju? Da oni, baš ovakvi traljavi i nesposobni kakvi su se sad pokazali, vrijede društvu tolike novce? Odakle si daju moralno pravo da uopće izađu na ulicu i daju izjave? I gdje je Obami pamet da se već prije siječnja počne tako izmotavati oko svojih predizbornih obećanja?

Bauk deflacije

Bauk deflacije već kruži Amerikom. Zamislite, prošli mjesec su cijene pale cijeli 1 posto! U Detroitu čak 2 posto. Proizvođači snižavaju cijene kako bi privukli kupce, jer nitko nema love da kupuje. Vlasnici će radije srezati penzije, zdravstvene planove, otpustiti radnike, nego se odreći profita. Ljudi strahuju. Automobili, čak uvozni Mercedesi, stoje neprodani već mjesecima u lukama. Broj prodanih automobila tokom godine opao je 15 posto u odnosu na prošlu, a inventar, automobili u lukama i skladištima, porastao je 5.5 posto. Automobilska industrija se u SAD-u doslovce prepolovila u zadnjih deset godina (po broju zaposlenih, prihodima, itd.). Zato se pad kupovne moći najviše osjeća u Detroitu. General Motors će bankrotirati do kraja godine ako ne dobije novac od države, a neće ga dobiti – nekad najveća kompanija na svijetu sa preko 700 tisuća zaposlenih. GM, Crysler i Ford su nastavili proizvoditi goleme automobile polu-autobuse koji troše dva puta više od evropskih i japanskih modela i tržište ih je pregazilo. Pomoć bankama bi pod hitno morala biti uvjetovana njihovom obavezom da daju kredite, a pomoć auto industriji obavezom da prestrukturiraju svoju proizvodnju prema energetski učinkovitijim vozilima.

Drugo, nacionalno zdravstveno osiguranje, kakvo postoji u većini evropskih zemalja i Japanu, dramatično bi reduciralo troškove radne snage američke automobilske industrije, te bi kao takvo trebalo biti prioritet svakog američkog političara. No, nije – deflaciju se kani zaustaviti inflatornim tiskanjem novca da se taj novac podijeli bankama i osiguravajućim društvima: liscima se najviše vjeruje da će štititi kokoši. Kao što su i do sada, ne?

Ništa nije gore u potrošačkom društvu od pada kupovne moći. Kupovna moć je potrošaču sve: i demokracija i sloboda i pravda i istina i Bog. Jednom kad su ljudi svedeni na potrošače, država mora garantirati njihovu kupovnu moć. Na Crni Petak, zadnji petak u jedanaestom mjesecu svake godine, trgovački centri započinju veliku zimsku rasprodaju. Prodavnice se otvaraju u 5 ujutro, katalozi sa slikama potrošačke robe na sniženjima od 40-80 posto distribuiraju se poštom mjesecima ranije, ljudi čekaju u redovima ispred trgovačkih centara od 3 ujutro, neki donose šatore i spavaju pred ulazom. Ove godine, godine pada kupovne moći, bila je još veća gužva nego inače. U jednom Wal Martu rulja je na smrt pregazila jednog zaposlenika u stampedu da dođe do još jeftinije robe.

Dobrodošli u Štreberokraciju

Zato je Obamina pobjeda klasna pobjeda. Ljudi su glasali vođeni klasnim interesom više nego bilo čime drugim. Nisu se dali zavesti pričama o Wrightu, o Ayersu, o Obami kao muslimanu. Uslijed svoje poruke da će pomoći srednjoj klasi i oporezovati bogate, Obama je postao popularan kao rock zvijezda: već je prodano 200 miliona dolara u komemorativnim objektima obožavanja Obame, a još mu prethodi dva mjeseca da uopće uđe u Bijelu kuću. Još nije niti sjeo u ured predsjednika, a već je postao heroj  narodnih masa. U osnovnim školama djeca uče o njemu kao nastavku tradicije Rose Parks i Martina Luthera Kinga.

O Obami već u školama uče kao o nasljedniku najvećih američkih boraca za građanska prava

Kao što je Kennedy bio prvi predsjednik koji je efikasno iskoristio televiziju za direktnu komunikaciju sa narodom, tako je Obama prvi koji je efikasno iskoristio Internet da zaobiđe regularne puteve. Menadžer Obamine kampanje, Joe Trippi, rekao je da je video materijal koji je kampanja stavila besplatno na Youtubeu gledan 14.5 miliona sati, što bi na televiziji koštalo 47 miliona dolara. Nakon izbora, Obama nastavlja komunicirati sa svojom bazom van regularnih kanala, putem svoje stranice change.gov. Ideja je toliko popularna i zarazna među političarima da Benjamin Netanyahu – iako konzervativac – kopira temu i skin web stranice Obamine kampanje u svojoj kampanji u Izraelu.

No, da li će Obamina revolucija biti revolucija koja traje ili ne? Progresivni bivši guverner Vermonta i bivši predsjednički kandidat, predsjednik Demokratske Stranke, Howard Dean, čija je strategija korištenja interneta i umrežavanja volontera u svih pedeset država mahom zaslužna za Obaminu pobjedu, dao je ostavku na svoju poziciju prije nego ga je Obama pozvao da bude član kabineta (što se do sada još uvijek nije desilo). Za sada kao svoje najbliže suradnike Obama predlaže bjelogardijce i menševike. Gotovo cijeli njegov kabinet sačinjavaju ljudi koji su radili za Billa Clintona, s izuzetkom ministra obrane Roberta Gatesa kojeg preuzima iz Busheve administracije, i nekoliko njegovih crnih prijatelja, saučesnika u uljepšavanju Chicaga: ružni neboderi u kojima je živjela sirotinja su porušeni, pa su izgrađene malo ljepše zgrade, u kojima jedna trećina najsiromašnijih više nije mogla plaćati najam. Barack Obama kao Milan Bandić, Tony Rezko kao Tomo Horvatinčić.

Demokracija posta Štreberokracija.

Elite s Harvarda i Yalea ostaju na čelu zemlje, kao i uvijek – je li to promjena, a ne perpetuiranje istih prežvakanih ideja? Opravdano, konzervativni komentator hvali takav Obamin izbor članova svog kabineta kao post-stranački. Progresivni, antimilitaristički komentator je nešto oprezniji s pohvalama. Prva nepopularna odluka koju je Obama donio je da promjeni nogometno prvenstvo u nogometni kup. Iz epizode predsjednika Tuđmana i Dinama znamo koliko su osjetljiva nogometna pitanja. No, mnogo veće razočaranje Obama je izazvao kad je pristao na kompromis sa naftnom industrijom najavljujući joj pravo na priobalno bušenje, još dok smo mogli čuti eho skandiranja drill, baby, drill sa republikanske konvencije. Zauzvrat nam je dao neodrživo obećanje da će za 20 godina 85 posto automobila biti pokretano gorivom koje nije dobiveno iz nafte. Potom je razočarao popuštanjem pod pritiskom bogataša da im ne podigne poreze. A sada nije više sigurno niti kada će se vojska povući iz Iraka. Jeste sigurno, doduše, da ih Iračani više neće trpjeti u svojoj zemlji nakon 2011. godine, kako su odlučili u svom parlamentu.

Revizionisti preuzeli vlast

Nominalno, svatko s ceste može aplicirati za posao u Obaminom kabinetu, no onda treba ispuniti 63 stranice dugačak upitnik: moraš sve priznat prije nominacije – svaki email, sms ili blog koji si poslao u zadnjih 10 godina, svaki dar vrjedniji od 50 dolara koji si primio (ti, tvoja supruga, odrasla djeca ili svaka pravna osoba s kojom si na neki način povezan), svaki prekršaj koji si ikada u životu počinio, bilo što, što bi izabranog predsjednika ikada na ikoji način moglo dovesti do medijskih neugodnosti. Zamislite da se ovako nešto traži od hrvatskih ministara? U suštini, međutim, najvažniji izbori su već napravljeni.

Za šefa svog kabineta Obama je postavio Rahma Emanuela. Bilo je za očekivati da će Emanuel igrati neku ulogu u Obmaninoj administraciji – Rahm je tip kod kojeg Demokrati idu kad im treba lova. Bio je politički direktor Clintonove kampanje 2004. Bio je glavni sakupljač novca Demokratske stranke 2006. kad su okrenuli broj mjesta u Domu zastupnika i Senatu u svoju korist. A sada je predsjednik Demokratskog zbora u Domu zastupnika. Osim toga je osobni Barackov prijatelj iz iste države i grada, te također atleta (natječe se u triatlonu). Rahm je sigurno zaslužan za velik dio novca koji je pomogao Obaminoj kampanji da pobjedi. Rahm je osim toga dobio nadimak Rahmbo zbog svoje stranačke militantnosti – idealna kvaliteta za čovjeka koji treba štititi pristup predsjedniku. S druge strane, njegov otac je ekvivalent ustaše ili četnika na izraelski nacin (Irgun). Rahm je rođen u Izraelu i srednje ime mu je Israel, kao što je Obami Hussein. To je opet nešto što je samo u Americi moguće – da predsjednik Hussein ima čovjeka koji se zove Israel za šefa svojega kabineta.

Rahm se odrekao izraelskog državljanstva kad je imao 18 godina, u Izraelu je civilno odslužio vojni rok, a dok je radio za Clintona organizirao je potpisivanje Oslo accorda i sasvim se pristojno rukovao sa Arafatom. Osim toga Rahm je investment banker i obogatio se upravo na trgovanju ovim nesretnim derivativima koji su danas uzrok ekonomske krize. Njegova i Obamina ekonomska politika se drastičnije razlikuju od njegove i Obamine vanjske politike. No kao šef kabineta, Rahm će imati mnogo uži opis radnog mjesta nego kao direktor Demokratskog zbora. Na mjestu na koje ga je Obama postavio, Rahmbo će biti od koristi zbog svoje političke rabidnosti, a manje će moći štetiti Obaminim političkim ciljevima nego kao četvrti najmoćniji čovjek u Domu zastupnika, stoga, gledano van konteksta ostalih nominacija, ovo bi bila vrlo mudra Obmanina odluka. No, ako se ista stavi u kontekst nominacija Hillary Clinton, Larryja Summersa i Toma Daschlea, osvjedočenih prijatelja agresivnog cionizma, teško je vjerovati u neku promjenu američke politike prema izraelsko-palestinskom sukobu i apartheidu u Gazi.

H-Alter